Recenzija: AJ and The Queen — You’ve been read!

Kao svaka prava ljubiteljica emisije RuPaul’s Drag Race, kad sam čula da izlazi Netflixova serija u kojoj je RuPaul ne samo u glavnoj ulozi, nego je jedan od glavnih ljudi zaduženih za stvaranje i pisanje serije, znala sam da mi nema druge nego da se zavalim u krevet i začinim nekoliko hladnih zimskih večeri kvalitetnim perikama i, pretpostavila sam, nešto manje kvalitetnim pisanjem. Nisam puno očekivala od serije AJ and the Queen, ali sam se veselila kojem dobrom lip syncu, epizodnim ulogama drag queens koje su sve redom zvijezde svojih sezona Drag Racea i toj velikoj, skupoj produkciji koju je Ru najavljivao gostujući na raznim talk showovima.

Category is…

U prvoj epizodi upoznajemo Roberta (RuPaul Charles) i AJ (Izzy G), likove iz naslova serije, te pratimo začetke njihova odnosa, kao i začetke dviju glavnih radnji u seriji – Roberta (drag queen s umjetničkim imenom Ruby Red) prevari i opljačka njegov latino ljubavnik Damien (Josh Segarra). AJ, djevojčica od desetak godina, prisiljena je živjeti sama na ulici jer joj je mama ovisnica i izbačene su iz stana u kojemu su živjele. Ruby shrvana kreće na turneju po SAD-u kako bi nekako pokušala izaći iz bankrota, a AJ provodi noć u njezinoj prikolici i budi se tek kad je Ruby već na autocesti. U sljedećoj sceni Robert pokušava izbaciti ili vratiti AJ kući, ali AJ ga moli da se ne vraćaju i predlaže da ju Robert odvede djedu u Teksas, sugerirajući da to što je zaspala u prikolici možda i nije bilo sasvim slučajno.

Serija u svoj fokus stavlja (više ili manje) dirljive priče o samoći sredovječne drag queen i napuštenosti snalažljivog djeteta, priče isprepletene humorom i snažnim emocijama koje sastavljaju naizgled nesastavljive likove u dinamičnu simbiozu. Pritom se služi komedijom obično proizašlom iz tipičnih situacija (kao što je odnos Ruby Red i drag queens s kojima nastupa, a koji je često potenciran nerazjašnjenim, petty sukobima), stalnih mjesta kojima se likovi uporno vraćaju (kao što je Robertovo samosažalijevanje) i nerevidiranih stereotipa o kojima će još biti riječi.

No neke scene ipak uspijevaju ponuditi nešto svježe. Dobar primjer za to je kad Ruby nastupa u kući svoje stare i bogato udane prijateljice iz djetinjstva Beth (Jane Krakowski). Opipljiva nelagoda te scene istovremeno je i mučna i smiješna, a Beth, mada scenaristički neopravdan lik, funkcionira kao most između dominantne kulture i subverzivne supkulture kojoj pripada Ruby. Prava nelagoda ove scene ne proizlazi iz Rubynoga neuspjelog nastupa, već iz napetosti koja nastaje suprotstavljanjem raznorodnih svjetova. Gosti će se tako rado diviti Ruby dok ona sjedi u pozadini, ali kad svojim flambojantnim nastupom dolazi u centar pozornosti, gosti se počinju pogledavati. Odjednom Ruby nije više egzotična gošća na njihovoj zabavi, to postaje njezina zabava, a oni odbijaju novopečenu ulogu statista u predstavi jedne afroameričke drag queen, pokazujući još jednom da postoje neke granice koje autsajder ne smije prijeći želi li biti one of them. Beth zaustavlja Rubyn nastup ne bi li je poštedjela poniženja, ali time samo ponovo uspostavlja poljuljanu ravnotežu i vraća Ruby natrag gdje joj je mjesto.

Seriju treba pohvaliti i za to što je drag nastupe i život jedne drag queen na turneji prikazala kao pune tragikomičnih situacija, ali unatoč lošim uvjetima rada, sumnjivim situacijama i sitničavim svađama, drag ostaje inherentno optimističan, on ne razdvaja, nego ujedinjuje. To se najbolje vidi kad Lady Danger prije natjecanja ljepote uništi sve Rubyne perike, a Ruby u pomoć stignu sve queens koje se natječu protiv nje i doniraju joj svoje perike.

May the best stereotype win!

Stereotipi su sastavni dio komedija, ali očekujemo da se dobra komedija njima koristi na inovativan ili satiričan način. AJ and the Queen vrvi stereotipima o dragu, homoseksualnosti, invaliditetu i ovisnosti, ali se njima služi kao da su bezazleni. Reprezentativan primjer naivne stereotipije u scenariju je lik Robertova najboljega prijatelja Louisa (Michael-Leon Wooley), simpatične slijepe drag queen, koji je nemaštovito komički determiniran svojim invaliditetom i lošim prehrambenim navikama. Tek u posljednjoj epizodi dobiva priliku da pokaže svoje glazbene vještine, vještine šminkanja, kao i snalažljivost potrebnu da sam doputuje na drugi kraj SAD-a da posjeti Ruby i umjesto nje se natječe na drag natjecanju ljepote. Tek tada postaje punopravan i punokrvan lik u seriji, no nisam sigurna je li to dovoljno da se serija iskupi za to što je progresivan potencijal slijepe afroameričke drag queen svela na otrcane blind jokes.

