Arrested Development u novom ruhu poput slagalice

Ogromni smo obožavatelji Arrested Developmenta. Sad kad sam to napisao, možemo dalje.

Nekoliko puta sam započinjao ovaj tekst, tekst koji nisam ni mislio da ću ikad pisati, ali evo nas ovdje. Da, pogledali smo (!) novu, četvrtu sezonu Arrested Developmenta, više od sedam godina nakon što je serija otkazana na Foxu. Nevjerojatno, zar ne?

Jednako kao što nisam mislio da će ovaj tekst ikad ugledati svjetlo dana, nisam vjerovao da će neki od epiteta pored imena moje najdraže humoristične serije 21. stoljeća biti “neujednačena”, “dosadna” i “teška”. No, otišli smo malo predaleko sada.

Reinkarnirani klasik

Posljednja epizoda Arrested Developmenta na tradicionalnoj televiziji emitirala se u veljači 2006. godine na Foxu. Ovo “tradicionalna televizija” sve više i više djeluje kao artefakt prošlosti, ali o tome ipak neki drugi put. Mnogo je tračeva i šuškanja bilo oko potencijalnog filma, nove sezone, web serije, bilo čega zapravo, što je tokom godina držalo obožavatelje zauzetima. I sve dok se činilo kako Mitch Hurwitz nikada neće ponoviti uspjeh svog magnum opusa, gotovo iz vedra neba pojavio se Netflix i otkupio prava na novu sezonu. Tračevima je bio kraj, Hurwitz i društvo donijet će nam petnaest novih epizode serije koju osobno smatram među pet najboljih ostvarenja koje mi je televizija ponudila. Slavili smo, Arrested se vraća, naše malo uredništvo sedam je godina iz dana u dan referenciralo svaku sitnu pizdariju iz serije, na opće čuđenje svih normalnih ljudi koje smo sretali, ali nije nam bilo bitno što nas normalni ne razumiju. Obama je ispunio jedino obećanje koje nam je bilo važno i vratio nam Arrested Development.

Netflix je, u svojoj tradiciji, istovario petnaest novih epizoda u noći 26. svibnja, a mi smo brže bolje navalili kao muhe na govno. Kao katolički svećenici na mlade dječake? Nebitno, shvatili ste. Pogledali smo svih petanest epizoda u kratkom periodu, a ako ste imalo voljeli seriju onda ste učinili apsolutno isto kao i mi, odnosno u ovom slučaju – ja. Čak i nakon što nam je Hurwitz rekao da to ne radimo.

Već od samog uvoda u prvu epizodu nešto nije kako treba. Nije onako kako je bilo. Epizode su čudnije snimane, kadrovi su duži, šale nisu na mjestu, sporo se sve odvija, trajanje epizoda je predugačko. Nije to onaj naš Arrested kojeg se sjećamo. Mogao bih vam i napisati da se radnja nove sezone odvija nakon incidenta s Queen Mary iz finala serije, odnosno treće sezone, i da nam epizode nude pogled u to kako je svaki od likova živio svoj život nakon toga. Priča je ovdje nešto manje bitna, ali postoji. Michael je ovdje, Gob nešto radi, George-Michael je odrastao i ne liči na sebe, Maeby je neprepoznatljiva u prvi mah, ali otpisujem to brzo i palim drugu epizodu. Druga epizoda je još duža, dosadnija, gegovi su rijetki, počinje nekakva priča koja nema baš smisla, teško je za pratiti, a shvaćam da stari George ne može sam nositi epizodu. Treća epizoda fokusirana je na Lindsey i nešto je bolja, ali opet je sve nekako… krivo, drugačije, čudno. Tada, s četvrtom epizodom, stvari polako sjedaju na svoje mjesto, a slagalica počinje ličiti na seriju. I dalje se borimo sa epizodnim salom, ali suptilnost humora i situacija polako podsjeća na ono što smo gledali i voljeli.

Mitch Hurwitz je prije nove sezone, čak i prije snimanja, govorio kako će se nova sezona fundametalno razlikovati od onih koje znamo, onih koje je Fox emitirao. Zbog ogromne glumačke postave koja je ugovorno bila vezana za hrpu različitih projekata, naši najdraži glumci snimali su četvrtu sezonu serije doslovno u svoje slobodno vrijeme. Teško ih je bilo sve skupiti na jedno mjesto, a Hurwitz je zbog toga promijenio sam pristup serije. Čak su glumci dosta scena snimali odvojeno, ispred zelenog platna, a njihovi kadrovi zašiveni su u postprodukciji. Prije emitiranja nove sezone čovjek je rekao kako je pretvorio AD u slagalicu. Slagalicu koju ćemo moći gledati kako god nam paše, u kojem god redoslijedu epizoda želimo, sve je ovisilo na nama. Hrabar pristup, gotovo neviđen za neku seriju, opovrgnuo je ipak tjedan dana prije premijere nakon što u montaži očito nije uspio ono što je i planirao.

