Recenzija: Teen Wolf – Glavni razlog zašto biste trebali upaliti MTV

U čemu je problem s Teen Wolfom? Prvo, zove se Teen Wolf. Drugo, prikazuje ga MTV. Treće, ako ste gledali film s M. J. Foxom iz 1985. po kojem serija nosi ime, vjerojatno ste se samozapalili radi blasfemije reboota, ili ste gledali razne internet ratnike kako to isto rade s razumijevanjem i odobravanjem.

Iz tih razloga ga većina nikad nije ni pomislila gledati, a kamoli ozbiljno shvatiti.

Jer ipak, nakon pogledanog pilota, lako je zaključiti da je teen trash. No ako ste mazohist, volite trash, ili samo volite gole muške torzoe pa ste nastavili dalje, moguće je da ste uvidjeli kako nešto ne valja. Naime, Teen Wolf je serija koja je u prvoj sezoni bila sasvim solidna, da bi sredinom druge sezone postala vrlo dobra, ne usuđujem se reći odlična. U svakom je slučaju zabavna i zarazna.

Odmah da razjasnim, osim naslova i nekih imena likova, serija, izuzevši par referenci kojima se očito namiguje fanovima filma, nema ništa zajedničko s filmom.

Dakle, pilot. Scotta McCalla (Tyler Posey) ugrize vukodlak dok s najboljim prijateljem Stilesom (Dylan O’Brien) u šumi po noći traži tijelo mrtve djevojke i on se iz socijalno-retardiranog-netalentiranog-za-sport-astmatičara pretvori u najboljeg igrača lacrossea (lacrosse je očito dovoljno popularan u Kaliforniji u Teen Wolf svemiru da svaki tjedan imaju važne tekme, između ostalog i protiv Mystic Fallsa) – i još uspije pozvati na tulum novu curu u gradu, Allison Argent (Crystal Reed). Ono na što nije računao su čudne promjene koje izazove puni mjesec, a ono na što je još manje računao je da Alisonin otac u slobodno vrijeme ubija vukodlake. Srećom, tu je stariji vukodlak Derek Hale (Tyler Hoechlin), koji ga spašava.

Da, ovo sve dosad zvuči retardirano i kao serija za 13-godišnjakinje. Ono što ju čini boljom od toga je prvotno to što se serija ne shvaća preozbiljno, za razliku od raznih sličnih serija tog žanra. Producent i scenarist  Jeff Davis nije htio napraviti običnu cheesy teen seriju, htio je napraviti horor priču u koju bi ubacio romantiku i komediju, TV verziju Lost Boysa zapravo.

Uspješno kombinira humor i horor sekvence, zaista lijepe i vješto snimane, što je većinom zasluga australskog redatelja Russella Mulcahyja, koji je karijeru započeo kao redatelj video spotova (‘Video Killed the Radio Star’ i’ Hungry Like the Wolf’ između ostalih), a poznat je i po Highlanderu, Razorbacku, Ricochetu itd. Gluma je solidna do izvrsna, iako svi glumci izgledaju kao da su ove sekunde išetali sa shootinga reklame za donje rublje, ili možda ne imali puno glumačkog iskustva (Dylan O’Brien je na casting ušetao sa životopisom na kojem su bile 2 youtube reference). A ono najviše iznenađujuće – zaista izgledaju kao da idu u srednju školu, ne kao da imaju tridesetak! I ne samo to, likovi koje glume su dobar omjer karizmatičnosti i pubertetskih problema pa su i njihove ne-uvijek-sretne odluke (ajmo dozvati čudovište u zatvorenu školu usred noći) svejedno uvjerljive.

Ono po čemu se Teen Wolf razlikuje od glavnog konkurenta, The Vampire Diariesa, je to što, usprkos tomu što se nešto konstantno događa, radnja nije konstantno podređena nadnaravnom, ni uvođenju deset novih likova samo da bi ih idućeg tjedna sve pobili. Broj likova je ograničen, i samim time serija ima veću šansu razraditi njihove odnose i njih same, što možda ne zvuči uzbudljivo kao bacanje Molotovljevih koktela na Alfa vukodlaka, ali je zaista zanimljivo za gledati.

Tempo radnje je zaista brz, a između epizoda obično ne prođe više od 1 dana, što je nastavljeno i nakon finala prve sezone, druga započinje s radnjom dva dana nakon.

Moram spomenuti i mitologiju, prema kojoj se serija odnosi kao da je sporedna u radnji, i nitko se pretjerano ne zamara da objasni kako i što uopće s tim vukodlacima zapravo (vukodlake ne ubija srebro, jedić (wolf’s bane) ima poseban učinak na njih, neki se mogu pretvoriti u vukove, neki samo dobiju njihove odlike…).

