Recenzija: Stargate Universe

“Ovaj brod je najvažnije otkriće čovječanstva još od pronalaska samih Zvjezdanih Vrata”, vrlo kasno u premijeri novog Stargatea kaže Dr. Rush (Robert Carlyle). I dok je to u Stargate svemiru točno (iako vrlo diskutabilno zbog Atlantisa) gledateljima je možda čak i previše blisko. Sama premisa novog Stargatea je vrlo poznata, već viđena u serijama poput Voyagera i Battlestar Galactice, pa čak i Losta, ali isto tako ta premisa tj. koncept je za sada i najveći adut Stargate Universa.

Svoje prvo Stargate iskustvo bilo mi je u starom SC-ovom kinu sredinom 90-ih i već tada mi je SF žanr bio jako drag. Kurt Russell sa svojom kockastom vojničkom frizurom, egipatska mitologija, leteće piramide i okrugla vrata koja vode u daleke galaksije. Što više treba djetetu koje voli SF? Naravno s godinama i brojnim gledanjima, film, na sad već istrošenoj video kaseti, mi se malo izgubio, ali srećom par godina kasnije slovenski Kanal A počeo je s emitiranjem prve Stargate serije, SG-1. I to sam naravno religiozno pratio. Sad, desetak, dvanaestak godina poslije, Stargate je nakon Star Treka i Doktor Whoa postao vrlo prepoznatljiv SF brend i dio pop kulture.

Gledao sam većinu SG-1 epizoda i cijeli spin-off, Stargate Atlantis. Recimo da dobro poznajem svemir, ne predetaljno, ali više od prosječnog gledatelja. I veselio sam se novom spin-offu, pogotovo jer je bio najavljivan kao mračniji i teži, s naglaskom na likovima. Kao fan nove Galactice, to je bilo nešto čemu sam se neizmjerno veselio. Da mi Stargate odraste i bude ozbiljniji nego prije.

Pilot nas nakon prekrasnog uvoda sa vrlo lijepim kadrovima kilometarski dugog svemirskog broda Destiny, baca u središte radnje. Vrata na Destinyu se otvaraju i ljudi doslovno počnu ispadati iz njih. Kamera je “izgubljena”, zoom na istoj radi sve u šesnaest, sve se trese, ljudi su u šoku. Odličan uvod, ali poslije samog uvoda većina toga kreće nizbrdo.

Flashbackovi koji nemaju nikakav efekt. Ja sam uvijek za dobar flashback o pozadini lika, Lost je to prekrasno radio u prvoj sezoni. Da dobijemo uvid u to što se događa na otoku, imali smo odlične flashbackove likova koji su to detaljno objašnjavali. U Universu to baš i ne služi nikakvoj funkciji osim da vidimo i da oni mogu ubaciti flashback. Najveća zamjerka ipak za sada mi je “kamenje” za komunikaciju. E, pa kvragu, najvažniji i najzanimljiviji koncept Universa je odmah uništen. Oni su desetinama milijardi svjetlosnih godina udaljeni od Zemlje, bez ičije pomoći, daleko od svih, sami u svojoj borbi, ali ne! Sva sreća imamo “kamenje” koje možemo upotrijebiti da komuniciramo sa prijateljima i najdražim konobarom u lokalnoj birtiji ako baš želimo.

Twistovi, ako se tako mogu nazvati, prilično su očiti i nemaštoviti. Glavni twist na kraju epizode je toliko očit da ćete nakon dvadeset, trideset minuta u sebi navijati da se ne dogodi, ali upravo to što mislite, će se i dogoditi.

No, lagao bih da mi se nije svidio novi Stargate. Glumačka postava je većim dijelom odlična (iako pomalo neiskorištena). Robert Carlyle i David Blue (Eli Wallace) su sjajni. Alaina Huffman (dr. Johansen) i Elyse Levesque (Chloe Armstrong) pošteno odrađuju svoj posao. Ming-Na i Lou Diamond Phillips, kao dva najveća imena poslije Carlyle, začudo provedu vrlo malo vremena na ekranu, no i u to malo vremena ostave dojam, za razliku od glavnog “junaka” serije, Briana Smitha. Brian Smith glumi Matthewa Scotta, vojničkog tipa vrlo sličnog Shephardu iz Atlantisa, odnosno O’Neillu iz ranijih sezona SG-1. Naravno, kako je i sama serija mračnija, tako je i on, mračan lik s očitim problemima iz prošlosti. Col. Everett Young (Louis Ferreira) i Sgt. Ronald Greer (Jamil Walker Smith) za sada su vrlo jednodimenzionalni, no, tek je pilot emitiran, očekujemo poboljšanje i bolje pozadinske priče i o njima.

Potencijal je tu. Koncept zanimljiv. Glumci većinom odlični, ali neke treba bolje iskoristiti. Priča malo kaska, ali uz malo uhodavanja i namještanja, i to se može riješiti. Nepotrebne flashbackove pod hitno izbaciti ili poboljšati, no ove iz pilota treba zaboraviti što prije. Vrijeme će pokazati koliko su Brad Wright i Robert C. Cooper sposobni za pisanje ovakvog Stargatea. No, sve u svemu, može se reći da je franšiza zakoračila u 21. stoljeće, da je ozbiljnija, da je ideja dobra (iako ne potpuno svježa), da potencijala, kojeg se mora ipak nešto bolje iskoristiti, ima.

Preporuka svim fanovima Stargatea i takvog tipa SF-a, ostalima, koji više vole bolje pisanu SF seriju bih ipak rekao da se drže boljih primjera žanra, Battlestar Galactice i Losta.