Jon Stewart bio je jedan od najutjecajnijih i najboljih voditelja, a nasljednika već ima – to je John Oliver

Počeo sam gledati The Daily Show pred nekih… osam godina, recimo. Bilo je vremena kada sam ga pratio iz dana u dan, ne propuštajući emisiju; bilo je vremena kada ga nisam gledao mjesecima. Jon Stewart me manje-više uveo u stranu politiku, odnosno tada zainteresirao za nju, što su dvije česte zajebancije na račun njegove publike.

Da je čine mladi studentski napušanti, i da ga prečesto koriste kao jedini izvor vijesti. Jon Stewart je relevantan i smislen izvor svjetskih vijesti u podjednakoj mjeri kao i četiri-pet naših popularnih domaćih portala. Mislim na to u kontekstu generalne informiranosti sa pravom slikom zbivanja, jer inače, čovjek ima daleko više integriteta, inteligencije, elokvencije i izraženiji stav od njih.

Da postoji hrvatski Jon Stewart, ismijavao bi te portale ističući licemjerje, senzacionalizam, izvrtanje informacija, namjerno vađenje iz konteksta i generalno svjesno dezinformiranje ljudi, sasvim suprotno njihovoj svrsi i obavezi kao istraživačkim novinarima. Treba nam naš vlastiti, domaći Jon Stewart – ekipa iz video emisija News Bara radi nešto približno usporedivo, ali nije to taj štih – no to je druga priča i vjerojatno ga nikad nećemo dobiti.

Bilo je istraživanja koja su pokazivala da mladi u Americi često smatraju The Daily Show primarnim izvorom informacija o domaćoj i vanjskoj politici, ali njegova prizma je satira, selektivna kritika i ponekad hiperbola u svrhu komedije, ne izvještavanje. Uostalom, to je i sam često komentirao svojim tipičnim humorom na vlastiti račun.

Prošlog tjedna svoju posljednju emisiju emitirao je Jon Stewart, nakon 16 godina staža. Posljednja u nizu velikih promjena u američkom late nightu, kojeg su u kratkom periodu napustili Craig Ferguson, David Letterman, a nakratko i Stephen Colbert, koji će mijenjati svoj format. Sve je manje sijedih vlasi u kasnovečernjoj komediji, a kao glavno lice formata ističe se Jimmy Fallon, prikladniji današnjoj online-publici, umjesto penzićima koji ne mogu zaspati.

Vokalan, pristran, utjecajan… i nerijetko glas razuma

Jon Stewart je bio glas američke liberalne ljevice, redoviti kritičar konzervativne mašine generiranja straha i bijesa zbog promjena koje mijenjaju tradicionalistički stil života. Ali i glas razuma. Bio je pristran, bio je vokalan, bio je izrazito strastven i pronicljiv. Upravo zbog pristranosti kritiziran i osporavan sa strane konzervativne desnice, naravno, ali svoje stavove nikada nije ni skrivao, niti ih prodavao pod izvještavanje. Promjene na američkom vrhu 2008. godine oduzele su mu dio užitka napadanja Busheve administracije, nije skrivao favoriziranje Baracka Obame u toj izbornoj godini. Imao je svoju ideologiju, ali napadao je i lijeve, i desne. Obaminu administraciju i demokratski Senat također.

Stewart je bio zabavljač na prvom mjestu, ali zabavljač koji je znao zaustaviti smijeh publike ozbiljnim govorom, poput onog dirljivog nakon groznih događanja 11. rujna u njegovom New Yorku, a to su bili trenuci – uz Busheve i Obamine izbore – koji su ga definirali kao voditelja punog emocija i strasti.

https://www.youtube.com/watch?v=SXcmc2AZ6ZE

Za čovjeka koji je svoj posao radio na relativno zabačenom Comedy Centralu, bio je izuzetno popularan, relevantan i utjecajan. Njegova emisija dobila je 18 Emmyja, a onaj za najbolju variety emisiju svake godine uzastopce od 2003. do 2012. godine.

Stewart je bio mentor golemom broju komičara koji su izrasli u njegovom showu kao “korespondenti”, što se vidjelo u zadnjoj epizodi kada su ga posjetili svi bivši i sadašnji suradnici. Rekao sam da je David Letterman otišao kao jedan od najutjecajnijih late night komičara, no njegov utjecaj mogli su pratiti nešto stariji od mene. Stewartove suradnike pak sam gledao kako odlaze iz emisije i postaju imena van nje, pojavljujući se po serijama i filmovima – Steve Carell vjerojatno je globalno najpoznatiji izdanak Daily Showa, a Ed Helms kasnije mu se pridružio u The Officeu. Rob Corddry, Aasif Mandvi, Kristen Schaal, Lewis Black, Rob Riggle… manje su ili više poznati van Daily Showa, a još troje korespondenata dobilo je svoje emisije.

