Retro: Na Na Na Na Na Na Na Na BATMAN! – serijala.com
Trenutno čitaš
Retro: Na Na Na Na Na Na Na Na BATMAN!

Retro: Na Na Na Na Na Na Na Na BATMAN!

I dok željno iščekujemo novi nastavak filmske sage o čovjeku šišmišu pa da, između ostaloga, vidimo hoće li opet probiti Box office, a s nostalgijom se prisjećamo Burtovonih uspješnica, nije na odmet vratiti se na televizijske početke ovog DC-jevog klasika. Batman nije nikada dobio svoju radijsku inačicu, kao primjerice Superman; tek se nekoliko puta pojavio kao “gost”. Prve ekranizacije doživljava 1943. pa zatim 1949. godine. Riječ je o petnaestominutnim crno-bijelim epizodama, koje su doživjele iznimnu popularnost.

Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća, u Ed Graham Productions bili su zainteresirani za prava na Batman strip kojeg bi pretvorili u TV seriju poučeni dobrim iskustvima CBS-a koji je nedjeljom ujutro prikazivao Adventures of SupermanThe Lone Ranger. Bivša zvijezda američkog nogometa, Mike Henry, trebao je utjeloviti samog Batmana. No, ubrzo su pregovori između Graham produkcije i CBS-a zastali, uskočio je ABC i dobio prava prvenstveno zahvaljujući brzoj reakciji tadašnjeg ABC-ovog čelnika Yalea Udoffa, Batmanovog fana još od djetinjstva. ABC je produkcijska prava prenio na 20th Century Fox. Zauzvrat, 20th Century Fox je produkciju povjerio Williamu Dozieru i njegovom Greenway Productions. Snimanje je moglo započeti!

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=1jgE-lrfZ3k[/youtube]

ABC i Fox su od Doziera tražili zabavnu, ali opet ozbiljnu seriju. Zanimljivo je da on nije bio ljubitelj stripova. Stoga je smatrao kako je najbolji recept za takvu seriju umotati je u pop art camp komediju, koja će privući i djecu i roditelje. Što to znači? Pop art vjerojatno ne treba mnogo objašnjavati. Riječ je o umjetničkom pokretu koji se razvija od sredine 1950-ih u Velikoj Britaniji, a krajem pedesetih stiže i u SAD. Svoj vrhunac doživio je u šezdesetima. Javio se kao svojevrstan antiakademski pokret koji je umjetnost želio približiti širim društvenim krugovima i učiniti ju manje ekskluzivnom. Stoga i koristi kao motive predmete masovne upotrebe te s jedne strane veliča trivijalne, moderne vrijednosti, a s druge daje kritiku banalnosti masovne kulture. Veliku inspiraciju umjetnici su, između ostaloga, nalazili i u stripovima. Camp stil također odgovara duhu vremena i to kao stil koji “pozdravlja” nešto što na prvi pogled predstavlja loš ukus te u tome “pronalazi” ironične vrijednosti. Taj stil bio je dijelom popularne kulture 60-ih. Kako je u to vrijeme na snazi bila i jaka cenzura (kasnije ćemo vidjeti kako su kroz seriju “prošli” brojni suvremenici), Dozieru se pop art camp komedija, kao žanr u kojoj će napraviti TV seriju o Batmanu, mogla učiniti idealnom. Upravo će ova serija postati jednom od najpoznatijih u camp primjera u popularnoj kulturi.

Vratimo se samo na kratko na suradnju ABC-a i 20th Century Foxa. Ako se uzme u obzir povijest televizijskog poslovanja od njenih početaka u SAD-u, može se primijetiti kako su prve dvije glavne televizijske kuće bile NBC i CBS. Od samog početka televizije, shvatile su da im je glavna konkurencija film i Hollywood. Stoga su iskoristile potencijal kojeg je u sebi imao New York predvođen Broadwayom. Glumci su bili također izrazito talentirani, ali mnogo jefitniji od onih filmskih. S druge strane, međusobnom suradnjom i raznim dogovorima, nisu dopustili miješanje filmskih studija u svoj rad i produkciju kako bi na tom polju zadržali monopol i konkurentnost. Upravo zato je ABC-jev poduhvat s 20th Century Foxom drukčiji i izvan dotadašnjih “dogovorenih” normi. Jednu od glavnih riječi u tome je imao jedan od ABC-jevih čelnika, Leonard Goldenson, koji se htio odmaknuti od broadwayskih glumaca i emisija nalik vodvilju te povezati upravo s hollywoodskim studijima kako bi dobio kvalitetniju i bogatiju produkciju te pridobio gledatelje. Jedan od prvih takvih sklopljenih ugovora bio je s Walt Disney Pictures.

