Danas je prošlo točno deset godina od premijere prve epizode Losta. O samoj seriji je bilo već dosta tekstova (sad već i dosta davno – prije četiri godine) od strane mojih kolega, koji su nemalo puta izrazili svoju ljubav prema njoj.
Ja sam bila nešto drugačiji slučaj. U vremena kad se Lost emitirao svaki tjedan, nisam ga gledala jer sam čula komentare gledatelja kako je serija puna fillera, epizoda u kojima radnja stoji, a to je nešto što me često odbijalo od serija. Mislim da je to bilo nekakvo opće mnijenje (bar ono koje je doprlo do mene), tamo negdje početkom treće sezone, prije nego su Carlton Cuse i Damon Lindelof uopće s mrežom dogovorili neki krajnji datum serije, kad je sve nekako stajalo na mjestu.
Drugi razlog koji me odbio od serije su bili razni komentari koji su mi dali naslutiti kako ne postoji neka unaprijed definirana priča, već da scenaristi više manje smišljaju kako idu dalje, a kako sam u to vrijeme bila oduševljena načinom na koji je jedan Babylon 5 uspio ispričati svoju priču od samog početka, strogo definiranog vremenskog perioda, kroz crte i poglavlja, sumnjala sam kako neka trenutna broadcast serija može uopće znati što radi, a kamoli imati neki plan od početka.
Napokon, nakon malo manje od deset godina od premijere, odlučila sam ipak dati šansu Lostu; prvotno radi toga što je jedna od značajnijih serija dvijetisućitih i svojevrstan pop-kulturni fenomen, uspjela sam cijelu seriju progutati u 6-7 tjedana.
Propustila sam cijeli društveni aspekt redovitog gledanja koji je cijelo vrijeme pratio Lost, komentiranje sa prijateljima i internet ljudima, sklapanje teorija i pokušavanje objašnjavanja misterija, što je vjerojatno bio jedan od većih užitaka u cijelom doživljaju Losta, ali i bolje da jesam. Da nisam imala seriju u komadu i mogućnost da nakon jedne epizode odmah upalim drugu, ne bih ju vjerojatno ni sad gledala. Pokušala sam zamisliti kako je to uopće tada funkcioniralo, a s obzirom na to kako su epizode i sezone završavale i zaključila kako bih odustala vjerojatno zbog količine frustracija i twistova.
Imam dojam da svi zagriženi fanovi Losta (još se nisam odlučila jesam li ja jedan od njih) imaju izraženu mazohističku crtu, iz više razloga.
Prvo, cijela serija je počela kao pustolovni misterij – u prvoj sezoni nije bilo skoro nikakve sada poznate mitologije, ni toliko fantasy elemenata osim smoke monstera i funkcionirala je kao napeta avantura i prvotno psihološka drama (infiltracija nekoga van grupe i postojanje drugih ljudi na otoku su prvobitno funkcionirali kao nešto nepoznato i neobjašnjivo čega se bojimo). Što je priča išla dalje, to je dobivala više misterioznih elemenata koji se do samog kraja nisu ni objašnjavali, već smo ih prihvaćali kao takve jer smo redovno umjesto objašnjenja dobivali nove zaplete i misterije.
Onda smo dobili ‘objašnjenje’ da poanta serije ni nisu misteriji otoka, već likovi koji sve to proživljavaju. I to bih mogla prihvatiti, da sa nekim likovima nije stvarno loše postupano i da nisam dobila dojam da scenaristi baš očito nisu znali što s njima raditi. Počevši od bacanja Kate od jednog do drugog naručja kao njenog jedinog svojstva i općenito dosta slabog tretiranja i karakteriziranja ženskih likova. Pa do Sayida koji je u prvoj sezoni bio najsposobniji član ekipe glavnih likova i lijepe romanse sa Shannon, da bi postao Benov isfenirani interncionalni ubojica, a onda i inficirana osoba bez osjećaja, ili čak Sawyerove naprasite intenzivne ljubavi sa Juliet, svaki put bih se osjetila nekako prevarenom jer bi se ti likovi promijenili bez nekog meni shvatljivog temelja i razloga.
Drugi plan za likove za koje nisu znali kamo dalje s njima je uvijek bio da ih na ovaj ili način ubiju, ali ne prije no bi se za njih vezali, što mi opet ostavlja dojam jeftinog udarca kojim se ciljano tražila emotivna težina (Boone, Shannon, Charlie, Juliet, Charlotte, Daniel…). No i to sam prihvatila, uglavnom zato jer bi epizode likova prije smrti bile prokleto dobre, a i slaba sam na tear-jerkere.
Nakon toga je slijedio poznati jump the shark trenutak, “move the island”, koji je bio toliko sulud i istovremeno savršeno logičan slijed događaja, da je bilo jasno da to više nije ona više ili manje logična serija iz prve sezone, koja ima neku osnovu u realnosti. S tim trenutkom smo dobili i ne previše objašnjena putovanja kroz vrijeme i dio pete sezone u hipi zabavnoj 1977. godini. Iako, sada ako malo razmislim o tome, ne znam zaista zašto, ali bez obzira je bilo stvarno zabavno i donijelo nekoliko izvrsnih epizoda.
Zatim je došla posljednja sezona, u kojoj je najviše toga “objašnjeno” i finale za koje mi je sasvim jasno zašto je toliko polarizirajuće među gledateljima, ma kako ga god shvatili (ne, nisu bili mrtvi cijelo vrijeme) i koje me malo razočaralo. Cijela šesta sezona se može paralelizirati s epizodom “Yi Jeon”, u kojoj nas redatelj vara pokazujući flashback Jina kako trči prema bolnici dok Sun rađa, pokušavajući nas navesti da mislimo da je Jin istovremeno u Seoulu sa svojom ženom. Tako od početka sezone vidimo flash-sidewayse te mislimo kako se radi o nekoj paralelnoj realnosti, sve dok nam finale objasni da to nije realnost, ali naravno ne prije nego nam priredi ekstremno emotivan trenutak za svakog lika posebno.
Neovisno o svemu tome, kao i drugim osobnim zamjerkama koje držim (manje ili više opravdano), ne mogu reći da nisam uživala gledajući. Usprkos svim manama ili zamjerkama (koje vjerojatno ne bih ni imala da mi nije stalo), isplatilo se gledati radi genijalnog Michaela Emersona, radi telefonskog razgovora Desmonda i Penny, radi vožnje VW kombijem, radi “Najvećih hitova”, radi Faradaya, radi nekoliko prekrasno ispričanih priča o likovima. Lost je iznjedrio mnogo zaista posebnih trenutaka, a sve ono okolo toga je ovako i onako samo lijepilo.
Ne bih ni pisala tekst o Lostu da vam ne želim poručiti – ako niste dosad, dajte Lostu šansu.
