Recenzija: Arrow – Strijelče, jesu li ti lukovi slomljeni?

Nakon brodoloma koji je odnio živote njegovog oca i svih članova posade, Oliver Queen (Stephen Amell), jedini preživjeli iz te stravične nesreće, vraća se u Starling City nakon što je pet godina sam preživljavao na zabačenom otoku. Oliver se vraća na zaprepaštenje svih, uključujući i njegove obitelji, koja se već pomirila s činjenicom da je nasljednika Queen Industriesa progutalo more.

Oliver se u Starling City vraća kao promijenjen čovjek. Majka Moira (Susanna Thompson) i mlađa sestra Thea (Willa Holland) nastavile su svoje živote bez Olivera i njegova oca Roberta, što mu u početku teško pada. Rane na njegovom tijelu svjedoče kako pet godina provedenih na otoku nije bio mačji kašalj, ali i da su te vidljive rane neusporedive s psihičkim ožiljcima koje nosi kao težak križ na svojom mladim plećima.

No, kako je Arrow superherojska serija bazirana na poznatom junaku iz DC-jeve riznice, znamo kamo priča slijedi. Oliver se vraća u svoj grad, a očeva želja na “samrtnoj postelji” bila je da Oliver preživi i počisti Starling City od šljama koji se u njemu nakotio. Dobio je i prigodnu bilježnicu u kojoj će imena svih nitkova biti zapisana i potom prekrižena kada se s njima napokon obračuna. Po danu Oliver Queen, multimilijunaš i plejboj koji je preživio brodolom i vratio se kući, po noći Green Arrow, maskirani osvetnik sa zelenom kapuljačom preko glave, uzima luk i strijelu i bori se protiv šupaka koji uništavaju nekad prekrasni Starling City. Sve je ovo vrlo uobičajeno kao superherojska priča o podrijetlu, ali u okvirima serije (pogledali smo prve dvije epizode u trenutku pisanja teksta) funkcionira vrlo dobro.

Prvo što gledamo u ovakvim, ali i bilo kojim drugim serijama zapravo, su ljudi koji stoje iza nje. Producentski tim Berlanti, Guggenheim i Kreisberg iza sebe imaju nekoliko projekata, što dobrih, što loših. Guggenheim i Berlanti radili su zajedno na ABC-jevom Eli Stoneu, kasnije i na prvoj i jedinoj sezoni No Ordinary Familyja, dok je Kreisberg pisao za Simpsone, Fringe, Warehouse 13, Justice League i mnoge druge. Također, Kreisberg ima iskustva s pisanjem za Green Arrowa jer je za DC radio na stripu Green Arrow and Black Canary, koji je izazvao miješane reakcije publike i kritike.

Berlanti u svojoj biografiji ima još i meni vrlo dragu seriju Jack & Bobby te Everwood i Dawson’s Creek, a s Guggenheimom je napisao i prilično razočaravajuću visokobudžetnu adaptaciju Green Lanterna s Ryanom Reynoldsom u glavnoj ulozi. Što se tiče njih trojice ima ovdje svega i svačega, ali donekle je pozitivno što su dvojica od trojice pisala stripove, što ne znači baš previše, ali je… pa, činjenica jel. Pedigre je ovdje svakako bitan, ali ne i najvažniji faktor odluke.

Redatelj pilota je David Nutter, čovjek koji je prije jedanaest godina režirao i pilot epizodu Smallvillea, serije čije se ime dosta spominje u kontekstu CW-ovog Arrowa. Zašto je to tako prilično je jasno, ali osim činjenice da su i jedna i druga superherojske serije koje su se emitirale na istoj mreži (i njenoj prethodnici), neke veće poveznice i nema. Dobro, u kasnijim sezonama Smallvillea pojavljivao se i Oliver Queen, tamo ga je utjelovio Justin Hartley, koji je malo popušio jer nije prenesen u obliku spin-offa, već je rađena potpuno nova serija, nevezana za Smallville.

Stephen Amell je solidan u ulozi Olivera Quenna, na trenutke drven kao dvometarska letva, na trenutke vrlo dobar kao kvazi-bahati plejboj s debelim novčanikom. Gluma je ovdje ovako i onako u drugom planu jer je CW-u bitniji onaj pečat što njihova serija nosi (lijepi ljudi i dramatična radnja), kao i uostalom većina (ili baš sve?) serija s mreže. Presjek važnosti glume, radnje i gledanosti ovdje se nalazi negdje na području golog reljefa Amellovog torza, u udubinama i izbočinama njegovih trbušnih mišića.

Koliko je onda ustvari serija dobra ili loša? Meni je definitivno bolja nego što ima ikakvog razloga biti. Green Arrow je u prošlosti uvijek funkcionirao kao drugorazredni Batman, ali tragom Nolanovog realizma, Arrow posuđuje ozbiljnost i mračnu turobnost Dark Knightovog filmskog svemira. To naravno nije ni blizu razine Nolanovog svemira, ali jasno je otkud se crpi inspiracija. S druge strane, Arrow je zabavan (i) u svom case-of-the-week dijelu, što zbog solidne Amellove interpretacije što zbog vrlo dobre plejade sporednih likova. Katie Cassidy nisam ni spomenuo, ali njene scene, pogotvo u sudnici najgori su dio zasad zabavnog Arrowa. Cassidy se trudi u ulozi Laurel Lance (možda buduće Black Canary?), ali mučenje po sudnici i tu i tamo koja interakcija s glavnim junakom nude tek uvid u što bi se njen lik trebao pretvoriti.

Pored bivše (i buduće) ljubavnice, Queen je u svakodnevnoj drami s osobnim čuvarom Johnom Diggleom (David Ramsey), koja će prije ili kasnije zastarjeti i prijeti učiniti od Digglea idiota kojem Queen svakodnevno bježi jer ima posla kao Zelena Strijela. Tu je još i najbolji prijatelj/čovjek koje je servisirao gospođicu Lance u Queenovom odsutstvu, Tommy Merlyn (Colin Donell), te otac dotične gospođice Lance, Quentin Lance (Paul Blackthorne), kao detektiv u potrazi za novim misterioznim osvetnikom Starling Cityja. Ovo sve zvuči dosta lošije nego što zapravo jest, a čak i naša anketa kaže da vam se Arrow zasad prilično sviđa.

Arrow je prilično dobar za ono što cilja, a cilja vrlo dobro. Jer je strijelac i to. Susprezanje nevjerice najvažnija je komponenta ovakvih serija, a Arrow to čini vrlo dobro. CW-ov sweet spot je pogođen, o čemu lijepo svjedoči i gledanost te naručivanje dodatnih epizoda. Akcije i zabave ima na pretek, vješto režiranih i koreografiranih scena tučnjave također. Likovi i glumci su lijepi i služe svrsi, definirana tijela i savršene vježbe su ovdje, četvorka od nas. Gledat ćemo još neko vrijeme sigurno.