Najbolje serije 2018. godine

Da se televizijska produkcija privremeno obustavi, kao što je utihnula na prijelazu s 2007. na 2008. godinu, samo ove godine snimljeni sadržaj bio bi dovoljan da vas zabavlja idućih par godina. Kao što smo napisali u uvodniku članka o serijama koje nisu dospjele u završni članak: godišnje sastavljanje popisa najboljih iz godine u godinu sve više nalikuje Sizifovom poslu.

Sa problemom obuhvaćanja svega što je valjalo protekle godine bore se profesionalni kritičari i sajtovi sa brojnijom listom honoraraca, kamoli ne naš tim entuzijasta. Ali borimo se, ugazili smo u desetu godinu pisanja, cijelo smo desetljeće stariji; ne nužno mudriji, elokventniji ili iskusniji. Pročitajte i naš članak o ostalim serijama koje su nam se svidjele ove godine — uz spomen nekolicine onih za koje znamo i vjerujemo da valjaju, ali jednostavno nismo našli vremena za njih — ispod slijedi nama najdražih 20 serija koje smo gledali tijekom 2018. godine.

https://www.serijala.com/izdvojeno/najbolje-serije-2018-godine-ostalih-dvadeset-odlicnih-serija/

Kao i uvijek, ovo su samo stvari koje su se svidjele nama koji ovdje povremeno napišemo pokoju riječ ili dvije o serijama koje smo gledali. Ako neka serija nedostaje, razlozi mogu biti različiti:

• Nismo imali vremena pogledati je
• Zaostali smo u jednoj od prošlih sezona i nismo uspjeli nadoknaditi
• Pogledali smo prve epizode i nismo stigli do dijela kada postane super
• Pogledali smo i nije nam se dovoljno svidjelo
• Pogledali smo i uopće nam se nije svidjelo
• U sveopćoj poplavi serija, nije nam se učinila zanimljivom da joj damo šansu
• Ups, zaboravili smo. Budemo iduće godine
• Davno smo propustili prvu sezonu i sad je kasno da nadoknadimo
• Sjetili smo se tvog komentara od lani i namjerno je nismo uvrstili
• Pretenciozna smo smeća bez ukusa i trebalo bi nam zabraniti sastavljanje ikakvih lista osim one za špeceraj

Gledajući Mrs. Maisel, pa i Gilmoreice, čovjek bi pomislio da Amy Sherman Palladino, kreatorica i scenaristica serije, stoji iza kamere i kao dirigent mahnito mlatara rukama dok hipnotizirani glumci rafalnom paljbom formiraju riječi svojim glasovima.

Zaista, koliko god uživali u stvaralaštvu ASP, osjećamo se kao da nam treba ručnik, litra vode, i proteinska pločica da preživimo šezdeset minuta materijala. No nije nam teško kad je materijal odličan. Mrs. Maisel u drugoj sezoni nije pokazala nikakve znakove usporavanja ili slabljenja, čak štoviše, Rachel Brosnahan, Alex Borstein i Tony Shalhoub ponovno su se iskazali kao zasluženi vođe serije koja je jesenas poharala Emmye i koja bi lako mogla ugrabiti koji Zlatni globus. Kada uz takvu prvoklasnu glumu dodate predivno dizajnirane setove, inteligentan scenarij i vrhunsku režiju, dobivate konačan proizvod koji je apsolutna delicija za bingeanje, što je Amazonu pod hitno trebalo dok ne dođe trenutak istine i vrijeme za lansiranje onog odvratno skupog Lord of The Ringsa. (mk)

David Simon i George Pelecanos su dva imena zbog kojih ćemo klečati na kukuruzu, kao što već naši dugogodišnji čitatelji već dobro znaju, i to obojica. U drugoj sezoni The Deucea dočekali smo disco kugle, šljokice, cipele na platforme, punk i brda kokaina, kao i emancipaciju prostitutki kroz sad već legaliziranu pornoindustriju. U svojoj tipično kroničarskoj ulozi, svijet koji nam je donio u prvoj sezoni sada postaje samo šareniji i slojevitiji. No ono što nam Simon već godinama govori, ponavlja i ovdje – koliko god vrijeme nosilo promjena, neke stvari uvijek ostaju iste. Kroz velik ansambl koji obuhvaća policiju, mafijaše, prostitutke, pornoglumice, barmene i male poduzetnike, Simon vješto secira društvene odnose, moć, korupciju i bitku za preživljavanjem. Dok su možda neki sporedni likovi manje formirani upravo radi velike količine likova, The Deuce je i dalje vrhunsko djelo u prikazivanju borbe koju prolazi Eileen  ili “Candy” – fantastična Maggie Gyllenhaal, dok prelazi iz uloge pornoglumice u željenu ulogu autorice i režiserke pornofilmova, kao i napete transformacije patološkog odnosa između Lori i njenog svodnika, CC-ja koji se ne može nositi s njenim glumačkim uspjehom.