To the Batcave!

Napravljena su dva probna snimanja; jedno s Adamom WestomBurtom Wardom, a drugo s Lyleom WaggoneromPeterom Deyellom. Nakon toga, Batman i Robin postali su Adam West i Burt Ward. Planiralo se i snimanje filma, koji je trebao biti distribuiran prije početka druge sezone. TV premijera je bila zakazana za siječanj 1966. Originalno zamišljenja kao jednosatna epizoda, morala je biti podijeljena u dvije polusatne, srijedom i četvrtkom, jer ABC nije imao termin u koji bi ju stavio.

Robin i Batman

Seriju potpisuju Bob Kane i Bill Finger, kao autori stripa odnosno likova, William Dozier kao tvorac serije i Lorenzo Semple, Jr., developer za televiziju. Pripovjedač je bio sam William Dozier, a Batman temu skladao je Neal Hefti. Serija je doživjela tri sezone, odnosno 120 epizoda.

Struktura serije je jednostavna: prvo upoznajemo negativca u nezakonitoj radnji. Zatim bespomoćni šef stožera O’Hara i načelnik Gordon zovu Batmana u pomoć telefonskim pozivom s posebne, “crvene” linije. Na poziv obično odgovara batler Alfred te prosljeđuje poziv Bruceu Wayneu odnosno Batmanu. Nakon poziva, Dick Grayson, odnosno Robin stišće gumb koji se nalazi unutar Shakespeareove biste na stolu u radnoj sobi i otvara se tajni prolaz s vatrogasnim šipkama za spuštanje te s njih dvojica dolaze u tajnu prostoriju – Batcave. Slijedi uvodna špica. Zatim razgovori u policiji s načelnikom i komesarom, potraga za negativcem i prva epizoda završava s Batmanom i Robinom u opasnoj klopci. Druga epizoda, nakon što nas podsjeti što se dogodilo u prethodnoj, nastavlja se na prvu, te vidimo na koji se način Batman i Robin oslobode iz klopke, njihovu daljnju potjeru za negativcem i njegovo konačno hvatanje. Rijetke su iznimke.

Nakon prve sezone, snimljen je i film u istom stilu, koji je prvotno bio planiran kao TV film nakon kojeg bi se lansirala serija. Ta ideja je otpala nakon što je scenarist Eric Ambler odbio napisati scenarij za film koji bi bio snimlje u stilu kojeg je Dozier zamislio.

Special Guest Villain

Osim stalnog postava (Adam West: Bruce Wayne/Batman, Burt Ward: Dick Grayson/Robin, Neil Hamilton: Commissioner Gordon, Stafford Repp: Chief O’Hara, Alan Napier: Alfred Pennyworth, Madge Blake: Aunt Harriet Cooper), posebno zadovoljstvo postalo je iščekivati negativce koji su na špici serije najavljivali kao Special Guest Villain. Serija zbilja ima bogatu paleta negativaca; više ili manje poznatih. Zadržimo se ovdje na onim najpoznatijim. Catwoman glumile su dvije glumice: Julie Newmar u prve dvije sezone i Eartha Kitt u trećoj sezoni. Jokera je utjelovio Cesar Romero, Pingvina Burgess Meredith, Riddlera Frank Gorshin, a jednom i  John Astin, Mr. Freezea prvi put George Sanders, drugi put Otto Preminger, a treći Eli Wallach. David Wayne bio je Mad Hatter, a Vincent Price Eghead. Victor Buono igrao je King Tuta.

Kao negativke, pojavile su se i Joan Collins (Siren) te Zsa Zsa Gabor (Minerva), dok su se razne druge poznate osobe toga vremena javljale u cameo ulogama, između ostalih popularni Jerry Lewis i Bruce Lee.

