Parks and Recreation: od čišćenja pješčanika do popravljanja ljuljačke

U ova dva tjedna Krešo me samo triput pitao kaj se događa s ovim člankom, odnosno da ljudi pitaju zašto nemamo osvrt na kraj Parks and Recreationa. I dok sam imao tisuću zapisanih bilješki, bojao sam se da neću uspjeti prenijeti svoju ljubav prema ovoj seriji ili da će biti previše cheesy i ispunjen preachinessom.

Doduše, nije baš dobro početi ni disclaimerom, a pogotovo je loše započeti nizanjem generičnih epiteta koje se nisam potrudio ni prevesti.

No, ni Parks and Recreation nije dobro počeo. U jeku popularnosti američkog Officea te pod opterećenjem glasina da je riječ o klasičnom spin-offu iste serije, teško ju je bilo i gledati kao išta drugo osim jeftine kopije sa ženskim ekvivalentom Michaela Scotta u središtu. Sjećam se da sam prvu sezonu jedva pogledao upravo jer mi se takvom činila, a drugu se nisam ni trudio gledati do nekog dokoličnog vikenda kada me dočekalo pola sezone koju sam ne vjerujuć sam sebi progutao u trenu i počeo govoriti ljudima oko sebe: “ovo morate gledati. Ima jedan tip, zove se Ron Swanson. To je sve kaj morate znati. Ron Swanson.”

Serija je, naravno, puno više od Rona i Nicka Offermana. Čak mi se ne sviđa koliko je postao popularan, ali to je moj problem sa svim sličnim stvarima — zaustavimo se na tome da je to moj neki prikriveni unutarnji hipster kojeg pokušavam potisnuti. Druga sezona redefinirala je sve likove, prilagodivši ih manirima glumaca koji ih igraju; završila teme koje su se odugovlačile (zatrpavši nesretnu jamu iz pilota) i generalno podigla tempo. Konačno se sve posložilo krajem sezone kada su na scenu stupili Chris Traeger i Ben Wyatt (Rob Lowe i Adam Scott), a Parksi su postavili standard odličnosti od kojeg nisu odstupili do posljednjeg kadra.

Istina, bilo je kvalitativnih oscilacija putem, pa i samo finale je imalo nedostataka: od didaktičnog prezentiranja karakternih crta svakog lika do ispresjecane (ili kako kaže Krešo, slideshowaste) strukture, ali dalo nam je dostojan oproštaj od likova koji su nam kroz sedam godina postali bliski, uz koje smo već dugo emotivno vezani. Ta dugotrajna emotivna povezanost upravo čini posebnim taj televizijski medij, da nam svaki mig pojedinog lika nešto znači i izaziva emocionalnu reakciju, u čemu su Parksi briljirali.

Ne sjećam se puno konkretnih situacija iz serije, ali nikad neću zaboraviti osjećaj radosti kojim sam isčekivao svaku epizodu i kojim sam ostao ispunjen tokom i nakon svake epizode, od početnih taktova špice na dalje. Ako seriju gledate s titlovima, ispod špice piše “triumphant music” i nema boljeg opisa za nju, upravo je taj pozitivni elan koji ispunjava seriju nešto predivno: od likova i njihove pozitivnosti, do ljubavi prema tom blesavom gradu.

Najveći trijumf Parksa svakako je Leslie Knope. Lik koji zaslužuje stajati na ključnom mjestu televizijskog panteona, koji bi svima trebao biti heroj i uzor.

Kako opisati osobu kojoj bi jedina mana bila da se previše trudi? To zvuči kao neki naučeni odgovor na slično pitanje na razgovoru za posao. Njena temeljitost, fascikli, pro/con liste i pep talkovi čista su ljubav.