Pati li serija zbog novog formata i je li to uopće bitno?

Serija, bar u početku, iznimno pati od vlastite slagalice, ali što više epizoda gledate to više stvari sjedaju na svoje mjesto. Ovakav ambiciozan projekt, u ovolikom razmjeru zbilja je nešto zbog čega Hurwitzu i društvu treba zapljeskati. U maniri svoje nove mreže koja se trenutno ponosi HBO-ovskim “mi nismo televizija”, Hurwitz je napravio seriju koja u najmanju ruku nije televizijska. A to je i velika prednost, ali i velika mana četvtre sezone Arrested Developmenta.

Hurwitz je ovdje pokazao da ima golema muda, zajedno s Netflixom koji mu je to i dopustio. Nadam se da ih pad vrijednosti dionica nakon premijere neće poljuljati, a koliko možete pročitati – baš nešto i neće. Netflix je u ovom trenu budućnost televizije koju imamo u sadašnjosti. S te strane svaka čast Hurwitzu i ambicioznosti četvrte sezone, ali njihova mana je što same epizode, bar pri prvom gledanju, vrlo teško stoje kao samostalna djela. Nove epizode serije vrlo je teško uopće nazivati epizodama, one više djeluju kao LEGO kockice. Iako je sezona progresivno sve bolja, stvari koje nisu imale smisla na početku dobivaju svoj pay-off na kraju, vidljivo je da neki od likova bolje nose kompletne epizode od drugih. Sami ćete vidjeti ogromne razlike između dosadnjikavih priča koje nose George, Lindsey, čak i Tobias djelomično, od onih koje nose Michael, Gob, Maeby, Buster ili George Michael. Da, na kraju se sve to isplati i Arrested vrlo često pred kraj postaje fantastičan, ali viškovi su preočigledni. Salon je to možda najbolje sažeo kada je napisao da je “Arrested Development serija o disfunkcionalnoj obitelji, ali u ovoj sezoni oni su jedva obitelj.”

Epizode su dugačke, najkraća traje oko 28 minuta dok je najduža preko 38 minuta. Zbrojite i pomnožite sa petnaest epizoda te dobivate podjednako trajanje sezone poput “pune” nekad na Foxu. Vidljivo je da je Hurwitz svoju slobodu iskorištavao do maksimuma, ali dulje trajanje epizoda malo je i oštetilo jer ne djeluje onako kompaktno i brzo kao prije. Ustvari, teško je uopće uspoređivati ovu sezonu s trima prije, jer Arrested Development ne djeluje kao ista biljka. Što je u jednu ruku i dobro jer se izbjeglo ponavljanje starih šala, gegova, punchlineova i chicken danceova (što ne znači da ih i nema), ali osobno mislim da bi si Hurwitz time pljunuo u usta. Ovako smo dobili četvrtu sezonu koja po svojoj ambicioznosti stoji daleko iznad bilo čega drugoga na televiziji, ali jednako tako i pati jer često grize više nego što može prožvakati.

Četvrta sezona je dobra, stvarno je, u nekim scenama jednostavno briljira i gušite se od smijeha, dok u drugima to ne djeluje kao nešto što smo obožavali sredinom prošlog desetljeća. Drugačije je, ima svoje prednosti, ima i svoje mane. Ne žalimo što se vratio jer nam je Arrested Development jako nedostajao, ali nakon što smo bili skeptični oko ideje filma, Netflix nam je pokazao da to i nije toliko loša ideja. Da, vrlo rado bi novu sezonu, ali ako svi glumci nisu vezani za seriju, otvoreniji smo ideji filma koji bi ih sve skupio na hrpu. Jer Arrested najbolje funkcionira kada su svi likovi unutar jedne smislene cjeline. Dalo bi se diskutirati da je cijela ova sezona jedna smislena cjelina, što u principu i jest, ali mislim da smo se uvjerili kako nam Arrested Development najbolje paše. Brzo, zategnuto, mnogo meta-referentnog humora i ono najbitnije – sa svima cijelo vrijeme. Hvala Netflix, ovo ćemo reprizirati, ali idemo dalje – hoćemo još.