Kuda idu domaće web serije? – serijala.com
Trenutno čitaš
Kuda idu domaće web serije?

Kuda idu domaće web serije?

Drugi vikend u svibnju, malo kasnije od standardnog zadnjeg u travnju, održao se trideset i šesti po redu Sferakon. Najveći je to i najdugovječniji godišnji skup domaće geekovske i slične populacije kojim se redovito muvam već dvanaestak godina, ako ovo čitate vjerojatno znate bi bolje od mene što je to, no ne znate li, vjerojatno bi se tamo osjećali kao doma.

Ako ste si zamislili Comic-Con – nije to to, barem ne opsegom, a i famozni comiconovski “miris floora” zadržan je većinom u sivoj vijećnici. Generalno, ljudi ne smrde.

I prilično su vedra i pozitivna skupina, od starosjedioca koji se kunu u žanrovsku književnost do maloljetnih anime cosplayera. Posljednjih nekoliko godina organizaciju su preuzeli ljudi koji manje pripadaju prvoj, ali opet nisu ni blizu drugoj krajnosti i donijeli su Sferakonu neki dodatni žar. Iako je najveća istina da zabavu donosite vi sami – i bit će vam dobro koliko si sami stvorite dobar provod.

Sferakon sam po sebi nije ovdje tema (uskoro ćemo doći do nje), no nezaobilazno je (i ovom sajtu također relevatno) spomenuti (namjerno ili ne) ovogodišnji centralni događaj: live izvedbu Dr. Horrible’s Sing-Along Bloga podijeljenu u pet činova raspršenih kroz središnji, subotnji dan. Izvedba je bila sjajna na više razina i svaka čast ekipi koja je to pripremila. Ono što je moglo vrlo lako završiti ismijavanjem u prvom činu pretvorilo se u ljepilo koje je cijeli kon povezalo i oduševilo. Svake godine bi trebalo postojati nešto slično – ne doslovno, već funkcijski: nešto što može, ali ne mora uključivati sudjelovanje publike, raspodijeljeno je kroz cijeli dan, biti će tema za konverzaciju u holu ili na čik pauzama i pokazati kreativnost fandoma. Ukratko, nešto što će vezati i prožimati Sferakonov univerzum.

Zadržimo se na kreativnosti (određenog dijela) fandoma. Ne nužno ovog specifičnog fandoma, već općenito nadobudnih kreativaca koji su dostupnošću tehnologije i platformi svoje radove podijelili sa svijetom. YouTube fenomeni iskaču svako malo, (na žalost) najpoznatiji im je primjer Justin Beiber, no gomile zabavnog originalnog sadržaja pokazuju da nije sve tako crno.

Činjenica da se radi o ovećoj gomili i da ne stignem pratiti niti običan televizijski sadržaj u mjeri kojoj bih htio meni znače da mnogo toga i propuštam. S druge strane (i bez obzira na Beibera), vjerujem da ono što stvarno vrijedi i može parirati profesionalnim sadržajima na kraju i dođe na njihovu razinu eksponiranosti i kvalitete. Što nikako ne znači da na Youtubere ne treba obraćati pozornost – upravo suprotno – no, prelijeno sam smeće da bih po tonama istog kopao u potrazi za draguljima, već čekam da mi ih netko servira. I kada mi ih netko servira, onda se obično još malo pacaju u raznim verzijama bookmarkova.

***

Vratimo se Sferakonu, na kojem su predstavljanja imale dvije domaće udruge koje rade web serije: Weksflick u subotu i Nulta gravitacija u nedjelju.

O obje smo već pisali u nekoliko navrata: prvi su autori True Fang Academy, drugi Jugoistočno od razuma.

Weksflick je predstavio Domagoj Mrkonjić, uz projekciju filmova Darth Side of Light te, kasnije, trilogije How to Survive a Zombie Apocalypse.

Na predavanju je bilo ravno osam ljudi: tri metalca u prvom redu, dvoje osnovnoškolaca u trećem i ja i dva moja prijatelja koja su se došlepala za mnom u petom redu. Da, bilo je drugih zanimljivih sadržaja u isto vrijeme i ne znam što očekujem kad ni sam nemam neku posebnu privrženost jutuberima, ali me svejedno rastužilo. Gotovo jednako kao jedan od ovih osnovnoškolaca koji je projekciju filma snimao mobitelom – filma koji je na YouTubeu. Do kraja predavanja publika se poduplala, što je malo manje tužno, no ništa od toga nije spriječilo Domagoja da održi dobro predstavljanje i uz film i nekoliko drugih clipova pokaže vrhunski optimizam i volju ekipe prije svega, a uz to i meni neočekivanu razinu kvalitete.