Negaitvci su najčešće karikirani i ponekad pojednostavljeni. Razlog tome je, posebice u kasnijim sezonama, niži budžet. No, negativci u Batmanu su ostali kultni likovi, što potvrđuju i svi naknadno nastali filmovi. Teško je izdvojiti jednoga, no dopustite mi da budem pristrana i spomenem Jacka Nicholsona kao Jokera (čije je prezime, Naiper, hommage godinu dana ranije preminulom Alanu Napieru, Alfredu iz TV serije!).

Holy… Batman!

Serija je u početku bila dobro prihvaćena. O tome svjedoče, uostalom, i brojne poznate osobe koje su se u njoj pojavljivale. No, brzo joj je i opadala popularnost te se nakon nekog vremena počela emitirati jednom tjedno (od jeseni 1967.). Razlog tome je jednostavan i formulaičan razvoj serije, ali i gluma koja se može činiti “preglumljenom”. Nije joj pomogla ni treća sezona u kojoj je uvedena Batgirl. Čak se namjeravalo ukinuti likove Robina i chiefa O’Hare te uvesti Batgirl kao stalan lik. No, Dozier i West nisu pristali na takve promjene. Nakon toga, ABC je otkazao seriju. Ubrzo se NBC ponudio da ju otkupi i nastavi snimati, no Fox je već bio uklonio setove, a NBC nije bio spreman platiti izgradnju novih. Serija je tako definitivno otkazana.

Nakon završetka serije, mišljenja i dojmovi su ostali podijeljeni: jedni su podržavali posao koji je bio napravljen, drugi su htjeli što prije zaboraviti Batmana kojeg je utjelovio Adam West. Činjenica je da je serija snimljena kada je strip opet počeo poprimati ozbiljniji ton, nakon faze s pomalo čudnim negativcima, među kojima su prednjačili izvanzemaljci (jedan od “najmračnijih” i nama vjerojatno najpozntijih, Batman Franka Millera The Dark Knight, pojavit će se tek u 80-ima). Sam tvorac Batmana, Bob Kane, napisao je jednom da je primio brojna pisma obožavatelja stripa kojima se nije svidjela TV serija; smatrali su da parodizira Batmana te da ga se treba shvatiti ozbiljnije. Sam Kane je rekao kako smatra da je serija bila sjajna satira i da je dobro to odradila te da to nije konačni Batman.

Batman

Uskoro će se, i uslijed spomenutih rasprava, početi raditi na strogoj distinkciji između “camp” i “dark” Batmana. Dobar primjer je poduhvat DC-jevih odvjetnika iz 1989. godine, kada su Adamu Westu zabranili nošenje i pojavljivanje u javnosti u njegovom prepoznatljivom Batman-kostimu, kako ne bi zbunjivao javnost zbog nadolazećeg novog filma o Batmanu. West je bio pozvan samo na snimanje novog filma, nikako i na sudjelovanje u njemu. Poruka je bila jasna. Kampanja se nastavila i na svakom mogućem koraku davale su se izjave koje distanciraju televizijskog Batmana od onog stripovskog. Zaključak je, odnosno čini se, jednostavnim: televizijski Batman je satira, trivijalizacija Batmana, parodija, a najveći utjecaj kojeg je serija ostavila na Batmana jest da ga je učinila samo malo šašavijim i vedrijim likom u stripu i to na kratko vrijeme! Često se može naići i na usporedbu TV Batmana s filmovima o Batmanu Joela Schumachera, od kojih je vrhunac “bliskosti” film Batman & Robin, a samim time i njihov neuspjeh. Hm, možda baš zato Schumacher uzima Schwarzeneggera za Mr. Freeza, baš kao što ga i u seriji jednom oživi Austrijanac, vjerojatno popularniji televizijski Mr. Freeze (Otto Preminger)…

