Recenzija: Fortitude — Uznemirujući noir Arktika u intrigantnoj misteriji

Fortitude je jedna spora, tiha i neočekivano izvrsna serija od 12 epizoda, čiji je autor Simon Donald zaslužan za britanski Low Winter Sun. Koprodukcija britanskog Skyja i američkog Pivota, sa svojom snažnom glumačkom postavom, raznolikim ansamblom zanimljivih likova, predivnim kadrovima prirode i vrlo pažljivo tempiranom režijom, trenutno je jedna od najboljih serija na televiziji.

Žanrovski je najbliže psihološkom krimi-trileru, bar tako započinje – tijekom serije sve su češće primjese horora, humora i neobjašnjivih misterija kakvih se ni Lost ne bi posramio. Ako ste čuli za nju, vjerojatno ju i gledate, a ako niste, još stignete stići sve zaostatke do finala.

Glumačka postava je zaista zvjezdana, od Stanleyja Tuccija u ulozi istražitelja Eugenea Mortona, Michaela Gambona kao fotografa Henryja Tysona, Richarda Dormera (Beric Dondarrion u Game of Thrones), Sofie Gråbøl (najpoznatija po glavnoj ulozi u Forbrydelsen, danskom prethodniku The Killinga) i Christophera Ecclestonea, čije uloge ne valjda ne treba isticati, bar ne na ovom sajtu.

Ono po čemu je jedinstven je njegova lokacija – Fortitude je fiktivni gradić od 713 stanovnika, miješanog stanovništva od Šveđana, Danaca, Islanđana i Laponaca, okružen djevičanskom bjelinom vječnog snijega i ledenjaka. I polarnih medvjeda, u omjeru 3:1 prema ljudima. Mjesto u koje odeš ako želiš nestati i pobjeći od ostatka svijeta. Mjesto predivne ljepote divlje prirode, koja je istovremeno zadivljujuća i zastrašujuća. Mjesto u kojem ne smiješ šetati obalom bez puške, jer će te inače polarni medvjed pojesti. Fortitude je mjesto zaslužno svog naziva.

U Fortitudeu svatko svakoga zna. Nema stranaca, slučajnih prolaznika. Nema ni nezaposlenih. Klima je toliko neprikladna za ljudski život da drugačije ne može funkcionirati. Svatko ima krov nad glavom i određeni posao koji mora obavljati kako bi zajednica funkcionirala. Zločin skoro ni ne postoji. Svi se moraju držati strogih pravila koja su jedinstvena za takvo ekstremno okruženje, na primjer – radi krajnje niskih temperatura nitko ne smije umrijeti tamo, već mora ići na kopno. Naime, leševi se na tim temperaturama ne raspadaju.

U svim najavama se mogao vidjeti kratak opis: u mirnom gradiću na u arktičkom krugu istražuje se prvo brutalno ubojstvo koje je potreslo malu i blisku zajednicu stanovnika. To doista ne zvuči kao nešto novo, istrage brutalnih ubojstava su nam toliko svakodnevne da ih na televiziji svaki dan možemo vidjeti bar desetak, od fiktivnih do ekranizacija stvarnih događaja ili dokumentarnih emisija o različitim činovima nasilja. Formula “ubojstva u maloj zajednici” je u zadnje vrijeme bila posebno popularna, od Broadchurcha i njegove kopije Gracepointa, britanskog Happy Valleyja do snijegom i ledom zametenog Farga, ali Fortitude je na kraju ispao bliži Twin Peaksu i istovremeno nešto potpuno drugačije od običnog psihološkog trilera. Na trenutke se čini kao običan krimić, zatim ljubavna drama, obiteljska drama, bijeg u divljinu (Ronnieja i Carrie), filozofsko promišljanje, fantastični misterij ili SF.

Fortitude počinje vrlo nasilno i naprasno (polarnim medvjedom koji blaguje još uvijek živog čovjeka) pa vremenskim skokom od tri mjeseca. Nema namjeru izlaganjem ekspozicije ili dijaloga gledatelju objasniti likove ili radnju, navedeno ubojstvo se ni ne dogodi do pred sam kraj prve epizode, a dotad u mraku nagađamo tko će biti žrtva. Šerif Dan Anderssen (Dormer) nije nikad istraživao ubojstvo, a kako zapravo nikad nije imao ozbiljnog posla, nitko ne zna je li dobar ili loš u njemu. U pomoć mu stiže DCI Morton (Tucci), koji polako prodire do činjenica kroz mreže intriga; velikog broja bračnih nevjera, političkih ambicija guvernerke Hildur (Gråbøl), mogućeg otkrića prof. Stoddarta (Eccleston), nestabilnosti i bulažnjenja fotografa Henryja (Gambon) koja bi u sebi mogla imati nešto istine.

Ne želim previše o samoj radnji, da izbjegnem uništavanje užitka gledanja spoilerima onima koji još nisu gledali, što čini pisanje ovog teksta posebno teškim, a i kad se radi o ovako kratkoj i samostalnoj priči svaka je sitnica važna za radnju.

Serija koristi metodu čudnih misterija koje guraju radnju i želju za daljim gledanjem (poput Losta), vrlo brzo skicira upečatljive likove koji ipak nisu uvijek ono što se čine. U epizodama koje slijede se radnja razvija u toliko neočekivanim smjerovima, a nit misterije nas vuče sve dublje dok većinu vremena ni ne znamo što-se-to-upravo-događa iako nam se upravo odvilo pred očima. Štoviše, neke scene sam morala više puta gledati u nevjerici koliko su bile neočekivane i nerealne.

Fortitude se voli igrati i davati puno detalja dok priča priču, samo što nikad nije jasno koji su detalji važni, a koji su tu radi ukrasa. Svakom epizodom postavlja sve više pitanja umjesto da se priča razrješuje i nudi odgovore. Čak i kad saznamo tko je odgovoran za brutalno ubojstvo, to saznanje zapravo otvara samo još veću kutiju pitanja. Sa svakom epizodom, likovi i njihove karakteristike, koji su ionako bile opisane u grubim crtama postaju upitni jer više nismo sigurni u bilo što što smo mislili da znamo, samo ih je nekoliko ostalo konzistentno. Uz to, prvu polovicu sezone uspješno koristi ono staro pravilo “užas i horor su veći ako ih ne prikažemo, već sugeriramo što se događa”, dok u drugoj polovici potvrdi da je sav zamišljeni užas stvaran krvavim izravnim prikazom.

Trenutno su do kraja sezone preostale četiri epizode, a s obzirom na niz pitanja koja su trenutno otvorena i glavni misterij (koji se bog tu uopće događa??), moguće je da će dio gledatelja ostati razočaran odgovorima. Uostalom, kao i sa svim ostalim ikad prikazanim serijama koje se jako oslanjanju na misteriju. S obzirom na tijek serije do sad, iskreno ne znam što možemo očekivati, jer me više ne bi ni izleti u znanstvenu ili fantasy žanr iznenadili, nakon što je Fortitude uspio uspješno inkorporirati ovoliko različitih elemenata. Znam da će biti dobro ako ovako nastavi.