Raising Hope (pilot)

Raising Hope je single-cam komedija slična My Name is Earlu, prethodnom uratku njenog autora Grega Garcie. Sa Earlom dijeli setting i osnovnu ideju – priprostu radničku obitelj u dekintiranom rednečkom okruženju te ne baš bistrog, ali dobronamjernog protagonista čiji se život iznenada okreće naglavce.

Jimmy Chance je taj “Earloliki” protagonist; smotani, izgubljeni 23-godišnji dečko, čiji se život u potpunosti mijenja nakon jednonoćne zabave u stražnjem dijelu kombija sa nepoznatom djevojkom. Ispada da je fatalna plavuša zapravo višestruki ubojica koja svoje partnere ubija nakon seksa za jednu noć. Mala konačno završava u zatvoru, a par mjeseci poslije, Jimmy doznaje da plavušica ide na električnu stolicu – i da je trudna. I tako, usprkos tome što je blesavi dvadesetogodišnjak, bez obrazovanja, posla, budućnosti ni ideje što ga sve čeka, Jimmy odlučuje zadržati dijete. U napadu sentimentalnosti i alegorije, malenu prekrste iz pravog imena Princess Beyoncé u Hope. Nadica, po naški.

Glumački anonimus Lucas Neff (IMDb veli da mu je ovo tek treća uloga u karijeri) vrlo je dobar u svojoj ulozi, ali casting sjajnim čine Martha Plimpton i Garret Dillahunt u ulozi Jimmyevih roditelja. Iako prvenstveno dramski glumci, odlično se snalaze u ulogama i komediji u kojoj nema tipičnog sitcomaškog kreveljenja i preglumljavanja, samim time i glumački zahtjevnijim. Dillhahunt je gotovo jednako smotan i djetinjast kao Jimmy, dok je Plimpton nešto prizemljenijenija i sentimentalnija majka koja služi kao svojevrsno “uzemljenje” u realnost. Kroz flashbackove, koji su zgodan dodatak narativnoj strukturi, upoznajemo i mlađe verzije Jimmyevih roditelja, koji su bili još mlađi i izgubljeniji kad su ga imali. Osmerostruka Emmyjevka i Oskarovka Cloris Leachman glumi senilnu i izgubljenu prabaku, a svrha njenih kratkih pojavljivanja u epizodi je izazivanje odvratnih momenata poput iznenadnog žvaljenja Jimmya ili dojenja male Hope.

Raising Hope nije breakout hit poput lanjskog Modern Familya, niti je svjež i pametan poput Communitya. Iako bolji, više podsjeća na The Middle, kojeg lani nisam baš previše zavolio i brzo odustao od njega. Ali u ovogodišnjoj hrpi mediokriteta ističe se kao najbolja komedija jeseni. Humor definitivno jest ziheraški, no može nasmijati više od par puta kroz epizodu, a likovi su simpatični i da se ih vrlo brzo zavoljeti. Mala Hope tu je samo kao dodatni cuteness overload faktor, iako ću svatiti onog tko kaže da ga živciraju neprestane “beba u nevolji / nemarni roditelji” fore. U svakom slučaju zaslužuje pola sata pozornosti, makar probe radi. Ako vam sjedne super, ako ne, sigurno niste nadoknadili čitav niz kvalitetnih lanjskih komedija?