No, istraživanje Willa Brookera (Batman Unmasked: Analyzing a Cultural Icon, 2000.) nastoji dokazati upravo suprotno. On u svom tekstu pokazuje kako su serija i strip zapravo ovisili jedno o drugom u tom periodu, a samo jedan aspekt je bio u kontekstu campa i pop arta: pop art koristi strip u svoje svrhe – umjetničke, a ABC koristi camp i pop art u svoje – marketinške, dajući seriji kulturni status. Ovdje je zanimljivo spomenuti ABC-jeve reklamne kampanje, gdje su se premijere nekih epizoda odvijale kao poseban društveni događaj. Tako bi party za premijernu epizodu sezone bio organiziran u Harlowsu, popularnom noćnom klubu u New Yorku, a uzvanici bi bile razne osobe iz javnog života, svijeta zabave, umjetnosti i sl. Primjerice, Harlod Prince ili Andy Warhol. Nakon koktela, slijedilo bi prikazivanje epizode, a lobi kina koji bi projicirao epizodu bio bi ispunjen raznim crtežima i plakatima Batmana, koji bi potvrđivali status autentičnog pop arta. Uostalom, nije li i danas uzbudljivo gledati TV seriju na velikom platnu? Moguća su i razna “čitanja” ove TV serije, a zanimljivo je da su je pratili i odrasli i djeca. Odrasloj publici ona je bila jedan zabavan sitcom, a djeci vjerojatno nešto blisko znanstvenoj fantastici (iako smo svjesni da je Batman zapravo poseban baš zbog činjenice da je jedan od realnijih junaka). Sigurno bi bilo zanimljivo usporediti “klasične” sitcome toga vremena, kao primjerice Bewitched, The Addams Family, I Dream of Jeannie pa čak i Star Trek, odnosno likove Adama Westa i Williama Shatnera, no to je za neki drugi tekst.

Serija je u sebi imala još jednu dvojnost. U nekim stvarima bila je suvremena i odgovarala na društvena zbivanja onako kako je najbolje znala – satirom. Tako je primjerice poznati televizijski spiker Walter Cronkite u seriji utjelovljen kao Walter Klondike, voditelj  The Tonight ShowaJohnny Carson, parodiziran je u liku John E. Carsona, oca Lise Carson koju otme King Tut. Iako nisu prikazani u seriji, spomenuti su i guverner Stonyfellow (tadašnji guverner države New York, Nelson Rockefeller) i predsjednik Johnstone (predsjednik SAD-a Lyndon B. Johnson). Serija ima i svoju verziju Pentagona: Heksagon. Tu je i niz asocijacija na New York: tako Gotham City ima svoj Short Island, kojeg od grada odvaja West River, a postoji i Phony Island. Također, u seriji se koristi mnogo raznih gadgeta, što neki također navode kao parodiju na tadašnji suvremeni život. Što bi producenti serije tek danas rekli? Naravno, popis je dulji; ovo su samo neki od primjera. No, drugu stranu serije dosta je gledatelja, posebice mlađa generacija koja je konfigurirala prema hipi pokretu, kritiziralo, a riječ je o nedostataku osjetljivosti na ključna društvena pitanja i probleme toga vremena, a najveći je bio rat u Vijetnamu. Primjerice, Star Trek nije nikada patio od manjka aluzija na Vijetnamski rat ili hladnoratovske odnose. Tu se još mogu pridodati i pitanja rase, spola i sl.

Treća strana svega su vječna teoretiziranja o homoseksualnoj vezi Batmana i Robina, zbog čega je lik Robina, nakon TV serije pa do filma J. Schumachera, patio, tj. praktički se nije više pojavljivao na televiziji i velikim platnima, a svaki spomen njegovog eventualnog uvođenja bio je popraćen burno (Robin se trebao pojaviti u filmu Batman 3 Tima Burtona i trebao ga je glumiti  Marlon Wayans, no film, kako znamo, nije realiziran). Ali, i to je još jedna tema za sebe.