U nedjelju popodne “prvu hrvatsku SF web seriju” Jugoistočno od razuma predstavio je njen autor Ratimir Rakuljić u razgovoru s Davorinom Horakom. Možda sam se prebrojio, ali i ovdje sam na početku uočio osam osoba. Prvo predstavljanje JIoR je imao na prošlogodišnjem Sferakonu, kada nam je autor ukratko opisao seriju i prikazao produženi trailer; sada je ona bila ekranizirana u komadu, a već nekoliko mjeseci možete ju gledati u sedam epizoda na YouTubeu.

***

Osjećam da ovdje moram napraviti lagani intermezzo: ja nisam nikada napisao originalnu priču (iako imam jebeno savršenu ideju za novu Star Wars trilogiju od trećeg srednje) niti sudjelovao u ikakvoj filmskoj produkciji (iako sanjam o tome da produciram genijalnu adaptaciju Brozovićeve priče Prevučena sivim, u koju sam se instantno zaljubio i vizualizirao prije mnogo godina), ja sam samo šupak koji piskara uskoj populaciji na internetu jer mi to dopuštaju; nemam nikakvu školu vezanu uz filmologiju i umjetnost, već sam glupi ferovac. Na kraju svega, od filmova i serija stvarno svašta podnosim – ekvivalentno tome kao što i volim hranu – rekli su mi već nekoliko puta da bih vjerojatno pojeo i cipelu, tako ću vrlo rado i pogledati govno od filma. Sada kad smo to riješili…

***

Stvarno sam htio da Jugoistočno od razuma bude dobra serija. Htio sam shareati linkove i pričati ljudima o neotkrivenom domaćem dragulju koji pokazuje kako ima nade i za mlade neafirmirane autore i za žanrovsku produkciju.

Stvar mi je zasmrdila već na prošlogodišnjem predstavljanju. Prije svega, kada je autor rekao da ima gotovu priču za tri sezone i kako je sve u detalje isplanirano i u prvoj epizodi posijani hintovi za master plan, a u isto vrijeme da svaka sezona priča svoju zatvorenu priču. Nije to nemoguće, svakako, no vrlo je teško izvedivo, a kada je to nekom prvi autorski projekt – i to projekt koji svoje korijene vuče u srednjoj školi – ne zvuči na dobro.

Bez obzira na to, s veseljem sam otvorio prvu epizodu kada je objavljena na YouTubeu. Kada je epizoda (naprasno) završila, serija je izgubila svu moju dobru volju. Da, lijepo je izgledala – vizualni efekti pogotovo. Divim se toj vještini, trudu i uloženom vremenu, dvostruko kada je u kućnoj radinosti. Nije bilo nikakvih uočljivih propusta u montaži, a kadriranje koje je moglo biti zanimljivo (i na predstavljanju je bilo hvaljeno) ubrzo je postalo samo gimmicky (prespektiva iz frižidera, perspektiva iz monitora, perspektiva iz lonca, dosta je bilo zaboga). Ali nije bilo ništa, apsolutno ništa što bi me zakačilo. Tako da sam pričekao objavljivanje svih epizoda da ih pogledam u komadu, u miru, na televizoru. Nije ništa pomoglo.

Priča djeluje prilično generički, ali to ne bi bio problem kad bi bila dobro ispričana. Kao prvo, sa početkom, razvojem i krajem u svakoj epizodi, ne samo nakupinom scena koje završavaju cliffhangerima. Sredinom sezone pojave se dva sumnjiva tipa u crnim odijelima koji efektivno seriju pretvaraju u parodiju, no nisu toga svjesni. Zapravo, uopće nema humora ni samosvjesnosti, već je sve jako ozbiljno i važnim tonom izgovoreno, bez da takav stav zaslužuje. I kao drugo, likovi koji i najgluplje ispričanu priču mogu izvući, ovdje ako nisu parodija žanrovskih tropeova ili vlastitih uloga iz sapunica, onda su u najboljem slučaju jednodimenzionalni. U najgorem, slučaju junakinje serije, dodatno imaju drugu, šupčinsku dimenziju karaktera (nemojte mi samo reći da se to očekuje od šmrkave tinejdžerke).

Mislio sam: možda kad pojedine vinjete neće biti isprekidane naslovnom i odjavnom špicom sezona dobije više smisla, no kada sam ju na ovogodišnjem predstavljanju ponovno pogledao, ništa se nije promijenilo.

JIoR je, saznali smo na predstavljanju, osvojio nagrade u pet kategorija na festivalu web serija u LA-u: vizualni i specijalni efekti, oblikovanje zvuka, fotografija, montaža i režija. Primijetite što nedostaje: scenarij.

Na ostalo niti nemam primjedbi — uvjetno — ako izuzmemo odgovornost montaže i režije u stvaranju flowa i dinamike epizode.

