Prošli utorak se film u Kinu Europa vratio malo unatrag i na par sati ono je postalo Kino Balkan, kako je to najavio voditelj Vojo Šiljak prije početka projekcije. U velikoj dvorani kina skupila se hrpa zainteresiranih za premijeru HRT-ove igrane dramske serije Crno-bijeli svijet.
Očekivano, većinom su ovdje bili ljudi stariji od autora ovog teksta, koji su proživjeli te famozne osamdesete u bivšoj državi, vremenu u kojemu se odvija radnja ovog projekta. Ipak, i nekolicinu nas mlađih, koji smo uspjeli naći kakva takva mjesta, u kino su privukli brojni televizijski spotovi i najave.
Svi mi već dugo čekamo jednu tehnički suvremenu domaću televizijsku produkciju, koja ne obećaje samo nekakav slide-show nostalgije, već vlastiti svijet, priču, likove, i što je najbitnije, legitimnu zabavu. Imali smo prilike pogledati čak tri epizode serije koja nam je to čekanje trebala okončati. Sudeći po njima, čekanje se isplatilo.
Pilot-epizoda počinje na Staru godinu, ususret 1980-oj. Glavni lik, nestašni novinar Studentskog lista Voljen Kipčić (da, odlično ime, za prijatelje “Kipo”, za nadređene KIPČIĆ!!) kojeg utjelovljuje Filip Riđički, na dopustu je i vraća se kući sa služenja vojnog roka da bi proslavio doček Nove. Njega pak dočekuje Slavko Sobin u simpatičnoj ulozi Đermana Kurtele, fotografa-bonvivana i Kipčićevog najboljeg prijatelja, a zatim oni zajedno “odlaze u noć”.
Od prvih kadrova odmah nam je jasno da će u seriji, osim same priče, veliki fokus biti na detaljima scenografije i kostima, košulja i traperica, uniformama JNA, te autentično uređenim lokacijama po kojima voze neprežaljeni strojevi poput starih Zastava i antiknih modela Volkswagena.
Priča se uglavnom vrti oko likova dvije međusobno povezane zagrebačke obitelji. Jelena Miholjević igra majku, Kseniju Kipčić, koja je pronašla novog muža, a tu vijest u pilotu nekako mora prenijeti svojim sinovima – starijem Kipu, te onom mlađem, Žacu (Karlo Maloča). Njih se dvojica na vlastiti način suočavaju s autoritetima, što vojskom, a što roditeljima, te naravno, “ganjaju” vlastiti love interest.
Osim solidne priče i naglaska na što vjernijim scenografskim i inim produkcijskim detaljima, jedna od najjačih karika serije definitivno je njen ansambl. Možda je najviše simpatija i pozitivnih reakcija izazvala Anica Dobra kao bivša beogradska plesačica i sadašnja dandy supruga Jure Kipčića, bivšeg Ksenijinog muža. Sreten Mokrović je ovdje odličan u ulozi Jure, onako starozagrebački uglađenog i uspješnog direktora nekog od onih stereotipnih socijalističkih poduzeća.
Kao što se i najavljivalo, u seriji se pojavljuju i neke od mlađih verzija heroja domaće pop-kulture, poput teen Davora Gobca u pilotu ili samosvjesnog švalera Gorana Bregovića u drugoj epizodi, ali i onih stranih ikona, poput Debbie Harry, koja se onomad vjerojatno doživljavala kao danas Beyonce
Također, ima ovdje i nekih urnebesnih cameo uloga suvremenih rokera (Mile Kekin u trećoj epizodi, odličan casting), a treba istaknuti i oficire JNA, koji oduševljavaju svojom slapstick uštogljenošću, te “narodskim humorom” i psovkama. Posebnu pažnju treba obratiti i na brojne mlade debitante sa vrlo dobrim izvedbama u ulogama mlađih likova, poput gore spomenutog Maloče, te Kaje Šišmanović u ulozi njegove punk-rock polusestre.
Sve u svemu, prve tri epizode su i više nego ugodno iznenadile. Dapače, definitivno bih preporučio da popratite početak emitiranja na HRT-u od 2. ožujka, s roditeljima, djedovima i bakama, ali i mlađima, koji će cijeniti ovu zabavu u režiji prokušanih autora Gorana Kulenovića (serija Bitange i princeze, dugometražni Pjevajte nešto ljubavno), te Igora Mirkovića (dokumentarac Sretno dijete).
U svakom slučaju, ovaj produkcijski pothvat zaslužuje svaku pohvalu, a možda će čak i one malo skeptičnije pridobiti svježina i duhovitost serije, u usporedbi s ostatkom trenutnog domaćeg kataloga.
https://www.youtube.com/watch?v=tPOD7CLsgbs