Spora brzina radnje ostavlja dovoljno vremena između svake relevantnog događaja dovoljno vremena da svaki proživimo i u kontekstu serije, i u kontekstu onoga što znamo danas i to ne samo o tom razdoblju, nego općenito – o pravima radnika i radnica u pornoindustriji i prostituciji, o sudbini kupleraja u tom kvartu, kao i o ulozi svodnika i potrebi za njima. Najveći dio Simonove priče bavi se radom – seksualnim, filmskim i producentskim, policijskim i mafijaškim, te svaki od njih tretira i istražuje na isti način. Ako dosad niste pratili prvu sezonu, ova je još bogatija, sjajnija i zavodljivija nego prije, a prljave ulice NY-a nagrizenog od kriminala nisu nikad izgledale primamljivije. (d)

Horor je kao žanr doživio svojevrsnu renesansu unazad nekoliko godina. Odmah nam napamet padnu Get Out Jordana Peelea i A Quiet Place Johna Krasinskija, samo kao neki od primjera koji su udahnuli novi život u žanr. Netflix se ove jeseni isprsio i počastio nas s još jednom poslasticom. The Haunting of Hill House, serija s poprilično varijabilnim individualnim scariness faktorom, zapravo je na trenutke teško, ali iznimno fascinantno putovanje u ljudsku psihu, mentalno zdravlje i suočavanje s duhovima iz prošlosti (doslovno). Na stranu duhovi iz kuće, brojni easter eggovi u seriji i napeti vrhunac serije – HoHH ne funkcionira zbog toga, već zato vrlo efektivno i realistično prikazuje različite načine na koje se osobe suočavaju s traumama iz djetinjstva.

Filmovi i serije koje se dominantno oslanjaju na dječje likove, a zahtijevaju ozbiljne, dramatične uloge, često propadnu gore od torte ove klinke. Veliki plus HoHH-a jest taj što su klinci u seriji izuzetno uvjerljivi i simpatični, a glumci u njihovim odraslim verzijama jednako su impresivni. Posebne pohvale idu redatelju Mikeu Flanaganu za šestu epizodu serije, koja je polu-bottle, polu-single shot epizoda, snimljena jednim kadrom u sadašnjosti, jednim kadrom u prošlosti te isprepletena uz vrlo efektivne i glatke prijelaze. (mk)

Nemamo što posebno dodati što već nismo rekli o Insecureu – trenutno najbolja HBO-ova komedija ponovno je zablistala ovog ljeta. Od tipičnih problema na ljubavnom i poslovnom planu za Issu do bizarno smiješne epizode na Coachelli, Issa Rae u novih osam epizoda servirala nam je sad već standardno odličnu sezonu. Poseban shout-out najboljoj suigračici u glumačkoj ekipi, Natashi Rothwell (Kelli), koja je apsolutni biser. (mk)

Prije nekoliko dana izašla je vijest kako je Darren Criss, zvijezda ovogodišnjeg izdanja American Crime Storya kojeg smo hvalili u prethodnom dijelu popisa najboljih serija godine, slavodobitno odlučio prestati uzimati LGBT glumcima uloge i odsada striktno tumačiti likove koji su heteroseksualne orijentacije. Možemo unedogled voditi filozofske rasprave o tome ulazi li takav stav u spektar pozitivnog efekta na ravnopravnost na temelju spolne orijentacije i rodnog identiteta, no mišljenja smo da to malo previše ulazi u holivudsku političku korektnost i nespretnu preosjetljivost ljevice koja ne zna stati iza tipkovnice prozivati ljude u javnosti za svaki apsurdan “pogrešan korak”. Ipak mu je ulogu Andrewa Cunanana dao najmoćniji gay showrunner i generalno jedan od najmoćnijih showrunnera u Hollywoodu – koji je ujedno i zaslužan za seriju o kojoj upravo čitate.

