Bila je ovo prva subota u posljednjih nekoliko godina koja mi je prošla bez obaveznog jutarnjeg rituala gledanja Fringea (ili, tokom nepodnošljivih pauza u emitiranju, isčekivanja novih epizoda).
Fringe je (pret)prošli tjedan zauvijek zatvorio most prema svojim univerzumima, i dirljive riječi kojima se Walter oprostio od Petera rezonirale su i metatekstualno:
“The time we had together, we stole. I cheated fate to be with you. And we shouldn’t have had that time together, but we did. And I wouldn’t change it for the world.”
Bila je jesen dvijetisuće i osme godine kada je premijerno prikazan pilot, s vjetrom u leđima Lostovog povratka s kreativnog dna te uz najave Whedonove nove serije nakon pet godina na istoj mreži; fanovi žanra puno su očekivali. Naravno, niti jedna od ove dvije činjenice nije realno imala puno veze s očekivanjima — žanr i Foxov eksperiment s duljim, pedeset-minutnim epizodama te polupreklapajuća fanovska skupina bile su jedine poveznice s Dollhouseom, a od početka se znalo da će Abrams, kao i kod Losta, kreativnu kontrolu predati drugom showrunneru: u ovom slučaju, Jeffu Pinkneru koji je prethodno radio na Aliasu i (do tada) Lostu te J.H. Wymanu koji osim Keen Eddiea nije imao interesantnijih radova u životopisu. No, bez obzira na to, Abramsovo ime uvijek, makar podsvjesno, vuče neka očekivanja uz seriju: veliko srce, velike mindfuckove i situacije veće od života.
Uzevši to u obzir, započelo je prilično razočaravajuće: pilot je bio jednostavno — u redu — no, osim simpatičnih ekscentričnosti Waltera Bishopa i površne zanimljivosti bizarnih i u pravilu odvratnih slučajeva, nije postojalo nikakvo sidro za zakačiti se. Činilo se kao ništa više od tipičnog procedurala sa gadnim mutacijama umjesto klasičnih ubojstava i razbojstava. I sami producenti na čelu s Abramsom izjavljivali su kako se žele maknuti od serijaliziranosti Losta i imati zatvorene proceduralne slučajeve svaki tjedan, eventualno s natruhama neke veće priče u svakoj. Situaciji dodatno nije išlo u korist što se Anna Torv u glavnoj ulozi činila drvena kao stup, a Joshua Jackson kao da želi odraditi posao i pobjeći negdje (vjerojatno se sakrivati od preostalih fanova Dawson’s Creeka). Sam Jeff Pinkner kasnije je rekao kako su imali fantastične teasere, ali rasplet bi bio prebrz i prečist. Iako su vrlo rano i detaljno isplanirali mitologiju i bitne točke globalne priče koju su željeli ispričati (što je retrospektivno prilično očito — uz pojavljivanje ambera u trećoj i Observer beacona u četvrtoj epizodi), neka generalna suzdržanost bila je očita.
No, vrlo brzo stvari su se počele mijenjati. Kako je Abrams rekao, počeli su slušati što im serija govori i voditi se osjećajem i instinktom. I kako su u početku solidne Nielsenove brojke polako padale, gotovo obrnuto proporcionalno rasla je kvaliteta. Za posljednje dvije (ili tri) sezone doslovno vrijedi izjava kako je vrijeme koje je dobila — ukradeno.
Fringe je od proceduralnog mišunga X-Filesa, Twin Peaksa, Altered Statesa i Twilight Zonea postao topla intimna priča o genijalnom znanstveniku koji je zbog svog ponosa i arogancije činio vrlo upitne pokuse, o ocu koji je za život svog sina bio voljan riskirati svo postojanje; o slomljenom čovjeku koji je tražio put do iskupljenja. Priča o dvoje ljudi čija je ljubav bila veća od postojanja i naposlijetku, ali ne najmanje bitno, epizodne priče, iako gotovo uvijek proceduralne, isto tako gotovo uvijek krasno su ispitivale teme poput identiteta, ljudskosti i utjecaja znanosti i tehnologije na njih te neizbježnog pitanja “što nas čini ljudima”.
Možda zvuči otrcano, ponekad je i bilo, no kad god je bilo bitno, ponekad kada bi i na papiru djelovalo otrcanim, bilo je izvedeno fantastično i to isključivo zaslugama autora, producenata i glumaca.
Jedino što je od onog planiranog ostalo jest potpuna suprotnost Lostu — i u smislu reakcije mainstreama i priče koja je na potpuno drugačiji način bila veća od života i slijeda događaja koji ovdje nisu bili zacrtani u kamenu, već su timelineovi i grananja u njima bili vrlo fluidni; no u oba slučaja pojedini izbor načina storytellinga imao je svoj smisao i u konačnici ta komplementarnost ih baš čini lijepim parom serija (za imati na polici).
No, usporedbe su manje bitne. Fringe odlično stoji samostalno, a posljednjih nekoliko godina i pomalo usamljeno kao predstavnik SF-a na televiziji. Potpuno usamljeno, ako ćemo računati *dobar SF*. Eh sad, mnogi (a pod mnogi mislim na zagrižene SF-fanboye) se neće složiti što znači “dobar SF” i što znači “SF” i prigovarati kako je znanost u seriji bila prilično neutemeljena iako su se povlačili kroz nju znanstveni termini kojima se (kao) pokušavalo mitologiju serije postaviti “na rub” mogućih događaja i takvima nemam što drugo reći osim: jebite se. I, koga briga?
Nije mi nikada bio jasan takav stav; pogotovo kada je dolazio od fanova Star Treka (a takvi su često najglasniji) — nije poanta SF-a fikcionaliziranje znanstvenih radova, već pričanje dobre priče. A SF je samo podloga, samo platno koje autorima omogućava veću slobodu i neizmjerne mogućnosti za priče o ljudima; o tome tko smo i kako ti drugi i drugačiji svjetovi utječu na nas, kamo nas mogu odvesti ili kao komentar na sadašnjost. A u tome je Fringe potpuno uspio. Način na koji nas je vodio kroz paralelne i alternativne svjetove i vremenske tokove bio ponekad strašan, ponekad odvratan, često dirljiv, a gotovo uvijek fantastičan. I ne bih ga mijenjao za ništa na svijetu.
