Recenzija: True Detective je u drugoj sezoni samo blijeda kopija prve

Malo je ironično – nesretno, zapravo — što nam je domaći HBO konačno, po prvi puta, dao na uvid čak tri epizode neke svoje serije prije službene premijere sada, ususret proljeću kada imaju jednu od svojih najlošijih postava u posljednjih nekoliko godina. Ballers i The Brink daleko su od serija koje bi trebale smijeniti Veep i Silicon Valley, a podjednako je daleko druga sezona True Detectivea od prve sezone koju smo smjestili među prva tri mjesta najboljih serija prošle godine.

Znam da neki od vas odmah skaču na dno teksta tražeći ocjenu, to je očiti slon u prostoriji ove recenzije, jer nova iteracija Pravog detektiva ima velikih problema sa sustizanjem visina prve sezone. Nažalost, nakon tri epizode još uvijek nije onoliko intrigantna, ni uzbudljiva kao prva sezona nakon samo prvog sata.

Sigurno već znate, True Detetective je od početka zamišljen kao antologija, serija potpuno odvojenih, zatvorenih i samostojećih sezona, sa novim glumcima i pričom svake godine. Trend koji nije započeo, ali je revitalizirao i modernizirao American Horror Story. Odličan koncept, zapravo, koji omogućava mrežama da privuku poznatiji talent, bez da se glumci moraju obvezivati na višegodišnji angažman, dok autorima omogućava da seriju stalno održavaju svježom, sa pričama koje imaju svoju glavu i rep te završavaju prije nego gledatelju počnu dosađivati.

S druge strane, rizik je da se vrlo lako mogu dogoditi velike razlike između kvalitete dviju sezona jer ono što se svake godine radi je u suštini potpuno nova serija.

Što je i slučaj ovdje. Nova sezona u usporedbi s prvom izgleda kao pokušaj adaptacije kultne serije, sama lišena dobrog dijela onog što je original činilo posebnim. Kao da se novi tim autora uhvatio koncepta, prepisujući i rekreirajući tek suhi koncept originala, bez atmosfere, simpatije i intrige prve sezone. Ironično, ovdje je skoro sve izmijenjeno – osim samog autora serije.

Stilski je slična, nećete moći promašiti, to je True Detective u samoj srži. Sve je sjebano, tmurno i deprimirajuće. Likovi su potpuno nesavršeni, nesigurni, u rasulu; alkoholičari blizu svog dna, bore se svaki sa svojim problemima, dok je atmosfera turobna i nasilna. Druga sezona nekako retroaktivno otkriva i naglašava probleme prve – sjajne, ali ne i potpuno savršene.

U suštini je sve isto, samo nekako fazno pomaknuto u krivom smjeru.

Ne, glumci nisu bitan problem nove sezone

Ususret drugoj sezoni, glavnina skepse bila je usmjerena prema izabranoj glumačkoj postavi. Rijetko kad casting neke serije privlači toliko pozornosti medija i komentara publike. Većina ljudi fokusirala se upravo na odabir glumaca koji će zamijeniti odličan dvojac iz prve sezone, Matthewa McCounagheyja i Woodyja Harrelsona. Težak zadatak nadomještanja jednih od najboljih glumačkih izvedbi prošle godine dobili su Colin Farrell, Vince Vaughn, Taylor Kitsch i Rachel McAdams, ali oni nisu problem ovdje. Svi su vrlo dobri ili barem dovoljno dobri, no ne dobivaju ni približno toliko glumačkog mesa za žvakanje, kojeg je Pizzolatto lani servirao McCounagheyju.

Zapravo, najveći problem druge sezone je u praktički jedinom ključnom elementu koji je preostao između dviju sezona – autoru i scenaristu Nicu Pizzolattu, odnosno njegovom scenariju. Glumački tim je, naravno, rotiran zajedno sa radnjom, a redateljsku palicu odložio je i Cary Joji Fukunaga, koji je režirao sve epizode prve sezone i jedini pokupio bitnu Emmy nagradu. Njegovo neslaganje sa Pizzolattom nije bilo naročito tajno, a sada ga mijenja niz redatelja, na čelu s Justinom Linom (Fast and the Furious franšiza) koji režira prve dvije epizode.

Prva sezona imala je dva formirana lika, ostalo su uglavnom bili kartoni i usputne mantinele od kojih bi se odbijala karizmatičnost McConaugheyjevog Rusta Cohlea Harrelsonovog Martina Harta. Interakcija ovog dvojca, kontrast njihovih ličnosti, sukob i prisilna suradnja – to je bila serija. Ostalo — whodunnit misterija i tjedno teoretiziranje pokušavajući odgonetnuti ubojicu bili su zabavni i interesantni dodatak, ali ne toliko ključan.

Druga sezona nema ni to. Četvero glavnih likova u prvim epizodama uglavnom vodi svoje živote, rijetko se susrećući. Samo što nijedan od tih likova nije dovoljno zanimljiv, odnosno zanimljivo prikazan, da bi nas bilo pretjerano briga za njihove pojedinačne probleme sa alkoholom, depresijom, novcem i, da, impotencijom. Kada sredinom druge epizode dva lika konačno dijele istu scenu te iskren razgovor, to su najbolji trenuci prvih triju epizoda.