S druge strane, neravnopravnost u Hollywoodu postoji. Što od manjka žena iza kamere, što od manjka zastupljenosti nacionalnih i rasnih manjina ispred kamere, pa tako i do manjka LGBT glumaca i zastupljenosti LGBT likova. FX se, uz pomoć Ryana Murphya, pobrinuo da tome makar djelomice pokuša stati na kraj. Ne samo da je Pose fantastičan po tome što je dobar komad postave iza kamere, no i gotovo čitavu glumačku postavu ispunio LGBT glumcima – i to dominantno transrodnim glumcima, što je najveća zastupljenost te manjine za jednu holivudsku seriju ikada – već je plasirao još jednu izvrsnu seriju. Pose se bavi klasičnim obiteljskim problemima koje smo već viđali u brojnim serijama. Bavi se i problemima njujorške LGBT populacije osamdesetih – prostituiranjem, HIV epidemijom, siromaštvom i sličnima. No, Pose rijetko koga, tko je otvorenog srca, ostavlja ravnodušnim.

Sve likove u seriji okuplja njujorška ball scena, koju vam jednostavno ne možemo dočarati u jednu ili dvije rečenice već ćemo vas samo uputiti na Netflix i reći vam da pogledate briljantan dokumentarac Paris is Burning. Billy Porter, koji je voditelj ballova, apsolutno je fantastičan i savršeno utjelovljuje duh te scene. Uz imena kao što su James van der Beek, Kate Mara i Evan Peters, ipak su Mj Rodriguez, Indya Moore, Ryan Jamaal Swain i Dominique Jackson imena koja dominiraju ekranom kada ih vidite i imena koja su dosad nezasluženo bila nepoznanica.

Pose je još jedan velik korak naprijed za LGBT zajednicu u mainstream kulturi (za trans zajednicu, realno, ono što Transparent nikad nije uspio biti), kao što je to RuPaul’s Drag Race. Pose je, pak, možda za mrvicu značajniji od Drag Racea jer mjestom i vremenom radnje predstavlja most za mlađu LGBT populaciju i pruža im uvid u začetke popularizacije nečega što neki od njih čitav svoj mladi život doživljavaju kao status quo. I možda ih natjera da pogledaju Paris is Burning, nauče o ball sceni i drag queenovima, zainteresiraju se za povijest LGBT prava i nauče da su zapravo afroameričke trans žene, kao apsolutno najranjivija skupina populacije i koja je u Poseu zasluženo u prvom planu, bile najveći trailblazeri u borbi za jednakost i ravnopravnost LGBT osoba. (mk)

U godini koja je pružila vrlo malo iznenađenja – HBO-ova ljetna serija bila je ona šutljiva i stidljiva prijateljica u društvu glasnih pijanaca. Serija koja nije bombastično otkrivala svoje tajne već je mirno i staloženo izlagala radnju, iznenadila je koliko pametnih stvari ima za reći.

Neobična godina za serije uspjela je prigušiti učinak velikog, ljetnog HBO-ovog termina u kojem mreža inače emitira svoje perjanice.

Succession prati živote obitelji Roy, Logana (Brian Cox) i njegovo četvero djece koji upravljaju ogromnim medijskim konglomeratom u trenutku kad se Roy polako povlači iz firme. Succession pleše na rubu ozbiljne drame i crne komedije bolje nego možda ijedna serija na listi, a balans snaga održava najpribraniji Royev sin, Kendall (odlični Jeremy Strong), koji prolazi kroz pravi pakao zbog svog oca. Serija treba nekoliko epizoda da sve u potpunosti sjedne na svoje mjesto, a posljednje tri epizode, a pogotovo finale, vrhunac su proteklog ljeta. Cijela serija ima štih neke starije, klasične serije iz HBO-ovog repertoara. Cousin fucking Greg. (dš)

Ne znam što još možemo reći, a da već nismo prethodno spomenuli u našem svakogodišnjem hvaljenju ove serije. The Expanse predstavlja sve što volimo u znanstvenoj fantastici – apsolutnu pozornost na svaki mogući detalj, od funkcioniranja fizike u svemiru, do crtića za djecu u budućnosti; zanimljive likove za koje sad već nakon tri sezone možemo reći da ih dobro poznajemo i intrigantnu priču o budućnosti ljudskog roda u bespućima međuplanetarnih prostranstava. Treća sezona bila je još napetija i ulozi su bili veći no inače, između ostaloga i zato što su autori serije odlučili u njoj završiti priče iz druge i treće knjige iz The Expanse serijala Jamesa S.A. Coreyja – dosad im je za ekranizaciju jedne knjige trebala sezona i pol, što bi značilo završetak priče iz knjige na pola sezone. To se doista i primjetilo u drugoj i trećoj sezoni, kad su narativi doživjeli kulminaciju sredinom sezone, a u ostalim epizodama se gradila daljnja priča.

