Recenzija: Roswell New Mexico — nesavršen prijatelj s kojim ćemo se svejedno družiti – serijala.com
Trenutno čitaš
Recenzija: Roswell New Mexico — nesavršen prijatelj s kojim ćemo se svejedno družiti

Recenzija: Roswell New Mexico — nesavršen prijatelj s kojim ćemo se svejedno družiti

Kao netko tko je svoj “staž” na najmeritornijem web portalu u regiji započeo tekstom o Teen Wolfu od svih serija, imam potrebu za digresijom prije no išta dalje napišem.

Mislim da je vrijeme da se zauvijek riješimo termina “guilty pleasure”, ili grešno zadovoljstvo, ili kako god biste to preveli. Sintagma koja označava kako u nečemu uživamo, ali se radi tog užitka osjećamo loše u smislu filmova i serija znači samo jedno — da smo ponovno u drugom razredu srednje škole i da se očajnički želimo svidjeti drugima, biti dio “kul” ekipe, pa ćemo zato vlastiti ukus i osobnost pretvoriti u nešto što nismo kako bismo bili prihvaćeni. Lagat ćemo kako gledamo samo francuski novi val i slušamo samo rijetke live snimke Joy Divisiona kako bismo se svidjeli nekome tko to voli ili kako bismo ispali zanimljiviji i pametniji nego što jesmo, ili barem mislili da takav dojam ostavljamo.

Zašto se napokon ne riješimo te dvoličnosti i jednostavno uživamo u nečemu? Zašto se sputavamo praveći se da postoji općeprihvaćena i poznata hijerarhija vrijednosti djela, umjesto da ih procijenjujemo isključivo po tome koliko su nas zaintrigirala, koliko smo se s njima povezali i jesu li nas dirnula u srce ili razum.

Uostalom, nikad nije toliko bitno je li se nekome nešto svidjelo ili ne — najzanimljivije i najbitnije pitanje je zašto.

Obračun braće, Roswell, New Mexico; The CW

Ne postoji univerzalni popis “dobrih” ili “loših” serija, pa ni filmova s kojim bi se svi složili, isto kako ne postoji ni popis zadanih stvari koje neka serija mora sadržavati kako bi bila dobra. Jasno, postoje neki tehnički dijelovi od kojih se krajnji proizvod sastoji, a koje možemo ocijenjivati; od glume, produkcijskih vrijednosti, scenarija, režije, kamere, ali dojam koji djelo ostavlja nikad nije točan i objektivan zbroj svih sastavnica. Radi se o alkemijskom spoju koji je puno kompleksnije i možda prilično besmisleno ocijenjivati određenim brojem ili postotkom. Jasno, ovu bi rečenicu neki mogli shvatiti da bi to značilo da ovo što mi tu pišemo nema smisla, kao ni bilo koji kritičar ili web stranica ili agregat, no to bi shvaćanje bilo krivo. Da, nema smisla čitati nečiju brojčanu ocjenu djela, ali tako i onako se kritike ne bi trebale čitati radi same ocjene na kraju, već radi obrazloženja iste (iz sličnog razloga osobno ne vidim smisao IMDb-a, jer mi Gaussova krivulja brojčanih ocjena ne govori doslovno ništa o filmu ili seriji). Svaki autor na ovoj stranici dok piše recenziju obrazlaže isključivo svoj subjektivni dojam zašto se njoj ili njemu neka serija svidjela i na kraju daje ocjenu kojom je rangira među ostalim serijama koje je gledao. Ono što se time pokušava postići (osim koliko-toliko pismenih tekstova) je i proširivanje tuđih vidika, poticanje na razgovor o tome što smo gledali.

Objektivnost ne postoji, kako ni u umjetnosti, tako ni u filmskoj i televizijskoj industriji koje su također prvotno kreativne. Ona je nemoguća, a po meni bi i svako stremljenje ostavljanju “objektivnog” dojma trebalo biti krajnje nepoželjno. Svaki kritičar i recenzent je tu samo da ostavi svoj dojam i prenese zašto ga je stekao. Zato nema smisla osjećati se loše što nam u nekim trenucima najviše odgovara gledati neki reality o kuhanju, pratiti tračeve i drame bogatih kućanica, a u drugom se diviti genijalnosti s kojom su kontruirani Sopranosi ili Wire. Ili reboot teen serije iz 1999. na CW-u.