Serija seli iz ruralne Louisijane u podjednako mračno predgrađe Los Angelesa, fikcionalni gradić Vinci sa malim brojem stanovnika, ali unosnom industrijom oko koje se vrte korumpirani javni službenici i mafijaški likovi u čijim se džepovima nalaze. Jedan od glavnih mafijaša je Frank Seymon (Vince Vaughn), koji ostaje bez pet milijuna dolara, nakon što upravitelj grada biva pronađen mrtav. Brutalno ubijen naravno, a serija nema problema sa prikazivanjem grafičkih scena njegovog unakaženog tijela.

Na slučaju radi troje naših preostalih junaka, prvenstveno predvođenih pokvarenim i nasilnim gradskim policajcem, Rayjom Velcorom (Colin Farrell), čiji je hobi ispijanje Johnnie Walker viskija i brutalno premlaćivanje očeva čiji sinovi njegovom sinu kradu nove LeBron James tenisice. Sinu koji možda nije njegov – Velcorov život se strmopizdio prema dolje nakon silovanja njegove bivše supruge, čiju je osvetu platio udruživanjem sa Seymoneom, kojem sada duguje. Preostalo dvoje policajaca koji rade na slučaju su detektivka Antigona “Ani” Bezzerides (Rachel McAdams) i bivši ratni veteran Paul Woodrugh (Taylor Kitsch), koji svaki dolaze sa svojim setom nemalih psihičkih problema.

Sve je isto, ali zapravo je malo toga na svom mjestu

Serija je uglavnom svedena na dosta konvencionalnu policijsku, kriminalističku dramu. Jako dobro produciranu, skupu, dobro odglumljenu i lijepo snimljenu, ali u suštini vrlo običnu. Iako kompliciraniju. Sve je vrlo blijedo i suhoparno, nema ni traga humora. Koliko god prva sezona bila podjednako mračna, bilo je tu duha i humora u razgovorima Rusta i Martyja, posebice Martyjevom neshvaćanju egzistencijalističkih pizdarija koje je Rust drobio.

Jako puno vremena se provodi u scenama koje nam prikazuju koliko su ovi ljudi ‘oštećeni’, sjebani i izmučeni svojim problemima, no Pizzolatto nas ovog puta ne uspijeva uvjeriti da bi nam trebalo biti stalo do njih. Izvrće “Show, don’t tell princip” i često nam govori kako su ti likovi sjebani, ali ne pokazuje nam često koliko bi nam trebalo biti stalo.

Nije pretjerano bitno, ali da spomenemo i to: uvodna špica slijedi vizualni stil prethodne, sa siluetama likova prenesenim nad slikama grada i okoline druge sezone. Jeziv filing gotike dopunjavala je glazba grupe The Handsom Family i pjesme “Far From Any Road”, dok je ovog puta mijenja još turobnija i mračnija “Nevermind” Leonarda Coehna. Teško je reći da ne odgovara seriji, iako ne budi jednaku prvu reakciju kao prošla.

Jasno, prvu sezonu bilo je teško nadmašiti. Ovo je potpuno nova serija, a čak i puno iskusniji, poznatiji i… bolji autori od Nica Pizzolatta u svojim IMDb biografijama imaju boljih i lošijih stvari. Pizzolattov kolega sa HBO-a, David Milch, je nakon Deadwooda napravio slabiji John from Cincinnati. A Pizzolatto nije Milch. True Detective ostaje ambiciozan, Pizzolatto čak nastoji adresirati neke kritike prve sezone, no sa mješovitim rezultatima. Uveo je više od dva bitna lika, dodao je ženske likove i odrekao se poigravanja sa misterioznim tragovima kojima su se gledatelji zabavljali u prvoj sezoni, iako na kraju nisu bili imalo bitni za rasplet slučaja.

Vjerojatno nije pretjerano pošteno vući toliko paralela sa prvom sezonom, koja je možda bila “lightning in a bottle“, savršena oluja elemenata koji su se posložili i zapalili publiku odmah u prvoj epizodi. Druga sezona opet ima osam epizoda, vidjeli smo više od trećine i to nije malo. No stvari se stignu okrenuti u četvrtoj epizodi. Možda se centralni slučaj počne kretati prema nečem, možda glavni četverac počne dijeliti više zajedničkih kadrova, možda dobijemo ekvivalent one tracking shot scene iz prve sezone. A možda će samo nastaviti biti autodestruktivni impotentni alkoholičari…

Druga sezona će na HBO-u u Hrvatskoj biti emitirana u isto vrijeme kada i u SAD-u: 22. lipnja, u noći između nedjelje i ponedjeljka, u 3.00h po lokalnom vremenu. Kao i uvijek, dostupna je na streaming servisima HBO On Demand i HBO GO, a ponovno prikazivanje na HBO kanalu zakazano je istoga dana i u glavnom terminu u 20.05h.