Ovaj put su, vjerojatno planirajući i za četvrtu sezonu, do koje skoro nije došlo, odlučili izbjeći takvu nespretnu sezonsku strukturu – i cijelu treću knjigu, Abaddon’s Gate, ispričali u kompaktnih 7 epizoda. Tako smo dobili sezonu nabijenu radnjom kao nikad dosad, no onu koja opet nije zanemarila ljudsku dimenziju svoje priče znajući da je to razlog njene posebnosti, te sasvim ljudskim propitivanjem postojanja, religije i svrhe kroz lik Anne, nama vrlo drage Elizabeth Mitchell u sporednoj ulozi.  Nakon svega u prve tri sezone, napokon smo doznali i nešto više o protomolekuli, njenoj prirodi i svrsi, a nakon toga su se doslovno otvorili novi svijetovi  koje jedva čekamo istražiti u četvrtoj sezoni trenutno najbolje SF serije na televiziji. (d)

U prve tri epizode ove Netflixove miniserije nas autor Patrick Sommerville (The Leftovers) i redatelj Cary Joji Fukunaga (True Detective, It) uranjaju u svoj maštom bogat retrofuturistički svijet i upoznaju sa šizofrenim Owenom (Jonah Hill) i depresivnom Annie (Emma Stone) te plejadom čudnovatih ili šašavih sporednih likova (na vrhu s Justinom Therouxom i njegovom napravom za masturbaciju) i to je sve već samo po sebi zadivljujuće, no tek nakon toga slijedi turbulentna vožnja kroz žanrove i vizualne eksperimente koji nam na kraju žele reći nešto o ljubavi, prijateljstvu, boli, traumi i iscjeljenju.

Pomalo nedorečena u svojim temama, nevjerojatno pretenciozna i svakako neće leći svima, ali je nešto novo, drugačije i posebno. Zanimljiva i raskošna vožnja koju svakako treba probati, koja svoju nedorečenost dostojno zamagljuje privlačnošću likova, okruženja i konstantno uzbudljivom napetošću. (mđ)

Miniserija Sharp Objects s pravom je bila najzapaženija televizijska emisija ovog ljeta (barem u krugovima koje mi pratimo). Ovu južnjačko gotičku dramu adaptirali su Marti Noxon (Buffy, UnREAL) i Jean-Marc Vallé prema prvom romanu Gillian Flynn (najpoznatijoj po Gone Girl). Misterij nestanka i ubojstava dviju djevojčica u malom južnjačkom gradiću pratimo iz perspektive polufunkcionirajuće alkoholičarke i novinarke Camille Preaker. Nju je sjajno utjelovila Amy Adams transformirajući se u duboko oštećenu osobu s kojom ćete zajedno osjetiti svaki ožiljak na njenoj psihi (i tijelu). Nezaboravne su i Patricia Clarkson u ulozi savršeno hladnog južnjačkog matrijarha i pogotovo Eliza Scanlen kao Camilleina polusestra (kako je rekla djevojka u recenziji, “istovremeno demon i anđeo, slatka mala djevojčica i odvratni bully”).

No serijino najbolje dostignuće vrhunska je montaža kojom su Vallé i njegova vojska montažera postigli jedinstven, naturalistički osoban uvid u Camilleine doživljaje i sjećanja stavljajući njih u prvi plan nad proceduralnošću fabule. I ako vam odlično, brutalno istraživanje trauma prouzrokovanih obiteljskim odnosima i sakrivanjem truleži zbog privida savršenosti ne zvuči dovoljno primamljivo, barem zbog ovog posebnog stila ne smije se propustiti. (mđ)

“Do you ever think about them? Our friends, from our lives before?” sredinom sjajne pete epizode treće sezone pita Eliot svog prijatelja Quentina. “I dream about them sometimes.” odgovara mu Quentin. To je trenutak ispunjen tolikom tugom kakav nitko deset minuta prije nije mogao očekivati. Zapetljana priča oko potrage ključeva potrebnih za nastavak questa udarila je ravno u srce dok su Eliot i Quentin potrošili čitav život rješavajući zagonetku u Filloryju. I prije su epizode znanstveno-fantastičnih serija upotrebljavale sličan zaplet, najpoznatiji primjer je Hugom nagrađena epizoda Nove Generacije, “The Inner Light“, ali rijetko kad ovoliko efektno koliko je to “A Day in The Life” uspio. Kad bi Futon Critic i dalje imao svoju listu najboljih epizoda godina — ovo bi bio jedan od mojih odabira za prvo mjesto.