Batman i Robin

No, najviše od svega, obožavatelji stripa seriji vjerojatno zamjeraju atmosferu. Batman nije šaren, veseo i blještav, on je dio tmurnog Gotham Cityja, koji se ponekad čini prljavim, a dojam je da ne postoji dan – samo noć. Zapravo, svaki Batman film bi mogao, ako ne i trebao biti film noir. Batman nije Batman Adama Westa ili Georgea Clooneyja! No, imajmo razumijevanja za TV seriju. Ipak su to šezdesete! Televizori u boji tek su počeli osvajati domove; trebalo je iskoristiti sve mogućnosti nove tehnologije i natjerati ljude da promijene svoje, vjerojatno još ne tako stare, crno-bijele prijamnike. A što je bolji mamac od mnoštva boja u svakoj sceni i to društvu koje je već od ranih 50-ih ušlo u novu eru koju je dovoljno zamisliti kao obitelj koja za večerom sjedi ispred televizora i prati određeni TV program? Batman je odgovaro i “novoj modi” na televizijskom programu tog razdoblja. Naime, obiteljske serije pedesetih (primjerice I Love Lucy ili Leave It to Beaver) u šezdesetima su zamijenile serije koje tematiziraju bizarno, natprirodno, znanstvenu fanstastiku (The Addams Family, Bewitched, Star Trek) ili superjunake (Batman, The Green Hornet).

Tune in tomorrow — Same Bat-time, same Bat-channel?

Kako ocijeniti seriju na kraju? Je li fer reći da je dovoljno pogledati jednu eizodu kako bi se znao ostatak? Ili da je gluma isforsirana i neuvjerljiva? Ili da je serija kič? Ja mislim da nije. Ok, oni koji se smatraju istinskim ljubiteljima stripova ne bi se složili. No, zar nam vremenski odmak ne nudi upavo to novo gledanje ili novo čitanje serije koju se stavlja u određeni kontekst? I na kraju, morate priznati da su svi oni “POW!”, “BAM!”, “ZONK!” izrazito simpatični i da volite takve isječke iz stripova. Možda ne svi, ali sigurna sam da većina ipak da.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=URr37OUyC6I[/youtube]
5 10 1
5

Žanr: Akcija / sitcom

Autor: Bob Kane, Bill Finger, William Dozier, Lorenzo Semple, Jr.

Mreža: ABC

Glume: Adam West, Burt Ward

Datum premijere: 12. siječanj 1966.

14 komentara
  • Trebalo je ovo sve pročitat, a tek napisat ;)

    Svaka čast, nema se tu što previše dodati, vrlo studiozno i detaljno… moram priznat da nisam neki fan Batmana i općenito superjunaka, ali sam s guštom pročitao cijeli članak, to sve govori ;)

  • bravo nikolina! opsirno, ali ne naporno, i po malo zanimljivosti o svakom aspektu serije.

    fali samo link na torrent da skinemo seriju :)

    5+ !

  • zbilja mi je drago da vam se sviđa :)) mislim da će biti još ovakvih retro tema pa su i prijedlozi dobro došli :D hvala još jednom na lijepim komentarima :)

  • Odlican text, skoro sam uhvatio seriju na nekom stream-u i moram da priznam da mi se bas gledala, danas to izgleda dosta naivno ali i veoma simpaticno

  • Svaka čast na članku, odličan je.
    Ono što je mene tada nerviralo (jbg, u osn. školi sam to još gledao :)) u seriji je taj prelaz između 1. i 2. epizodne celine, kad su B&R u klopci.
    Npr. B&R vise na kanapu iznad kiseline na nekih 3m i polako ih spušta dok oni pokušavaju da se oslobode. Kanap dolazi do 1m iznad kiseline i pomisliš da nema teorije da se spasu jer nisu dovoljno napredovali u oslobađanju! :)
    Već na početku sledeće epizode B&R su opet na 3m ali napredak u oslobađanju je isti kao i s kraja 1. epizode :D I onda oni lepo dobiju na vremenu i uspeju da se oslobode :D
    Tako se bar ja toga sećam.
    Uvek sam se nadao da ću konačno videti kako ginu jer je bilo skroz nefer prema zlikovcima da se oslobađaju na najvolšebnije načine :D
    A i POW-BANG-GANG oblačići su mi uvek išli na živce jer nisam mogao lepo da vidim fajt :D :D

  • hvala :)
    ja sam seriju prvi put gledala tek prije negdje dvije godine tako da su mi te stvari bile naivne i simpatične, a u oblačićima i pop art campu sam jednostavno uživala. šarenilo ponekad veseli :)))
    ali da, skroz razumijem što može nervirati kad se ide “ozbiljno” gledati to :D

Odgovori

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2023 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861