Pričao je autor na predstavljanju serije kako je prvo istu (odnosno, posebno napravljenu pilot epizodu iz koje je objavljena web serija nastala) prezentirao TV kućama za pravi, ozbiljni pick up. Redom su ih odbijali, a oni koji seriju nisu odbili, uvjetovali su emitiranje i razvoj kreativnom kontrolom nad serijom.

Što je sasvim logično, jer nitko nigdje na svijetu neće dati anonimusu bez televizijskih referenci u vođenju ili bar produkciji serije bilo kakvu kontrolu nad njom. Kao da netko djeci da da se igraju rata, ali s pravim oružjem.

Dovelo je to, naravno, do povlačenja nevoljkosti i nerazumijevanja mainstreama i profesionalne produkcije za žanr općenito (i podsjetilo me na davne peticije i čuđenja što HRT ne emitira Star Trek sedam dana u tjednu), kada ne samo da itko želi uzeti u obzir činjenicu da je ciljana publika vrlo vrlo uske supkulture, već da je predstavljanje serije na žanrovskoj konvenciji došlo pogledati osmero ljudi. Od (bubnut ću) tisuću. Doduše, prošle godine je bio prisutan prilično veći broj (tridesetak), a serija jest već neko vrijeme na Youtubeu i možda su već ljudi shvatili da ne valja.

Općenito je autor pesimistički gledao na nastavak produkcije, ukoliko se ne smognu neka sredstva (crowdfundingom ili drugačije), a uz to je zračio nekom prepotentnom odbojnošću, a ono što mi se čini da fali i njemu i seriji je ljubav. Nigdje nisam u autoru osjetio ljubav prema tom projektu, neki žar u očima koji bi morao imati netko tko godinama radi na nečemu, a vjerojatno je posljedica toga što ljubav nije niti zračila iz uratka. Zaključno, svaka mu čast na tehničkim sposobnostima, ali pripovjedačke bi morao prepustiti nekom drugome.

Potpuno suprotnima čini mi se osječka ekipa iz Weksflicksa.

Čitao sam davno autobiografiju Brucea Campbella gdje se u njegovim počecima rada sa Samom Raimijem, uz Super 8 kameru i jeftine prostetike iz domaće radinosti, najviše osjećala ljubav prema tome što rade i beskonačno veselje i zadovoljstvo koje im njihovi filmovi donose.

Osječani isto tako rade bez budžeta i logistike, u slobodno vrijeme i uz, vjerujem, mnogo odricanja i žongliranja uz posao i obitelj, no iz njihovog predstavnika, kao i iz njihovih filmova, upravo zrači ta ljubav i optimizam.

Možda je njihov rad nepošteno i nemoguće uspoređivati sa JIoR, jer dobrim dijelom se radi o zajebanciji, parodijama i u najmanju ruku hommagevima postojećim produkcijama; možda je zato njih lakše gledati toplim očima, a JIoR koji pokušava biti originalan i ozbiljan projekt popljuvati. Možda. No, nećemo više ništa uspoređivati.

Iznenadilo me, zapravo, kada sam došao doma sa Sferakona i htio kliknuti na “subscribe” gumb Weksflicksovog kanala, da je na njemu već stajalo “subscribed” – sjetite se što sam rekao o “watch later”. Čak se i sjećam da sam pogledao nekoliko epizoda True Fanga i da mi je djelovalo simpatično. No, u svakom slučaju, dao sam si truda, sjeo pred televizor i krenuo kronološki gledati videe. Osjetio sam zamor taman kada su mi samo ostale epizode True Fang Academyja, tako da sam zapravo pogledao sve osim web serije koju je poanta bila recenzirati. Neki drugi dan; vjerujem da je zabavno.

Kratki filmovi i vinjete Weksflicksa, čini mi se, mogu se podijeliti u dva jasna razdoblja: kada je Vedran Marjanović radio sam i otkada je započeo suradnju s Domagojem Mrkonjićem. U potonjoj, kasnijoj fazi njihova produkcija redom se svodi na komedije i parodije: zombie filmova, vampira i SF-a. S iznimkom kratkog filma Puške i Barbike, koji je humorna akcijada (naravno, puna referenci, no svejedno originalna). Prva faza većinom je bila bez dijaloga; žanrovski od noira preko horora do ratnog filma. Svaka je na svoj način vrijedna, ali čitav dosadašnji rad svakako je definiran Marjanovićevom hiperstiliziranom režijom, različitom s obzirom na žanr. Da, ponekad to i ovdje djeluje gimmicky sa manipulacijama snimkom, efektima i kadriranjem, no čovjek želi pokazati svoj skill set, a ti režijski zahvati su opravdani radnjom.