Nevjerojatna treća sezona Magiciansa dokaz je kako su čuda moguća kad autorima date slobodne ruke. Magiciansi su ove godine imali trinaest epizoda koje su zaigrano skakale žanrovima, tonovima i raznim stilovima, odajući počast velikanima televizije – prvenstveno Buffy, ali i mnogim drugima. Ove godine imali smo i “Once More, With Feeling” i “Hush” i “The Body” u vjerojatno najzabavnijoj seriji na televiziji s jednom od najboljih glumačkih postava na malim ekranima. Ako ste stali nakon mlitave prve sezone – probajte se vratiti nazad. The Magicians to zaslužuje. Ako volite zabavu voljet ćete i ovu seriju. (dš)

Kao što je već Dario napisao, The Terror od nas zaslužuje jedan ogroman mea culpa članak, jer smo mu u blic recenziji nakon pogledane prve dvije epizode nanijeli nepravdu. Nepravdu, veću utoliko što je meni osobno The Terror najbolja serija koju sam gledala ove godine, a sama je dosad nisam ispravila. Radi se o seriji koja zaslužuje ne jednu, već recenziju svake epizode zasebno da bih uspjela obuhvatiti njezinu potpunu genijalnost. Priču o ekpediciji britanske Kraljevske mornarice, čiji je cilj pronalazak sjevernozapadnog prolaza na Arktiku, a koja je zaista neslavno propala i do danas je bila najveći gubitak ljudstva u polarnim ekpedicijama, lako je isprve zanemariti. Epizode su zaista duge, a radnja spora, na početku se ne događa puno. Zato ste možda i probali dati šansu The Terroru, ali vam se činilo jednostavno dosadno. Da ste bili uporni, možda biste vidjeli da serija mudro koristi vlastitu duljinu kako bi gledatelje transportirala na mjesto savršene bjeline, hladnoće i leda, gdje se isprve zaista ne događa ništa. Samo hladnoća i dosada. I članovi posade sa svojim malim razmiricama. No, jednom kad počne „akcija“, ili barem ono kako je to Dan Simmons zamislio kao razlog zašto je posada odlučila napustiti brod i otići u određenom smjeru, svaka epizoda ima vlastitu strukturu zapleta i kulminacije, a normalnost prvih epizoda razlog je još većeg šoka onime što dolazi. Ili ne dolazi? Što se zapravo događa? Halucinira li pola posade od trovanja olovom ili ih zaista napada neko čudno, inteligentno stvorenje koje izgleda kao polarni medvjed, ali je puno veći i jači od običnog polarnog medvjeda?

Fascinantna i nijansirana razrada likova, od kojih za svakog možemo reći da razumijemo zašto je nešto napravio u određenoj situaciji dodatno produbljuje mučninu koju nepobitno osjećamo što smo bliže kraju serije. Iako se posada bori protiv vremenskih uvjeta, surove prirode i misteriozne životinje, a možda i magije, najgore i najpogubnije odluke uvijek donose ljudi, a ljudska je priroda najveći negativac. S obzirom da svi znamo kako je ekspedicija zapravo završila, znamo da nema mjesta nekom nadanju za sretan kraj, iako su autori, David Kajganich i Soo Hugh, uspjeli napraviti završetak koji nije potpuno crn, makar ga je na trenutke bilo krajnje mučno gledati. Vrhunska produkcija, osjećaj sve većeg straha uz iskru nade, uvjerljive lokacije radi kojih zaista povjeruješ da se svi smrzavaju iako znaš da su scene snimane na Pagu, a ne Arktiku,  glumačka postava koja obiluje izvanrednim izvedbama, od Ciarana Hindsa i Tobiasa Menziesa, do Adama Nagaitisa koji sledi krv u žilama pogledom, a predvođena Jaredom Harrisom, razlozi su zašto ovaj horor, psihološku dramu i povijesnu fikciju (nadajmo se) ne smijete propustiti.

Koliko god mislili kako smo napredni, nazivali se osvajačima prirode, gospodarima zemlje, zraka i mora, The Terror nas podsjeća da smo slabi onoliko koliko i najslabija karika u tom naprednom društvu čiji smo dio, a svijet će bez nas samo nastaviti postojati bez nas kao da nas nikad nije ni bilo. (d)

Prošle godine u ovo vrijeme odmahivao sam rukom na spomen Patriota iz nekoliko razloga. Amazonova serija s nepoznatnim glavnim junakom, opis i naziv serije kao iz propagandnog časopisa… Dajte molim vas. Čak je i tad rijetko tko pisao o Patriotu, a još manje ljudi ga je preporučivalo. Ne možemo ni mi sve gledati, a da budemo potpuno iskreni – ne želimo sve gledati.

