Recenzija: Patrola na cesti — Springsteen u Zagori

Prošle nedjelje s emitiranjem je počela nova hrvatska dramska serija, Patrola na cesti. Produkcija Kinorame za HRT po književnom predlošku Jurice Pavičića, petodijelna je mini-serija čiji scenarij potpisuju Pavičić i Zvonimir Jurić, a potonji i režiju svih epizoda. Dobrotom producentske kuće, za recenziju su nam ustupljene sve epizode.

Prije ulaska u detalje, riješimo najčešća pitanja: je li to domaća verzija Kobre 11 ili možda američkih COPS-a? Ne, u oba slučaja niti približno. Radi li se o napetoj kriminalističkoj seriji kompleksnog zapleta i iznenađujućih obrata? Ne, Patrola je komorna obiteljska drama. Valja li išta? O da.

Svaki spomen naslova serije potezao je ova pitanja, možda to znači da nije spretno izabran ili smo samo mi pomalo zatrovani očekivanjima. Marketing i trailer nisu pomogli situaciji – čini se da u traileru ima više izmjena kadrova nego u jednoj epizodi.

Inspiracija naslova zbirke priča, posljedično i serije, Springsteenova je balada Highway Patrolman, a i sam zaplet, pa i atmosfera serije vrlo su joj slični, do te mjere da bih pjesmu karakterizirao kao spoiler.

O čemu se, dakle, radi? Josip Jonjić (Krešimir Mikić) policajac je u Zagrebu koji se nakon smrti majke vraća u svoje rodno mjesto Vrhovo na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine kako bi se brinuo za oca (Mate Gulin). Josipov brat Frane (Slavko Sobin) živi u mjestu sa ženom Marom (Nataša Janjić) i kćeri Josipom (Anđela Šmit), vodi lokalni kafić, a u slobodno vrijeme se bavi i švercom. Očekivano, braća na suprotnim stranama zakona podloga su za dramaturške sukobe.

I kada bi već iz ovog sinopsisa, kamoli gledanja svake nove epizode, generirali pet mogućih scenarija kojima se ova priča može odigrati, sigurno bi u jednom od njih pogodili; kada bi još uz to poslušali Springsteenovu baladu, broj mogućnosti smanjio bi se na jedan. No, to nije uopće bitno (a slično možete reći i za većinu strane produkcije).

Izvedba je odlična: od produkcije na visokom nivou, stvarnih lokacija praćenih opipljivo realno karakteriziranim i odglumljenim likovima te svime time ukomponiranom u realizaciju naturalističke, turobne atmosfere. Cinici bi mogli reći da izgleda kao i svaki noviji festivalski film, i istina je da slijedi sličan stil, no to je tisuću puta bolje od plastične umjetnosti donedavno većine televizijske produkcije.

Prva epizoda čitava je ekspozicijska, ali radi to odlično, oslanjajući se na miminum teksta i vjerujući gledatelju da će pohvatati odnose i motivaciju likova, od onih intrinsično jasnih početnih postavki – jedan brat je samac, stabilnog i sređenog poslovnog života, moralan i cijenjen; drugi klasično obiteljski skrašen, ali upitne moralnosti – na koje se kasnije dodaju slojevi sivila, intrigirajući za daljnji razvoj i uspostavljajući empatiju prema protagonistima koju će tokom serije s obje strane testirati.

Sjajan je njen realizam pogotovo u momentima gdje si likovi nemaju što reći i kada razgovaraju jednostavnim, običnim jezikom, a simpatični i momenti poput onog u drugoj epizodi gdje Josipov partner u patroli (Dario, Stipe Radoja) njemu (odnosno, nama) objašnjava situaciju, kako se šverca preko granice, gdje su prijelazi i da se nalaze u “prknu države”, na što Josip samo odgovara “pa znam ja sve to, rođen sam ovdje”.

Prigušeno melankolična atmosfera serije neće odgovarati svakome, no ako vas serija povuče svojom prvom epizodom, nagradit će vas pričom solidne količine mesa pogodnog i za daljnju raspravu (kojoj se nadam i ovdje kada serija završi), usprkos tome što do kraja neke niti priče ostaju djelovati napušteno, koliko god bile u skladu sa dobrodošlom stilskom oskudnošću detaljnih objašnjavanja i pesimistične perspektive života u prknu potrgane države.

Atmosferi savršeno odgovara i glazbena podloga Jure Ferine i Pavla Miholjevića, a nemoguće je ne spomenuti i naslovnu špicu realiziranu siluetama koje krasno sugeriraju radnji serije.

Nisam upoznat sa radom Jurice Pavičića (osim davno čitanih njegovih filmskih kritika), a ni Zvonimira Jurića, pa na žalost ne mogu uspoređivati seriju s ostatkom njihovog opusa, no zapelo mi je za oko u opisu predloška da zbirka “sadrži deset obi­telj­skih pri­po­vi­jetki. Riječ je o deset malih, “dajdžestiranih” fil­mova koji pričaju o ratu i o miru, o rodi­te­ljima i djeci, o zavađenoj braći, o tiran­skim očevima i bun­tov­nim kćerima, o nes­ta­lim supru­gama, senil­nim rodi­te­ljima, bes­prav­nim kućama i obi­telj­skim sprovodima.”, što me odmah navelo da na mogućnost da serija postane antologijska, u slučaju da joj se dogode buduće sezone, ali mi je i jasno da su šanse za to mizerne.

Patrola na cesti vrijedna je vašeg vremena barem u jednakoj mjeri kao neka prosječna američka ili britanska produkcija, nad kojima ima prednost u prepoznatljivosti i bliskosti situacije, a kao nastavak niza produkcija poput Počivali u miru, Da sam ja netko, Crno-bijeli svijet i Nedjeljom ujutro, subotom navečer; pokazuje da domaći autori imaju što reći i znaju kako. Tužno je što većinom ovise o sredstvima HAVC-a, na žalost dobrim dijelom i zbog nezainteresiranosti publike koja pak vodi i čini začarani krug s nevoljkošću producenata za ulaganjem u slične proizvode. Kada bi uspjeli doći do situacije da na HRT-u (jer ostale nacionalne televizije ne čine se ni blizu odmicanja od reality show — jeftina sapunica prime time modela) svakog dana imamo novu, različitu, kvalitetnu seriju – ili barem za ispuniti svaku nedjelju tokom godine, bilo bi fantastično. Gore navedeni primjeri zajedno s Patrolom na cesti obećavajuć su početak.

Nove epizode gledajte nedeljom u 20.45 na HRT1 ili bilo kada na HRTi usluzi ili službenom YouTube kanalu serije (na oba servisa trenutno su dostupne prve dvije epizode).