Serijalin retrovizor: The Sopranos 3×01 – 3×03

Prilično sam siguran da sam slično rekao i na početku druge sezone, ali opet je istinita činjenica da, koliko god kasnim sa svim aktualnim serijama i koliko god sam odgađao paljenje ove epizode, kad je jednom krenula potpuno me ispunila nekim zadovoljstvom, što zbog neke prepoznatljive ugode druženja s ovim likovima, a jednako tako i zbog ovog druženja s vama ovdje. Zato se i pomalo neadekvatno osjećam što ovaj uvod pišem mamuran u zadnji čas, a tako će vjerojatno biti i neadekvatan ovaj tekst. Sljedeći tjedan ću se bolje organizirati.

3×01 Mr. Ruggerio’s Neigborhood

Scenarij: David Chase
Režija: Allen Coulter
Originalno emitirana: 04.03.2001

Ove epizode sjećao sam se kao duge neprekinute montaže FBI-evog izvođenja nadzora nad kućom Soprana praćenog odličnim mash-upom Policeovog Every Breath You Take i teme iz serije Peter Gunn Henryja Mancinija. Začudilo me sada što mi je sjećanje potpuno krivo, a epizoda je upravo posebno neobično strukturirana za jednu epizodu Sopranosa, svojim fade-outovima među scenama i gotovo rashomonovskim stilom pripovijedanja gdje priču po dijelovima pratimo iz raznih kuteva. Sjajno je to što nitko ne zna čitavu priču, recimo: FBI koji se koprca ne znajući zašto im je prvi put postavljanje mikrofona propalo (iako su situaciju predvidjeli ranije) ili Tony koji nikad neće saznati koliko je blizu bio slučajnom smaknuću od strane depresivnog Patsyja. Uz to što nam mijenjanjem perspektive skriva potpunu sliku, odlično je i kako preskaču dijelove narativa i ostavljaju nam da sami popunimo rupe – u najljepšem primjeru Meadowine cimerice Caitlyn koja prvi put kad ju vidimo bezbrižno i puna elana i dojmova dolazi u sobu nakon cjelonoćnog izlaska, dok je u sljedećoj sceni emotivno mrtva, deprimirana i prestrašena. Odlično je i kako se konstantno u tim scenama na kampusu čuju preglasne sirene u pozadini.

Sjajan je to komentar na čitavu seriju, u biti, koja je samo jedan isprekidani i subjektivni komadić prikaza zbivanja u životima naših protagonista, koja nam ostavlja da neki međuprostor ispunimo sami.

Taj komadić bio je kao i uvijek ispunjen jedinstvenim Sopranosovim miksom drame i humora, no komentar na same događaje prepustit ću vama.

3×02 Proshai, Livushka
Scenarij: David Chase
Režija: Tim Van Patten
Originalno emitirana: 04.03.2001

Nisam u ranijim sezonama htio govoriti o činjenici da je Nancy Marchand umrla prije početka snimanja treće sezone, iako to teoretski nije spoiler, no možda bi vam promijenilo percepciju prve dvije sezone da ste to znali – samo minorno, ako uopće. U svakom slučaju, stigli smo i do trenutka gdje su se događaji u seriji odrazili na glumičinu smrt. David Chase je već kod castinga za prvu sezonu znao da je Marchand teško bolesna, ali nije htio prihvatiti sugestije za drugu glumicu – vjerujem da ćete se složiti da nije pogriješio – jer neponovljivost lika Livije Soprano potpuno je vezana uz fantastičnu Nancyjinu izvedbu. Neki su kritičari čak išli tako daleko izjavljujući da se nakon njene smrti serija počela gubiti i da nikad kasnije nije dosegla vruhnac kvalitete prve sezone, jer je izgubila Tonyjevog centralnog antagonista i nikad ga nije uspjela dostojno zamijeniti.

