Recenzija: Počivali u miru — Najbolja domaća serija u posljednje vrijeme

Domaće serije nisu često tema naših recenzija, tako da se njima — izuzev poneke komedije koja se trudi biti drugačija i izuzetkom izuzetka u vidu Kauč-surferice — inače ne bavimo. Tko nam uopće može zamjeriti, kad se većina domaće produkcije svodi na sapunice i recikliranje bosanskih viceva, pa do pojave Počivalih u miru, posljednjih godina nije bilo dramske serije hrvatske produkcije o kojoj bi valjalo napisati par rečenica. Priznajem da sam i ja s vremenom postala jedna od onih osoba koje bi nešto a priori diskreditirale čim bih čula hrvatski jezik, ali razlog tome su dosad bili uvijek katastrofalno napisani, nezgrapni i neprirodni dijalozi komplementarni s Krv nije voda glumom.

Kad sam početkom 2013. godine zapravo slučajno nabasala na prvu sezonu Počivalih u miru, ne samo da nisam imala želju odmah promijeniti program, nego me epizoda toliko zaintrigirala da sam pogledala sve do kraja. Bila sam u šoku, pozitivnom šoku što je moguće u Hrvatskoj ipak naći dobar scenarij koji ne mrcvari dijalog, koji je dobro osmišljen i realiziran, a uz to i izuzetno uvjerljivu glumu i režiju. Naravno, osim mene i možda još desetak ljudi tu prvu sezonu nije vjerojatno nitko gledao, najvjerojatnije zato što HRT nije apsolutno nikako seriju ni najavio ni reklamirao.

Usprkos izvrsnim kritikama, gledanost je bila toliko loša da je autorica serije, Koraljka Meštrović, na diskusiji o TV serijama u zagrebačkoj Booksi, javno zamolila sve prisutne da u nakon što panel bude gotov, doma upale HRT1 i gledaju Počivale. Da Lionsgate nije otkupio prava na format serije te da svi portali nisu pisali o velikom uspjehu domaće drame, pitanje je bismo li uopće dobili nastavak ovako kvalitetnog, ali premalo zapaženog projekta. Počivali u miru su ujedno i prva hrvatska dramska serija koja je ušla u službenu selekciju festivala televizijskih drama u Seoulu 2013.

Na moju veliku sreću, HRT se ovaj put opametio, tako da je seriju pred kraj Crno-bijelog svijeta dobro reklamirao, pa se nadam kako se više gledatelja uspjelo uvjeriti da je, koliko god to zvuči čudno i neprirodno nakon 25-30 godina šunda, hrvatska produkcija uspjela iznjedriti nešto kvalitetno. Kvalitetno po objektivnim kriterijima i svjetskom standardu, a ne samo onom domaćem.

Prva sezona serije Počivali u miru kroz 12 epizoda prati novinarku Luciju Car (Judita Franković) koja uz pomoć umirovljenog zatvorskog čuvara Martina Strugara (Miodrag Krivokapić) istražuje osobe pokopane na zatvorskom groblju fiktivnog zagrebačkog zatvora. Njeno istraživanje mrtvih provodi se kao procedural, tako da se u jednoj epizodi obrađuje sudbina najmanje jedne osobe, često s primjesama komentara prošlih vremena, tranzicijskog razdoblja i isprepletenosti politike, zločina i medija koji su se na kraju spojili u sezonsku priču.

Druga sezona je pošla drugim putem, tako da je u 10 epizoda pričala jednu priču smještenu u fiktivni istarski gradić Globin. Zanimljivo je i to da je ovo prvi put da se radnja neke serije smjestila u Istru, s likovima s istarskim imenima i dijalozima na istarskom dijalektu. Jasno, mnogi Istrani su zamjerili izgovor čakavštine, jer su tvorci serije napravili vlastitu verziju dijalekta, ne baš autentičnu. Nisam dovoljno stručna da sudim o izvedbi čakavštine, no kao prosječan gledatelj mi je verzija dijalekta iz serije odgovarala jer sam uspjela razumjeti sve što likovi govore, a sumnjam da bih isto razumjela da su glumcima dali uputu da se drže originalnog istarskog narječja.