Larry Wilmore dobio je svoj The Nightly Show nakon što je Stephen Colbert zatvorio The Colbert Report, a upravo je on stasao u Daily Showu kroz osam godina, prije nego je dobio vlastiti. O njemu bi mogao napisati paragrafe teksta, trebao sam kad je završio The Colbert Report, ali možda će biti prilike kada najesen krene kao nasljednik Lettermana, nakon gotovo dva desetljeća staža u Late Showu. Po nekim stvarima Colbert nadmašuje Stewarta – nevjerojatno je rječit i brz u raspravama, elokventan i načitan te ima potencijala ostaviti jednak utisak i postati podjednako utjecajan kao Stewart u narednim godinama na sceni. Prekrasan je njegov oproštaj sa Stewartom u trenutku kada skreće sa napisanog scenarija i počinje govoriti iskreno, dok njegov bivši mentor ne uspijeva dignuti pogled s penkale u ruci. I plesanje stolicama prije toga.

https://www.youtube.com/watch?v=TTyUkoyIqb8

Njegov nasljednik već postoji i gledamo ga zadnjih godinu dana

Treći korespondent je onaj kojemu sam htio posvetiti par paragrafa teksta, obzirom da mu još nismo dali zasluženo priznanje u vidu vlastitog članka. John Oliver legitimni je nasljednik Jona Stewarta, iako je otišao godinu-dvije prerano da bi naslijedio i voditeljski stolac. Njegova odskočna daska bilo je ljeto 2013. godine kada je uspješno zamijenio Stewarta u njegovoj dvomjesečnoj odsutnosti, a par mjeseci potom HBO mu je dao vlastitu seriju.

Last Week Tonight with John Oliver drugačiji je od Stewartova The Daily Showa, ali opet isti, očito inspiriran i utjecan njime. Možete vidjeti jako puno Stewartovog stila u Oliverovim nastupima. Humor na vlastiti račun, prijelazi iz (samosvjesno) apsurdnog i blesavog humora u potpuno ozbiljnu i oštru kritiku, pronicljivost i emotivnost. Što je, recimo, bitno drugačije od njegovog kolege na HBO-u, Billa Mahera, čiju samodopadnost i arogantnost ne volim previše.

Oliver je, srećom, rastajući se od Daily Showa odlučio svoj novi show napraviti… svojim. Drugačijim. Primjerice, cijenim i volim Conana O’Briena, no žao mi je što tada nije iskoristio priliku da napravi svoj show na TBS-u drugačijim od svakog drugog late night programa na televiziji. Na stranu što je Oliverov format tjedni, umjesto dnevnog, on u pravilu ne “šara” po dnevno-političkim temama, već minimalno polovicu epizode posvećuje temi tjedna u kojoj poprilično ozbiljno pristupa problematici, naravno pritom ismijavajući aktere priče.

Teme variraju – najpopularnija je još uvijek ona o Svjetskom prvenstvu u Brazilu i korumpiranoj FIFA-i, tema koja se proširila na kritiziranje i ismijavanje njenog čelnika Seppa Blattera, a figurativni Božić je imao kada je upravo SAD, odnosno njihov FBI i Porezna, pohapsio nekoliko visoko rangiranih svjetskih nogometnih dužnosnika. Posvetio je emisije izboru za miss Amerike, vladinom špijuniranju građana, bespilotnim letjelicama, smrtnoj kazni, seksualnoj edukaciji…

Ostatak emisija popunjen je tjednim zbivanjima, skečevima i parodijama, no priava suština je u tim 15-minutnim segmentima, gdje Oliver i njegovi suradnici rade pravi novinarski posao istražujući teme, kopaju po problematici te je razlažu uz nezaobilazni komični ton, koji vas ne bi trebao odvratiti od činjenice da je to poprilično dobro istraživačko novinarstvo pod krinkom komedije.

Odlično je i kako se Oliver ograđuje od tog termina – “ako zbijate šale na temu životinja, to ne znači da ste zoolog”. Semantika, ali Oliver jest novinar, samo sa poprilično dobrim smislom za humor. Bio je to i Jon Stewart, koji će se isto ograditi od toga, smijući se na račun vlastitog rada. Pristrani, opredijeljenog mišljenja i strastveni, ali često bolji u svom poslu od onih kojima to zvanje piše na ugovoru o radu, možda i diplomi.

Stewartov nasljednik bit će Trevor Noah, recimo neobičan i hrabar odabir za ovako nezahvalnu poziciju. Noah je kratko bio korespondent u Daily Showu, mlad je i nepoznat široj publici, ali prikladan za novu eru u koju emisija ulazi. Stewartov staž obilježio je 24-satni ciklus vijesti i rast popularnosti specijaliziranih news kanala, a slično sada Noah stiže u vremenu kada ciklusom vijesti dominira internet, kada vijesti konzumiramo kroz naslove, infografike, “explainere” i tweetove.

Kada je Stewart preuzeo Daily Show u siječnju 1999. godine, blogerska platforma Blogger bila je pola godine udaljena od svog začetka, a kamoli Googleove akvizicije četiri godine kasnije. Noah dolazi u vremenu kada dominiraju društveni mediji Facebook i Twitter; agregacijski sajtovi poput Gawkera i Buzzfeeda; zajednice poput Reddita i 9gaga. Vjerojatno to znači da će novi Daily Show biti manje politiziran, a više okrenut online kulturi, što je logičan smjer za emisiju koja je pred par mjeseci tražila novog voditelja, a sada će zasigurno tražiti i novu publiku.