Recenzija: Silicon Valley je i u drugoj sezoni jedna od najboljih komedija televizije

U ranim, prvim epizodama prve sezone, Silicon Valley je bila serija uz koju sam ostao zbog par stvari: autora Mikea Judgea, koji je dosad u karijeri napravio Beavis and Butt-head, King of the Hill, Office Space i Idiocracy; Martina Starra koji se uvijek smucao po nekim podcijenjenim, a odličnim serijama i rijetko kad dobio svojih pet minuta slave; te bliske mi tematike kojoj serija čak nije pristupala plitko, površno i široko kao neke druge geeky komedije.

Dinamika glavnih dvaju likova bila je vrlo napadna i disbalansirana, Richarda (Thomas Middleditch) kao genijalnog, ali introvertiranog slabića prelako je gazio i ignorirao umišljeniji, ali daleko manje talentirani Erlich Bachman (genijalni T. J. Miller, ali o njemu malo kasnije). Dvojac je u prve dvije-tri epizode više bio šablona sličnih likova, samo bez previše dubine da bi prestali biti toliko iritantni u svojim karikaturalno naglašenim osobinama.

To, ali i većinu stvari u ionako dobrim, solidnim početnim epizodama Silicon Valley ispeglao je već prema sredini sezone, a potkraj je već bio dovoljno dobar da smo ga stavili na listu 30 nama najboljih serija protekle godine. Nakon nedavno završene druge, serija je postala konzistentnija: konstantno zanimljiva sa stalnim dramskim ulozima; urnebesna iz epizode u epizodu sa po nekoliko generiranih fraza, poštapalica i scena koje su idealne za današnje doba GIF-ova, Twittera, Tumblrova, Redditova i 9gagova.

Ovo je serija koja između scena skače između bezobraznog, uvredljivog i sirovog humora, do razrađenih dosjetki i ciničnog, ali pametnog parodiranja stvarnog svijeta IT industrije. Njeni likovi su genijalci, ali uglavnom idioti bez puno društvene korektnosti i/ili društvenih vještina, a činjenica da se nalaze na HBO-u znači da mogu biti nefiltrirani, nekorektni i bezobrazni koliko god žele. (Činjenica koju, recimo, Veep također jako, jako dobro koristi, ali bratski The Brink samo forsira bez mnogo takta)

Očito je već i iz promotivnih fotografija, Silicon Valley je satira tehnološkog svijeta kalifornijske Silicijske doline, gdje je svaki propali student jednu aplikaciju udaljen od prvog milijuna dolara. Jasna meta parodije je lik Stevea Jobsa, preminulog vizionarskog direktora Applea, koji je svoje carstvo izgradio na leđima tehnološki potkovanijih vizionara sa manje talenta za marketing i samo-promociju.

Mike Judge skupio je nekoliko manje poznatih, ali talentiranih komičara i glumaca u svoj ansambl. Richard Hendricks (Thomas Middleditch) je preplašeni, ali genijalni autor algoritma za kompresiju koji bi mogao pokrenuti novu internetsku revoluciju, te je uglavnom “uzemljenje” za ostale likove. No, kako je to komedija, i on je prepun ekscentričnih osobina.

Richard i njegova ekipa razvijaju svoju aplikaciju u kući – pardon, “inkubatoru” napušanta i samodopadnog investitora Erlicha Bachmana, kojeg glumi T. J. Miller. Sve nagrade mu dajte, umjesto da Jima Parsona opet zovete u prve redove Emmyja. Erlich je u prvim epizodama naporni nasilnik koji upravlja talentiranijim i sposobnijim Richardom, no kao dekonstrukcija tipičnog “bro”-tipa vrlo brzo postaje najbolji dio serije sa nepresušnim izvorom uvreda (“You brought piss to a shit fight”), čak ponekad i koristan dio tima. Martina Starra sam već spomenuo, njegov deadpan humor odlično se uklapa u Gilfoyleov lik “sotonističkog programera” sa kompleksom superiornosti te njegovu čestu žrtvu Dinesha (Kumail Nanjani). Talentirana ekipa koja iza sebe ima i stand up karijeru. Uz to, iz The Officea dolazi Zach Woods kao Jared, jedini član Pied Pipera sa smislom za poslovanje, iako je… u biti, tip je jako sličan svom liku iz The Officea.

Primijetit ćete, sve su to muška imena i serija je djelomično kritizirana zbog nedostatka raznolikosti i gotovo potpunog ignoriranja ženskih likova. Fer poanta i apsolutno sam za raznolikost na televiziji, koja je prečesto pozornica za bijele muškarce, ali ovo je serija o IT industriji. Profesiji od koja ima tek nešto manji postotak muškaraca nego prosječna bauštela. No, druga sezona ispravlja i te nedostatke, a par novih ženskih lica zbilja uvodi novu dinamiku u Erlichov “inkubator”. Novi lik u drugoj sezoni je i Russ Hanneman (Chris Diamantopoulos) investitor u Pided Piper, koji zbog Richardove ekipe gubi status milijardera, ispada iz “Kluba tri zareza” i biva prisiljen voziti auto čija se vrata otvaraju ovako:

Jedna od manjih stvari koje tu i tamo smetaju smetaju je stalna potreba za generiranjem stalne drame i neizvjesnosti, gdje se Pied Piper razvija po principu ‘korak naprijed, dva koraka iza’, sa povremenim trenucima genijalnosti gdje skoče još tri naprijed. I dok sam ponekad poželio da barem epizodu-dvije ekipa ne bude na rubu propasti i jednostavno “samo” budu duhoviti, istovremeno su me trenuci kada slučajno brišu trećinu baze videa pornografskog sajta ili kada u finalu skoro sve odlazi kvragu držali na rubu kauča kao bilo koja odlična dramska serija.

I dok je druga sezona samouvjerenija, konzistentnija i bolja, makar nam je dala toliko odličnih scena i citata, vrhunac serije još uvijek ostaje finale prve sezone koje nam je donijelo najbolji, najkompleksniji, najsmiješniji dick-joke u povijesti televizije, a vjerojatno filma i šire, koji su par dana razrađivali scenaristi serije zajedno sa par matematičara savjetnika (ne, ozbiljno):