Najslabija karika prve sezone  je Scott McCall, koji nije iritantan radi Tylera Poseya, koliko je njegov lik jednostavno nekad glup (no tko je ikad gledao seriju radi glavnih likova); i njegova veza s Allison, koja je nekad malo forsirana, no jasno mi je da kraj tolikih homoseksualnih innuendoa (tinejdžeri  jedni druge u ovoj seriji nešto češće no inače zakucavaju u zid) i presimpatičnog otvoreno gay lika, moraju nekad forsirati centralnu hetero vezu u prvi plan. No to sve nekako ispari u drugoj sezoni i likovi bolje sjednu na svoja mjesta, a i oni kao par bolje funkcioniraju. Zabavna je i igra s klišejima, lijepa i glupava najpopularnija cura u školi, Lydia (Holland Roden) to nije, koliko je zapravo najinteligentniji lik u seriji, no utoliko i potpuno poremećena jer glumi slatku glupavicu samo zato da održi društveni status u školi, kljukajući se pilulama i izlazeći s najpopularnijim i najzgodnijim sportašem jer, eto, on je pobjednik. No ni najzgodniji sportaš, Jackson (Colton Haynes), osim što je degradiran u ko-kapetana lacrosse tima nakon što je Scott dobio svoje vučje moći, nije baš sav svoj, nego je također poremećen na svoj način, u konstantnoj spirali samodokazivanja i dokazivanja, na kraju cvili kao curica i moli Dereka da ga pretvori u vukodlaka jer mora biti broj jedan na svijetu.

Ono što se svima odmah svidi, je Stiles, čudo od one-liner djeteta („I’m 147 pounds of pale skin and fragile bone, sarcasam is my only defense“), i Derek, koji je usavršio namrgođeno upadanje u scenu i intenzivan pogled. Vrištanje curica od 12-64 kad ga vide također nije minus, jer izgleda kao da su mu sami anđeli klesali crte lica. I torzoa. Pardon, curica i dječaka. Da, toliko je lep. Kemija između ta dva lika je predmet opsesije tisuća fangirlova, što znači da je scenaristima uspjelo predvidjeti najzanimljiviji pairing likova, no ne i broj fanfictiona koje je par scena iznjedrilo.

Još jedan dragulj je Orny Adams tj. Coach. Inače profesionalni komičar, Orny zna kako prikazati comic relief trenera/profesora gospodarstva/povijesti (mali je grad Beacon Hills) koji prije tekme priča anegdote o tomu kako je izgubio testis, svaki put kad ga vidimo se izderava na fiktovnog učenika Greenberga (kažem fiktivnog jer ga nikad nismo vidjeli), ili dijeli iskustva o crystal methu.

Derek u drugoj sezoni formira svoj čopor regrutirajući Scottove poznanike iz škole, no ono što je novost je hiperseksi Erica (Gage Golightly) – prvi ženski vukodlak, što bi značilo napokon malo izravnog eye-candyja i za onaj 1% hetero publike, wuhu!

Još novosti koje je druga sezona donijela – osim novog čudovišta -‘shiftera’, golemog otrovnog guštera/zmije, ‘kanime’, glumačkoj ekipi se pridružio i izvrsni Michael Hogan, koji se nakon Galactice pojavio i u zadnjoj sezoni Smallvillea ( i tamo također briljirao, no moram priznati da mi je ova uloga draža) – u ulozi Allisoninog djeda, koji jedan tren može biti simpatični djedica sa strasti za kuhanjem, a drugi nemilosrdni genocidalni ubojica svega što počinje na vuko-.

Druga sezona ima i uvodnu špicu, što je čudno jer ju prva nije imala, no očito se onda još nisu uhodali ili stigli ili nisu imali kako. U svakom slučaju je vrlo umjetničko-seksi-pretjerivanje, znači idealna za Teen Wolf.

I nemoguće je ne primjetiti da je u drugoj sezoni serija još više prigrlila svoj unutarnji ‘gayness’, tako da je Danny, Jacksonov najbolji prijatelj, u slobodno vrijeme gay osoba, dobio sve više vremena na ekranu, a u šestoj se epizodi Scott i Stiles, prateći kanimu, nekako nađu u gay klubu, što je samo po sebi poprilično smiješno (a i klub je nekako doista velik za gradić te veličine).

Ukratko, puno golih muških torzoa i jedan ženski, trčanja po šumi, pubertetskih problema, horora, misterija, humora i gay innuendoa. Savršena kombinacija.