I zato sam sebe iznenadio kad sam napokon stisnuo play zaslugom neznanog junaka na redditu koji je postavio kratki isječak iz prve sezone u kojem John uzima gitaru i započinje folk pjesmu o ubojstvima koja je počinio usred dubkom napunjenog kafića.

Druga sezona ove nevjerojatno melankolične serije o depresivnom NOC agentu kojem ništa ne polazi za rukom užasno je sjetna balada o stalnoj borbi čuvanja mentalnog zdravlja. Kraća druga sezona odvijala se u Parizu, a kad je krajem srceparajuće šeste epizode počeo “No Future Part I” Titusa Andronicusa mislio sam da ne može bolje. Ali onda sam pogledao finale i potpuno se rascmoljio na povratnički “Train Song” kojeg nije bilo od kraja prve sezone. Ova jedinstvena serija bez premca je jedna od onih koju je teško započeti, ali još teže pustiti kad vam uđe ispod kože. Male su šanse da će Amazon naručiti treću sezonu, ali čak je i bez sigurnosti nastavka ona suza u oku na kraju finala bila sve što smo trebali. (dš)

Nakon solidne prve sezone spin-offa The Good Wife, The Good Fight je u drugoj ipak fokusiranija, više inspirirana i jednostavno je ubacila u višu brzinu. Oslobodila se radnje o kriminalu Mainog oca koji je prevario mnoge, uključujući i Diane Lockhart u nečemu sličnom ponzie-shemi  kojom je prva sezona bila opterećena i posve posvetila novim radnjama.  Kako su joj glavni likovi pripadnici intelektualne elite, tj., većinom liberalni odvjetnici iz Chicaga koji traže način da se nose s novonastalom političkom situacijom, kreatori Robert i Michelle King i Phil Alden Robinson su, slično kao i u The Good Wife, našli inspiraciju u aktualnim događajima i trenutnim novinskim naslovnicama.

The Good Fight je u potpunosti prigrlila apsurdnost političke zbilje u kojoj se Amerika trenutno nalazi i dala nam neke od najboljih osvrta na razne polemike iz javnog života, od lažnih vijesti, #MeToo, policijskih ubojstava nenaoružanih crnih mladića, Trumpove „pee-tape“, prava na nošenje oružja  ili postupanja imigracijskih službi – ali na način da nije ni u jednom trenutku prodikovala, već argumentirala stavove svojih likova, istovremeno dajući do znanja koliko je nadrealno da se ozbiljno diskutira o snimci uriniranja predsjednika najmoćnije države na svijetu. Uz tu nijansiranost, serija zaista ne radi kompromise, tako da je u intervjuu za Deadline Baranski izjavila da je moguće da će u trećoj sezoni Diane biti optužena za urotu za ubojstvo predsjednika. Prema onome što smo vidjeli u drugoj sezoni, jedva čekamo.

Christine Baranski (#QueenBaranski) jednostavno je  neodoljiva kao Diane, a u sjajnoj glumačkoj postavi možete uživati i u  izvedbama Rose Leslie, Cush Jumbo i Audre McDonald. Ova sofisticifana drama trenutno je najbolja pravnička drama na televiziji i pravi ju je užitak gledati. (d)

Usred prve sezone Lodge 49 jedan od likova sanja. Ništa neobično, u mnogim serijama možemo pratiti snove glavnih junaka. Pa kvragu snovi Tonyja Soprana ispunjavali su bezbrojne novinske retke, a i palili tipkovnice internet junaka na news grupama. No, u Lodge 49 konobarica Liz Dudley (Sonya Cassidy) sanja o jednom potpuno normalnom, ni po čemu posebnom danu na poslu u kojem poslužuje ljude baš kao što to čini svaki dan. Istovremeno duhovito koliko i bolno, Lodge 49 se ne libi probuditi u gledateljima čitav spektar isprepletenih i kompleksnih emocija.

Možda najveće iznenađenje godine – Lodge 49 je mirna, emotivna i duboko tužna serija o propasti srednje klase u Americi.

To je serija koja će nagraditi strpljive gledatelje, a njezini likovi su melankolična banda koja uspješno ili manje uspješno skriva svoje probleme. Kroz prizmu naslovne lože pratimo neobične priče o prijateljstvu, usamljenosti i konstantnom egzistencijalnom strahu koji u svakom trenutku prijeti uništiti labave fasade svih likova. Ova moderna basna samo je na prvi pogled lagano štivo, ali u procjepima skriva teror svakodnevice kroz koji svaki od nas navigira kako zna i umije. (dš)