Lucija Car odlazi u Globin, slikovito mjestašce okruženo vinogradima i šumama, radi priče o istarskom kultu koji predvodi Marija Križman (Anja Šovagović-Despot), no tamo otkriva puno zanimljiviju priču. U Globinu je nekad radila Tvornica azbestnih vlakana – TAV, vrijedni socijalistički projekt koji je vodio regionalni zavodnik Bruno Vilinski (Boris Cavazza i Sebastian Cavazza), a koji je neslavno propao otkrićem štetnosti materijala i tranzicijom.

Restrukturiranjem i privatizacijom on postaje Chemix, u vlasništvu mađarskog tajkuna. Radnici su sada u štrajku radi nezadovoljstva i radi smrti sedam njihovih kolega, bivših zaposlenika TAV-a/Chemixa, za koje sumnjaju da su umrli od posljedica trovanja azbestom. Budući da Počivali u miru posebno vole povezivati Lucijina istraživanja s događanjima u političkom vrhu, ni druga sezona nije iznimka. Priču oko Chemixa ministar za zaštitu okoliša Ivan Tabak (Hrvoje Kečkeš) vidi kao priliku da premijer odobri njegov projekt te angažira Ines Polić (Nina Violić), nekad izvrsnu istraživačku novinarku, a danas zgaženu ovisnicu o heroinu.

Luciji u istrazi najviše pomaže Romano Šoršak (Goran Navojec), načelnik pulske krim-policije i ratni veteran koji nema bezgriješnu prošlost. U svakoj epizodi je prikazan i Lucijin posjet Mati Šušnjari (Dragan Despot), negativcu iz prve sezone kojeg je policija uspjela uhvatiti tek nakon što je Lucija riskirala vlastiti život. Isprva nije prvo jasno je li taj posjet flashback ili flashforward, niti je očigledna važnost te scene, ali se na kraju te dvije grane radnje uspješno isprepletu i spoje. Lucijin razgovor s Matom je u svakoj epizodi izvrsno napisan, daje uvid u to koliko se Lucija od prve sezone promijenila te puno detaljnije karakterizira Matu nego u prvoj sezoni.

Sedam smrti povezanih s azbestom i kasnije jedno krvavo ubojstvo su tek početak smrti kojima Lucija svjedoči dok se njena istraga bliži kraju.

Druga sezona je mračnija od prve, jer dok je u prvoj bilo i izvrsnih povremenih humorističnih crtica u više epizoda, kako se druga sezona centrirala na jednu priču koja je kompleksno i slojevito zamišljena i obrađena od te centralne priče nije bilo previše odmaka. Uspješno obrađuje kompleksne teme poput sprege politike, kapitala i medija, privatizacije i gospodarskog kriminala, nezaposlenosti, a pritom ne zaboravlja kako je najbolje posljedice prikazati kroz sudbine običnih malih ljudi.

Kao i u prvoj sezoni, nijedan lik nije kompletno crn ili bijel, a svi su kompletno uvjerljivi i stvarni, životni. Treba istaknuti kako je Judita Franković ponovno brilijantna u ulozi Lucije, koja nosi poslijedice događaja iz prve sezone u vidu anksioznosti, napadaja panike i dodatne krhosti, ali ujedno i čvršće volje i snage da se dokopa istine. Manje zamjerke seriji koje možda imam sam odlučila zanemariti i oprostiti radi svih ostalih stvari koje u seriji funkcioniraju izvrsno, kao i statusa serije kao prve kvalitetne hrvatske drame unazad dugo vremena.

Nadam se da je ovo početak kraja dosadašnjeg standarda domaće produkcije, jednodimenzionalnih likova i nesuvislih dijaloga te da će se ubuduće dati šansa sličnim projektima jer talent i volja očito postoje. Dotad se mogu samo nadati trećoj sezoni.