Ne bih se nikako složio s time – da, bilo bi lijepo vidjeti kako bi serija izgledala do kraja s Livijom, no prilično je odlična i ovako.

Kad smo već kod antagonista, vratila nam se Janice (koja je gotovo 1:1 zamjena za Liviju), a prvi put (standardnom sopranosovskom tradicijom) vidjeli smo i Ralpha (Joe Pantoliano) koji je već svojom prvom pojavom obećao da će biti živopisan lik. Uz njih dvoje, lista glavnih uloga ovom epizodom prilično se podebljala: Artie, Charmaine, Furio, Bobby Bacala i Eugene Pontecorvo (tko? više o tome u sljedećoj epizodi), odnosno njihovi glumci su sada svi ispisani na uvodnoj špici uz standarni ostatak ekipe. Događaj poput ispraćaja bossove majke privukao je, uz njih, i hrpu sporednih faca (slično kao slavlje u sljedećoj epizodi) s kojima ćemo se u buduće više ili manje družiti ili će imati značajnog utjecaja na radnju.

Tužno je samo što je stvarni Chaseov oproštaj od Marchand bio tako traljavo napravljen. Možda se nije moglo bolje s obzirom na okolnosti, ali onaj Tonyev posljednji “razgovor” s Livijom gdje je ona toliko očito izmontirana iz starih kadrova je jednostavno preloš. Odlično je zato sve ostalo: reakcije drugih na njenu smrt i Tonyjeva reakcija, zajedno s gledanjem Public Enemyja kroz epizodu i Carmelinim “enoguh with the shit” monologom na karminama.

3×03 Fortunate Son
Scenarij: Todd A. Kessler
Režija: Henry J. Bronchstein
Originalno emitirana: 11.03.2001

Wow, koliko se stvari dogodilo u ovoj epizodi – negdje na dvije trećine sam pomislio jesam li zaspao i probudio se dvije,tri epizode kasnije. U najantiklimaktičnijem otkrivenju u povijesti televizije otkrili smo da je uzrok Tonyjevim napadima panike trauma kad je kao klinac prvi put vidio oca kako nekom dužniku sjeće prste, a povod su im stres i blizina mesa koje podsvjesno veže uz taj događaj. Molim? Ma zapravo, ako se ne varam, nikom to neće više biti bitno, a sumnjam da je i do sada ikome bilo – iako je odlično što je (i u ovoj i u prethodnoj epizodi) Tony pitao Melfi znači li to da više ne treba terapiju. Potpuno je bizarno bilo i upravo to što je na taj njegov upit kamo vodi ta terapija odjednom magično Melfi došla do uzroka. Jedini dobar dio ovog sveukupnog otkrića je kraj kada AJ također doživi napad panike. I to kako naslov epizode odlično povezuje Tonyja, AJ-a, Christophera i Jackieja Jr.

Christopher (i Eugene Pontecorvo) uvedeni su u mafijaške redove ceremonijom kakvom ju opisuju i u stvarnom životu, no Chris vrlo brzo prolazi kroz standardnu “pazi što želiš” priču. Koja na kraju prilično jednostavno i očekivano završi, makar se putem Chris direktno oglušio na Tonyjevu molbu da ne upliće Jackieja Jr. u kriminal, Jackieja koji sve čvršće zauzima svoju poziciju među napornim dušbegovima serije.

Kad smo već kod napornih likova, Janice. U biti, ostavljam nju i ostatak događaja vama na diskusiju. Kako su vam se svidjele ove prve tri epizode nove sezone?

Jedino što još moram napomenti je da Fortunate Son sadrži jednu od meni najdražih scena, zapravo slika, u čitavoj seriji: na Christopherovoj zabavi, kad Tony napikava hranu na tanjur i nezainteresirano gleda dvije striptizete kako plešu i drpaju se. Prekrasno! Savršeno! (Bila bi i naslovna da sam ju uspio naći jednostavnim guglanjem.)