Svake godine, negdje na ljeto, sve više se pribojavamo da će nova sezona Bojack Horsemana koju će nam Netflix uskoro istovariti na bingeanje razočarati jer, kako bi moglo biti bolje ili na razini odličnosti prethodne sezone? Srećom, i ovog puta su nam strahovi bili nepotrebni: Raphael Bob-Waksberg i ekipa i u petoj sezoni impresionirali su nas ovom satirom o antropomorfnom konju koja je uspjela zagrabiti u najmračnije dno Hollywooda i smotreno i relevantno komentirati #MeToo pokret, a u isto vrijeme na osobnoj razini protagonistima dati nadu za oporavak i napredak. I sve to uspijeva uz isprepletenost sa odličnim vizualnim gegovima i ponavljajućim šalama te ponovno odličnim dramaturškim eksperimentima. Jedna je to od najozbiljnijih i najpronicljivijih egzistencijalističkih drama na televiziji koja će vam lakoćom zamišljenim nožem parati srce, nasmijati vas i rasplakati. I da, to je crtić o konju. (mđ)

Ako išta možemo sa sigurnošću reći nakon fantastične druge ili “pljačkaške” sezone (robbin’ season) Atlante – to je da nemamo pojma kako će izgledati i što će donijeti treća. Fantastični multitalent Donald Glover, u suradnji s grupom autora, a najviše svojim bratom Stephenom kao scenarstom i Hirom Muraijem kako režiserom, uspio je tematski sjediniti epizodno vrlo fragmentiranu sezonu, u kojoj je više sporednih likova imalo zasebne epizode – što je bilo inspirirano Tiny Toon avanturama. Upravo su takve epizode bila i najbolje što nam je Atlanta donijela ove godine – od izvanredne “Teddy Perkins” epizode do drugačije, no na sličan način duboko uznemirujuće “Woods”, koja se na neočekivan način bavi introspekcijom i previranjem Paper Boija.

Upravo “Teddy Perkins” pokazuje koliko se Glover ne boji riskirati – ne samo da je uspio u inače 25-30 minutnu  komediju “ugurati” četrdesetminutni horor kao samostalnu cjelinu, nego je to napravio tako prirodno, inovativno i uzbudljivo da nismo oči mogli odvojiti od ekrana u napetosti. U fantastičnom glumačkom ansamblu koji utjelovljuje potpuno oblikovane i majstorski napisane likove ove se godine posebno istaknuo Brian Tyree Henry i trebao bi, da ima pravde u dodjelama glumačkih nagrada, dobiti Emmyja za slojevitost koju donosi Paper Boiju. U ovoj sezoni Atlanta nam je pokazala borbe za dominaciju, na što sve moramo biti spremni da bi uspjeli te kako to funkcionira u situacijama kad je sustav usmjeren protiv nas. U seriji koja prati život repera koji se polako uzdiže u slavi i njegovog bratića koji mu pokušava biti menadžer, više nas ne čudi njeno vješto miješanje stvarnosti i nadrealnosti, opipljivoga i mitologije te kršenje svih pravila, ali znamo da trenutno ne postoji ništa slično. (d)

Ne možemo više prebrojati koliko puta je The Good Place promijenio, izbacio ili naglavačke izokrenuo svoj narativ, a u isto vrijeme zadržao svoju etičku premisu i, najbitnije, beskonačnu toplinu i šarm te dragost koju osjećamo prema glavnim likovima. Dosadni smo već i sami sebi u upozoravanju da ne dopustite da vam prvih nekoliko epizoda serije (ako ju još niste krenuli gledati) formira mišljenje o njoj, jer, vjerujte nam, niste još ništa vidjeli; te isto tako u ponavljanju da se njena radnja ne može suvislo i koncizno opisati, osim da se radi o skupini ljudi (i ne-baš ljudi) koji pokušavaju biti bolje osobe.

Treća sezona nastavlja nevjerojatno balansirati apsurdne gegove i bombardiranje one-linerima sa filozofskim citatima i emocionalnom dramom i to u nizu šašavih situacija koje uključuju i onu gdje jedan lik glumi ostatak ansambla. I dok nikad ne znate kamo će vas narativ sljedeće epizode odvesti, svakih pola sata provedenih uz ove sjajne glumce i maestralno vođenje Michaela Schura garantirano će vam uljepšati tjedan. (mđ)

Veliki povratak Sandre Oh na televiziju je isprva privukao tek obožavatelje naslovne glumice, no već u prvoj sceni se upoznajemo s pravom zvijezdom ove adaptacije serijala novela — izvrsnom Jodie Comer kako se uči socijalnoj interakciji u bečkoj slastičarnici. Njena psihopatska plaćenica Villanelle dolazi u središte pozornosti MI5 agentice Eve Polastri čiji istraživački talent već dugo vremena žudi za izazovima. Kao i Eve, gledatelji su fascinirani misterioznom Villanelle koja je u potpunosti lišena poznavanja društvenih normi, te se na trenutke ponaša poput djeteta, da bi u idućoj sceni hladnokrvno i kroz smijeh ubila svoju iduću metu.