Soap opera realness

Progresivan potencijal je mjesto na kojemu bih se htjela još zadržati. Za seriju koju je stvorio RuPaul, seriju koja vrvi reprezentacijama queer kulture, draga i drag nastupa, homoseksualne privlačnosti i ljubavi, obrasci koje koristi poprilično su patrijarhalni. Lik Robertovog ljubavnika Damiena, osim lošom glumom, prožet je stereotipijom, a zaplet koji on unosi u seriju gotovo je sapuničarski, demonski mračan i neobjašnjiv. On Ruby, nakon što joj je već uzeo sav novac, odlučuje pratiti po državi sa svojom suradnicom Lady Danger (Tia Carrere), bizarnom prevaranticom s povezom preko oka, kako bi, valjda, ubili/napali/vikali/nešto na Roberta. Do kraja serije nije jasno zašto su Don Juan i Omiška Gusarica naganjali Roberta jer svaki put kad bi ga sustigli, apsolutno se ništa ne bi dogodilo. Nekim bi spletom slučajnosti Robert pobjegao, a oni bi u svom skupom autu nastavili za njegovom jadnom prikolicom nekako ga gubeći i ponovno tražeći. Ta dva lika, dakle, nisu naizgled ničim motivirana, a njihova je priča mutna i kriminalna kao da su iskočili iz film noira ili lationameričke sapunice ravno u šljokičasti svijet draga.

Damien je, ispostavlja se, prikriveni homoseksualac koji ipak nije bio s Ruby samo zbog novca pa je njegova motivacija barem donekle razjašnjena, premda opet potpuno poražava ideju o progresivnosti serije. Lady Danger, s druge strane, nema apsolutno nijedan razlog da prati Roberta. Sve do zadnje epizode oba su ta lika prikazana vrlo karikaturalno pa je njihov cilj, pretpostavljam, bio da osnaže humornu stranu serije, ali uspjeli su samo u potiranju svih vrijednosti u koje se serija (i RuPaul) kunu u najavama. Nešto ozbiljno kao autohomofobija tako u liku Damiena dobiva oblik režanja (doslovno, lik stalno reži kad je ljut), a njegova je potisnuta seksualnost vrlo potentno prikazana njegovom frustracijom što mora jesti nezdravu hranu tijekom progona Roberta. Damien je već drugi lik određen svojim prehrambenim navikama, a da je napokon uspio osloboditi svoju homoseksualnu žudnju vidimo kad u zadnjoj epizodi sezone trpa u sebe svu nezdravu hranu do koje može doći. Metafora par excellence.

Screaming is fundamental!

AJ, djevojčica koja je s ulice uskočila ravno u Robertovu prikolicu, prikazana je vrlo kontradiktorno u različitim etapama sezone. Nisam sigurna je li to zbog glume ili zbog scenarija, ali AJ svoju zatvorenost i emocionalnu distanciranost ima potrebu stalno jako glasno proklamirati pa se lik povremeno doima gotovo kao da je napravljen da bi ga gledatelji mrzili. Sve one stvari s kojima bismo se mogli povezati ili poistovjetiti, kao što je bijes koji AJ osjeća prema majci, hiperbolizirane su do granica gledljivog, a scenarij ne uspijeva prenijeti kompleksan transferni odnos između AJ i Roberta ničim osim njegovom doslovnom reprezentacijom – AJ-inim vrištanjem.

Everybody say LOOOOOOVE!

Robert joj pak posvećuje apsolutnu pažnju i ljubav te tako čini protutežu njezinom eratičnom ponašanju. Ipak, nekako, do kraja sezone AJ i Robert prevladaju većinu nesporazuma (AJ napokon nauči tko su Cher i Diana Ross) i stvarno funkcioniraju kao svojevrstan dinamični duo koji zajedničkim snagama savladava sve prepreke.

Čini mi se da je od svih likova u seriji potpuno uspio jedino Robert koji, unatoč istrošenim šalama i neprekidnom samosažaljenju, na kraju ipak povjeruje u dobro poznatu RuPaulovu krilaticu: If you can’t love yourself, how in the hell you gonna love somebody else? Ne prihvaća Damienovu veliku ljubavnu gestu, ali prihvaća novac koji mu vraća i odlazi s drag natjecanja kako bi odveo AJ djedu koji će ju posvojiti. Kad AJ sazna da joj je djed majčina izmišljotina, Ruby trči za njim u štiklama i katartični vrhunac serije je postignut. Ne, čekaj, ipak nije, jer onda sve kvari AJ-ina majka i AJ opet vrišti i nikome ništa nije jasno, ali sezona je gotova, a sljedeću nećemo dočekati pa se čini da je temeljna ljudska povezanost i ranjivost koju Robert nosi (čak i uz RuPaulove povremeno upitne glumačke sposobnosti) nešto čemu nećemo vidjeti koherentan rasplet, što je stvarno šteta kad uzmemo u obzir da smo ga unatoč svim nedostacima serije AJ and the Queen ipak poželjeli.