Kad pričamo o rebootima ili novim nastavcima davno završenih serija, moram priznati da mi se kao koncept nisu nikad sviđali (osim za Veronicu Mars, pravda za VM!). Ako je neka priča s određenim likovima već ispričana, čemu ih sad ponovno izvlačiti iz naftalina? U zadnje vrijeme ih se pojavio nemalen broj i sve sam ih strpala u isti koš — hrpa pokušaja da se vraćenjem nekih voljenih likova ugrabi dio gledanosti na kartu nostalgije, pa makar to bilo i nezasluženo. Od Willa i Grace, Murphy Brown i Roseanne, u kojima smo mogli vidjeti drage nam stare likove kako su se prilagodili životu u našoj trenutnoj stvarnosti do Sabrine, Charmed i Roswella, koji su zadržali sličnu premisu i kompletnu priču preradili da funkcionira u sadašnjoj društvenoj klimi. Ponovno se pokazalo kako ne treba prejudicirati jer je svaka serija koja je to izvela više ili manje uspjela u tome na zaseban način.

Liz, Roswell, New Mexico; The CW

I tako dolazimo do ovog dijela u kojem vam moram priznati kako sam potpuno opsjednuta novim Roswellom. “Stari” sam gledala kao dijete i podosta sam toga zaboravila, a sjećam se kako je ekipa u školi često pričala o Roswellu i da je bio prilično popularan, tako da sam godine gospodnje 2019. odlučila pogledati kako je izgledala serija iz 1999. — i doživjela kulturni šok. U eri kad je televizija bila glavni medij, a serije su imale redovno po 22 epizode u sezoni, sve je bilo puno sporije, manje dramatično i bilo je predviđeno za tjednu konzumaciju. Jason Katims, genije iza Friday Night Lightsa je bio glavni showrunner u prvoj sezoni, da bi u drugoj mreža dovela Ronalda D. Moorea (!) radi uvođenja više SF elemenata u priču zbog za tadašnja mjerila slabe gledanosti od 3,56 milijuna. Tako je serija čiji je fokus bio na avanturama u odrastanju, pri čemu se svi osjećamo drugačijima od drugih i nerazumljenima postala sapuničasta SF drama s više i manje zanimljivim preokretima u priči i manjim fokusom na unutarnji život likova. Gledanost je u trećoj sezoni pala, te Roswell nije više ništa moglo spasiti od sjekire.

2019. godina, CW najavljuje premijeru s potpuno novom premisom. Liz Parker postaje Liz Ortecho, a njen otac je ilegalni imigrant (kako je i u književnom predlošku Roswell High Melinde Metz po kojem su obje serije i napravljene), a meni tek u tom trenutku sine kako je zapravo bilo dosta čudno što su svi likovi u starom Roswellu bili bijelci u Novom Meksiku, državi s većinskim hispanoameričkim stanovništvom i drugom američkom državom po udjelu stanovnoštva indijanskog porijekla. Showrunner je Carina Adly Mackenzie, koja je prije toga pisala The Originals, a koja je nakon godina pisanja fantasy žanra htjela napraviti nešto s političkim komentarom, tako da joj ideja o adaptaciji priče o izvanzemaljcima nije sjela isprve. Na sreću, Novi Meksiko se pokazao pravim mjestom za smjestiti priču u kojoj je glavni lik član trenutno vrlo marginalizirane skupine, dok se oni koji su zaista druge vrste izgledom savršeno uklapaju u Ameriku koju želi Donald Trump (čiji se zid prema Meksiku referencira u prvih 10 minuta prve epizode). Svi su likovi prije 10 godina završili srednju školu, imaju oko 28 godina i više ne pratimo njihove tinejdžerske probleme.

Liz (Jeanine Mason), sada znanstvenica, vraća se u svoj tihi rodni gradić i sreće svoju simpatiju iz srednje škole, Maxa Evansa (Nathan Dean Parsons), koji je sad zamjenik šerifa. Za sve koji su gledali prvu epizodu Roswella sa Shiri Appleby i Jasonom Behrom ne trebam opisivati što se dogodi i kako ona sazna da je on izvanzemaljac, a za one koji to tek trebaju otkriti to neću ovdje spoilati. Uz Maxa, tajnu svog porijekla čuvaju i Michael (Michael Vlamis) i Isobel (Lilly Cowles), ali tu sve sličnosti sa starijom ekranizacijom prestaju. Novi glumci i novi scenarij su likovima udahnuli potpuno drugačiji život i osobine, makar nekad možemo vidjeti tragove njihovih tinejdžerskih verzija. Protek od deset godina obogatio je teksturu serije, odnosi među likovima obilježeni su ožiljcima iz prošlosti koje s vremenom otkrivamo i čije slojeve onda bolje razumijemo. Uz srebrnu nit vodilju koja zasad centrira radnju, odnos  Liz i Maxa, a i odnos Michaela i Alexa (Tyler Blackburn), najvažniji dio radnje je i deset godina star misterij smrti Lizine starije sestre Rose koji se polako otpetljava.