Već od njihovog prvog susreta, postalo je vidljivo da je kemija između Sandre i Jodie na ekranu nevjerojatna te temelj za napetu i tenzijama ispunjenu igru mačke i miša. Autorica Phoebe Waller-Bridge je ovim projektom uspjela jako dobro adaptirati neviđeno zabavnu špijunsku dramu s naglim prijelazima između komedije i tragedije, te pronaći dvije izvrsne glumice bez kojih ova priča ne bi bila ista. (mv)

Lojalnost se teško dobiva, a vrlo lako gubi, što su FX-ovi The Americansi uspjeli vjerno oslikati u šest vrhunskih sezona. Na samom početku 2013. godine, odmah smo prepoznali njihovu izvrsnost i potencijal da odvedu jedinstveno odabranu priču i vremenski period Hladnog rata 80-tih dalje nego što je to pokušala ijedna druga povijesno-špijunska drama. Kvaliteta je eksponencijalno rasla iz godine u godinu, a finalna sezona je pred autora Joea Weisberga i glavne glumce stavila iznimno kompliciran zadatak da zadrži tu teško zadobivenu lojalnost publike i opravda svaki dosadašnji korak u samo deset epizoda. I uspjeli su. Fenomenalno.

Sporo izgarajuća priča o braku dvoje KGB-ovih agenata je svoj ogromni series arc zaokružila nevjerojatno napetim sukobom u garaži koji je zauvijek promijenio život obitelji Jennings i njihovog bivšeg najboljeg prijatelja FBI agenta Stana Beemana. Nezaboravne glazbene montaže su u finalnim trenucima savršeno opisivale svaki postupak Phillipa, Elizabeth i ostalih likova zahvaćenih u njihov život, a sami Keri Russell i Matthew Rhys su svoje razrađene, ali i dalje zamršene uloge doveli do dugoočekivanog povratka u rodnu, ali za njih neprepoznatljivu Rusiju.

O The Americansima i svakom njihovom liku se mogu ispisati eseji koliko su epizode i uloge izvrsno napisane i bez greške odglumljene, a serija se zasluženo pozicionirala među najbolje drame ovog desetljeća, a usudim se čak proširiti i na skup svih drama ikad napravljenih. (mv)

Prije svakog spomena ove serije mislim da je važno spomenuti sljedeće — nisam čitao romane Elene Ferrante i nisam znao što nas očekuje u osmodijelnoj adaptaciji prve knjige u “Napuljskoj” sagi. Elena Ferrante je talijanska autorica koja piše pod pseudonimom, a njene knjige popularne su i izvan granica rodne joj “čizme”.

My Brilliant Friend (“Genijalna prijateljica”) je nostalgična priča o djetinjstvu, nerazdvojnom, nekad ne posve zdravom, prijateljstvu. Priča je ovo o ljubavi, siromaštvu, odrastanju, patrijarhalnom društvu i stalnoj borbi i snovima o boljem životu kad vam je život već u startu podijelio loše karte.

HBO i Rai su udružili snage i napravili ovu vrhunsku seriju prema već voljenom književnom predlošku. Saverio Costanzo primio se redateljske palice za čitavu prvu sezonu, Ferrante je, putem maila, pomagala u izradi scenarija, a casting je odradio toliko dobar posao da ga treba nagraditi gromoglasnim aplauzom. Teška je ovo serija o siromašnim i siromašnijim ljudima u prljavom i bijednom napuljskom rajonu u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Priča je ovo o neraskidivom, prisnom i povjerljivom prijateljstvu čak i kad život nije bajka. Fantastična je ovo drama o duhovima prošlosti, o odlukama i križanjima koje će utjecati na čitav život. Je li My Brilliant Friend najbolja serija godine? Da. I ne. I možda. Na našoj listi je prva. Sve ovisi iz kojeg kuta gledate, a pridjev “najbolja” je uvijek u oku promatrača. Bilo koja od navedenih serija može stajati na početku ove liste, ali odlučili smo se baš za “Genijalnu prijateljicu” iz razloga što će možda nekoga od vas potaknuti da joj date priliku. Nije ovo bila godina remek-djela na televiziji, više je bilo onih “samo dobrih” serija, ali My Brilliant Friend se istaknula kao ona koju po kojoj ćemo pamtiti 2018. (dš)