Prije finala ponovno sam pogledao pilot i dok je prije sedam godina to bilo nemoguće vidjeti, sada je očito da autori nikad nisu zamislili da Leslie bude slična Michaelu. Žena koja je svojim najvećim postignućem smatrala uspješno organiziranu akciju dezinfekcije pješčanika u parkovima nakon problema s mačjim govnima činila se blesavo, ali tada kao i u mnogim drugim situacijama, istina je bila da samo jako voli i vjeruje u svoj posao. Nevjerojatna je i inspirativna Lesliejina energija i nezaustavljivi optimizam koji nosi čitavu seriju, nerazdvojna od energije kojom Amy Poehler zrači u svojoj izvedbi.

Sjajno je kako je serija njeno putovanje od tog čišćenja pješčanika do popravljanja ljuljačke, što se njen osnovni pogled na svijet nije promijenio, ali zato sve ostalo je — počevši od njoj bliskih ljudi koje je u dotakla (u finalu i doslovno). Ostatak ansambla čine toliko različiti karakteri koji opet sjajno funkcioniraju, kao likovi, prijatelji i obitelj.

Jedno od najljepših dostignuća serije je kako je prikazala kako se te različitosti nadopunjavaju kad radite nešto sa srcem, kako možete angažirati i pokrenuti ljude oko sebe. Nesumnjivo je tu odličnu kemiju potaklo i slaganje glumaca u vremenu kada se kamere ugase, kao što je i očito da su i pojedini karakteri polako bili prilagođeni onima njihovih aktera, dodajući im tako neku opipljivu dozu realnost.

Ne mora to nužno značiti da je Aziz Ansari pomalo šupak u stvarnom životu, niti da je Jim O’Heir predmet beskrajne sprdnje; realnost izvire i iz činjenice što nisu savršeni, što mogu biti sebični i pogriješiti, ali na kraju svi su dobri ljudi. Njihovi beskrajno sretni završeci mogu se činiti otrcano, no u kontekstu serije potpuno su bili zasluženi.

Odnos Leslie i Bena gotovo je nadrealno lijep; kako se dvoje ljudi mogu nadopunjavati, poštovati i razumijevati rijetko tko je na televiziji osim Jasona Katimsa uspio tako dobro prikazati. Opjevali su mnogi drugi, mnogo bolji autori od mene važnost tog pozitivnog prikaza braka, kao i kako su se Parksi bavili ozbiljnim društvenim pitanjima poput feminizma, pravima homoseksualnih osoba, pravima muškaraca (“men’s rights don’t exist” — gotovo) i mnogim drugima; no nikada to nije bilo posebno istaknuto ili naglašeno, već organski prožeto serijom.

Najljepša od svega je činjenica da su to ljudi koji, usprkos tome što rade u nebitnom ogranku lokalne uprave, u šugavoj vukojebini usred Amerike gdje su svi debeli i lijeni, usprkos lošem sustavu taj sustav pobijedili koliko god on loš bio; i grad koliko se god lošim činio lijep je ako ga volite; i ako se oboje potrudite učiniti boljim, biti će bolje.

Parks and Recreation su zapravo jedan vedri ekvivalent The Wirea, idealistički kontrapunkt njegovoj sumornoj stvarnosti u isto vrijeme mu sličan u svojoj brižnosti prema bližnjima i prema voljenom gradu. Da, sve je u seriji pretjerano — ne zaboravimo da se ovdje radi o sitcomu — i “Jerry je prdnuo” fore zajedno sa sličnim slapstickom standardni su dio repertoara, ali tako sjajno isprepletene u svjetionik optimizma i pozitivnosti u moru apatije i cinizma.

U svijetu gdje previše puta čujemo izjave poput “ne živim da bih radio, nego radim da bih živio”, u okruženju gdje mnogi žele pobjeći iz svog grada, lijepo je vidjeti jednu Leslie Knope koja nam govori upravo suprotno; koja nam pokazuje da svoju sreću, svoj potencijal možemo stvoriti sami, uz malo truda, volje i ljude koje volimo.

Pronađite svoju Leslie Knope, budite Leslie nekom drugome i gledajte Parks and Recreation. Ponovo i ponovo.