Liz i Maria, Roswell, New Mexico; The CW

Da probam svoj tok misli povezati u smislenu cjelinu — i da ono što sam na početku navela daje određen kontekst, znam da Roswell New Mexico nije u svakom pogledu savršena serija. Ali elementi koji mi se u RNM sviđaju, mi se toliko sviđaju da mogu s lakoćom zanemariti stvari koje su u seriji napravljene lošije. Neki dijelovi radnje možda nisu savršeno povezani, dijalog možda nije uvijek kvalitetno napisan, nekad zna biti i repetitivan; ali likovi su jako dobro ocrtani, gluma je izvrsna i ne mogu se ne povezati s likovima i ne razumjeti što osjećaju i zašto nešto rade. Sposobnost Nathana Parsonsa da kontrolira svaku mikroekspresiju na svom licu zaslužuje svaku nagradu, dok me Jeanine Mason sposobna rasplakati, što također zaslužuje svoju zasebnu nagradu. Liz i Max više nisu šperploče kao u prvoj ekranizaciji. Liz je pametna, karizmatična, sposobna i snažne volje; zapravo i je glavni lik u svojoj priči, a ne samo netko na koga utječu tuđe odluke i tako ide dalje kroz radnju. Max je odrastao u ranjenu i kompliciranu osobu, Michael je problematičan genije i žrtva okolnosti, dok Isobel pokušava održati dojam nekoga tko vodi normalan život i ima sve pod kontrolom dok nije ni sama sigurna tko je.

Kemija između glumaca je električna, muzika je birana tako da izaziva nostalgiju prema devedesetima (ali onim dobrima, u Americi), krajolik Novog Meksika je prekrasan i prikaz gradića koji ne postoji u stvarnom svijetu, koliko god bio okaljan rasističkim netrpeljivostima, mi daje želju da ga posjetim. Popijem poneki kričavo obojeni frape nazvan po nekoj pop kulturnoj izvanzemaljskoj referenci u Crashdown Cafeu. U kaubojskim čizmama, naravno.

Ako ste se našli u prvom dijelu ovog teksta, ili ako često stavljate serije i filmove u pripadajuće ladice s obzirom na “umjetničku vrijednost” ili ako je nešto “trash”, probajte se odviknuti od toga. Dajte šansu druženju s ekipom iz Novog Meksika, možda steknete novog prijatelja. Ja jesam.

8 10 1
8

Žanr: SF drama

Autor: Carina Adly Mackenzie

Mreža: CW (HBO GO u Hrvatskoj)

Glume: Jeanine Mason, Nathan Parsons, Michael Vlamis, Lily Cowles, Tyler Blackburn

Datum premijere: 15. siječanj 2019.

Datum premijere (HR): 16. siječanj 2019.

Osam epizoda pogledano je za recenziju.

4 komentara
  • Totalna ste mi misterija. Osim sto iznimno rijetko pisete recenzije, kao da nista ne gledate. A onda napisete recenziju za ovu bezveznu seriju. Mislim, serija truba totalna. Toliko boljih i kvalitetnjih serija ima, a vi bas na ovu, i jos je ocijenili sa 8?! Mojem cudjenju nema kraja, doista.

    • Gledamo više toga nego što napišemo, to svakako. I kritika je na mjestu s te strane. Nažalost, realnost je malo drugačija. Za svaki tekst potrebno je vremena kojeg nemamo. Što gledanje, što istraživanje, što samo pisanje. Možda si već pogodio, ali ovaj portal nije naš izvor prihoda i većina nas je zaposlena na puno radno vrijeme negdje drugdje. A to znači da radimo od jutra do pet, šest, sedam. Ne želim sad opravdavati zašto nema recenzija, ali nadam se da razumiješ i našu poziciju ovdje.

      Ovo drugo je stvar autora odnosno autorice koja ima slobodne ruke pisati o temama koje joj se sviđaju. Možda je tebi baš ova serija loša, ali to je stvar ukusa o kojem možemo uvijek raspraviti. Ili ne moramo. :) I sajt, odnosno mail adrese, su uvijek otvorene za bilo koga tko ima neku svoju ideju ili tekst ili bilo što drugo.

Odgovori na Dario Španović Otkaži odgovor

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861