Serijalin retrovizor: The Sopranos 3×05 – Another Toothpick, 3×06 – University

Lijepo je vratiti se epizodama koje nisu prve u sezoni ili drugačije posebno značajne, već su jednostavno pune one “obične” odličnosti koja prožima Sopranose – barem ova prva, druga me dočekala malo nespremnog jer sam te događaje očekivao nešto kasnije i također ju možemo smjestiti u sam vrh serije.

3×05 Another Toothpick
Scenarij: Terence Winter
Režija: Jack Bender
Originalno emitirana: 25.03.2001

Najljepši je možda primjer uvodne scene ove epizode. Potpuno prekrasno. Melfijin ured, Tony lupka nogom, nelagodna je situacija – nije prvi put tako, nitko ne zna što reći, a onda kamera otkliže desno od njega i vidimo Carmelu kako sjedi pored. Beskonačnost neugodne tišine prekida samo nečije kruljenje želuca. Savršeno. Njihov banter koji tišinu prekida i kulminira Melfijinom observacijom “You’re both very angry” i Tonyevim sarkastičnim odgovorom “Well, you must have been top of your class”. Umro sam od smijeha. Rez na Tonyja koji bijes ispuhuje na gasu auta i Carmelu koja plače na suvozačkom sjedalu.

Mogao bih ovako do kraja, jer ova epizoda neočekivano odlično mi je legla tom Sopranosima jedinstvenom kombinacijom crnog humora, grotesknog nasilja (kako se brutalno rascvjetala glava Vitovog brata od one palice, uf) i komentara na obitelj i starenje. I prije svega ponos Bobbyja Sr. (sjajnog Burta Younga) i Juniora koji se boje da će završiti kao jadni, beskorisni i nemoćni. Možda je to sve nekako nekoherentno posloženo unutar jedne epizode, kao da nema neke zatvorene priče, već niz malih vinjeta koje su manje ili više bitne – ali meni je funkcioniralo odlično.

Bobbyjevo ubojstvo svog kumčeta i tipa koji se gotovo slučajno našao tamo (preko naslona stolca) definitivno mi je među najupečatljivijma u seriji – nešto je hladno napeto u toj prolongiranoj borbi mladića i onemoćalog starca, sjajno kadriranoj (epizodu je režirao Jack Bender, kasnije poznat kao čovjek koji je definirao vizualni identitet Losta). Sjajne su i Juniorove reakcije, pogotovo na smrt Bobbyja Sr. (za koju kasnije vidimo da ima dosta sebičnu pozadinu), i njegov odnos s Bobbyjem Jr. koji do sad, ako se ne varam, nije imao toliku minutažu po epizodi, a na dalje će biti jedan od dražih mi dijelova serije. Ma, čak i te prevrtljive Chianeseove oči su mi neostajale u ovih epizodu – dvije u koje se nije pojavljivao.

Zaplet s Adrianom i Artiejem čini mi se kao da je došao iz vedra neba, a čini mi se i da će jednako tako nestati (osim što će ostaviti neke posljedice na odnos Charmaine i Artieja). Jedino što je bilo zanimljivo u svemu tome primijetiti je koliko Tony dopušta Artieju – vrlo malo ljudi bi prošlo nekažnjeno nakon takvog ponašanja – odnosno, malo tko bi mogao spriječiti Chrisa da u najmanju ruku oslijepi Artieja. Odlično je i kako je Charmaine kao i uvijek glas razuma, ali ispada kuja.

3×06 University
Priča: David Chase i Terence Winter i Todd A. Kessler i Robin Green & Mitchell Burgess
Scenarij: Terence Winter i Salvatore J. Stabile
Režija: Allen Coulter
Originalno emitirana: 01.03.2001

Već sam spomenuo na početku, dočekala me ova epizoda nespremnog, jer sam Ralphovo ubojstvo Tracee očekivao kasnije, možda čak i u četvrtoj sezoni, jer mi se činilo da se dogodilo već kada je Ralphie bio dulje prisutan i njegov bezbrižno-nasilni karakter već poznat, i da mu je ovo bila kulminacija nepopravljivosti, dok je zapravo ovom epizodom taj karakter tek uspostavljen. Da, već smo ga vidjeli kako razbija glave neplatišama, možda i pretjeranim žarom, pa čak i ranije u ovoj epizodi kako ozljeđuje oko (dugo odsutnom) Georgieju dok se igrao Gladijatora, no vjerojatno nitko nije očekivao ovu brutalnost. A ubojstvo Tracee je najbrutalnije ubojstvo u čitavoj seriji, jedna od onih scena kojih se živo sjećam kada sam ih prvi put gledao i odvratnog osjećaja.

Postoji čak i urbana legenda da je zbog ove epizode mnogo HBO-ovih pretplatnika otkazalo uslugu, jer su bili zgroženi nasiljem.

No, vratimo se na početak: epizoda paralelno prati Meadow i Tracee, dvije možda i jednako stare djevojke potpuno različitih života.

Puno je u epizodi bila istaknuta Meadowina privilegiranost: od dolazaka doma u 2 ujutro, ili zapravo kad god joj se sprdne i uzimajući što god poželi, a meni najupečatljivije kad je za doručkom prema Carmeli uperila prazanu čašu željeći još soka (što je ipak i Carmeli bilo previše). S druge strane, dečko joj možda nije Ralphie, ali je također na kraju ispao popriličan šupak. I Meadow, za razliku od Tonyja sa Tracee, vjerojatno je napravila sve što je mogla kako bi pomogla svojoj cimerici – iako bez puno efekta.

Tracee je, pak, još jedan od onih likova koji se pojavljuju iz vedra neba, a trebali bi misliti da su tu već neko vrijeme, i više su kao dio zapleta nego stvarne osobe, neka očito umjetna scenaristička tvorevina. Usprkos tome, njen lik je svoju svrhu ispunio našim suosjećanjem, makar je ta empatija u konačnici više usmjerena protiv Ralpha nego prema njoj. Čak je i Tony na kraju bio tužan zbog njene smrti (iako nije smio priznati sve detalje pred Melfi i pogotovo Carmelom), a prekršio je i pravila ponašanja prema članovima mafije izudarajući Ralpha zbog toga što je učinio. Pomalo su tragične bile i reakcije ostatka ekipe, kojima je veći problem bio što je netko Tonyja mogao vidjeti blizu scene ubojstva i kako će se riješiti tijela, nego što je žena ubijena. Vrlo je zanimljivo bilo što je ranije u epizodi Silvio zašamarao Tracee i nazvao ju svojim vlasništvom dok mu ne otplati dug (za zubni aparatić), a to nam je prikazano kao prihvatljivo ponašanje – odnosno, u svijetu serije razlika protagonista i antagonista moralno je prilično mala, no u isto vrijeme i beskonačno duboka.