Za gotovo svaki film čini mi se da bi mogao biti malo kraći, odnosno da mu tempo ponekad šteka, humor kasnijih produkcija ne zabija uvijek svoje punchlineove (ili pretjeruje njihovim ponavljanjem), ali je sve skupa jako jako simpatično i solidno, u nekim momentima i aspektima i odlično (šminka, kostimi, originalna muzika, uz već spomenutu režiju).

Mogao bih nastaviti dalje dok ne iskoristim tri strane ispisanih zabilješki na ove filmove, no bolje da vas samo uputim na sajt, a ekipi iz Weksflicksa dva palca gore i puno uspjeha u daljnjim produkcijama.

***

Poveći post scriptum:

Na Sferakonu je svoj novi film predstavio i Hrvoje Mužević, on nije u kategoriji web serija, već je poseban slučaj, ali nisam mogao ne spomenuti ga i usput vas uputiti na njegov film Bjesomarova kći. Nije za sve, no možda netko uvidi neku magiju u njemu.

Isto tako, ako znate za druge slične domaće autore, javite. Jedini meni poznati uz ove navedene u tekstu su Hrabri Dabri – koji su isto van konkurencije, ali meni vrlo simpatični; vjerujem da će biti i svima koji vole rane radove Željka Pervana.

8 komentara
    • Na prvi pogled primijećujem da je ovaj prvi baziran na parodijama (FART OF STEEL i sl.) i da sam od drugog gledao (odličan) ZETSTAPO. U svakom slučaju, proučit ću ih.

  • Hvala na osvrtu o domaćoj web produkciji. I meni su Weksflicksovi uradci zabavni, a i od JiOR-a sam očekivala bolju priču. Mislim da bi ovakvi članci, ili eventualno recenzije, mogli pomoći promociji mladih neafirmiranih autora, jer i vaši čitatelji su također lijena đubrad koja očekuje da joj se sve servira na pladnju, po mogućnosti sa srebrnim beštekom, i kojoj se ne da vrmzati po bespućima interneta u potrazi za domaćim amaterskim uradcima. Onim umjetničkim, naravno. Kakogod bilo, oni se čine kao alternativa ubermoronskim sapunjarama i dozlaboga dosadnim humorističnim serijama koje forsiraju naše TV kuće.

    • Nema na čemu.

      Ja se ne bih zaustavio čak ni samo na domaćim web serijama, a ni amaterskom filmu (makar ne znam ni može li se film nazvati amaterskim ako su autori završili neku filmsku akademiju), kojih vjerujem da nema značajno više od ovdje nabrojanih, već i na stranoj produkciji koja mi se čini ooogromna. Makar je to zapravo jedan zaseban svijet po meni, kao i recimo anime. OK, ne toliko koliko anime, ali ne ni jako daleko. I tko će sve to pratiti.

      TLDR i mi lijena đubrad kakva jesmo, možda objavimo nešto novo o tome za tri godine.

      • Definitivno se slažem da je strana produkcija ogromna te da je teško sve to pratiti. U posljednjih nekoliko godina kvaliteta je otišla gore i pojavilo se dosta web serija vrijednih gledanja, i to svih žanrova, tako da više ni nisu samo za neku niche publiku. Pretpostavljam da će s crowdfundingom taj broj samo rasti, čemu se iskreno veselim jer volim pogledati dobru, zabavnu i zanimljivu web serijicu.

        Anime su pak posebna kategorija, previše su nerdy za širu populaciju i mainstream medije.

        • Pa, i ja se veselim tome i odlično mi je to otvoreno tržište, ali s druge strane, malo ću parafrazirati Harlana Ellisona (ak se ne varam) koji je rekao da sad svaki šupak koji objavi post na blogu misli da je objavljeni autor*, pa tako i svaki kreten s kamerom. Istina je negdje u sredini, ali da se sad raspišem o tome, vjerojatno bi još jedan članak ispao iz toga :)

          *buraz i ja smo zaključili da bi bili smatrani autorima moramo se napiti u Limbu, što se meni učinilo kao definicija koju ću najbolje prihvatiti

          • Ne bih se mogla više složiti s tom izjavom. S druge strane, kvalitetni uradci će isplivati na površinu na jedan ili drugi način. No priznajem da mi se profesionalne web serije ipak više sviđaju, jer teško da netko tko nema iskustva može konkurirati npr. Whedonom Dr. Horribleu, Dayinom Guildu ili Jonesovom Tainted Love.

          • Zapravo, cijela ova diskusija bi se izgleda mogla svesti na izmjenjivanje sintagme “slazem se” :)

            Za Tainted Love nisam ni cuo, ali premisa me odmah kupila.

Odgovori

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861