Recenzija: Gotham — Batman i negativci kao klinci

Lani je to bio Marvel’s Agents of S.H.I.E.L.D., ove jeseni je to Gotham – stripovske adaptacije iz dva najjača stripovska kampa, Marvela i DC-a, najočekivanije su i najrazvikanije nove serije. Sa talentiranim ljudima iza i ispred kamere, poznatim franšizama uz sebe, dolaze i uz podosta unaprijed postavljenih očekivanja. Iako, poznajući dramsku produkciju četvorke najvećih američkih mreža, nitko nije trebao biti pretjerano uzbuđen u iščekivanju.

Kao što je i S.H.I.E.L.D. razočarao svojom generičkom skupinom pozadinskih junaka, Gotham je podjednako razočaravajuć kao nasilno okupljena hrpa glavnih likova i negativaca koji inače okružuju Batmana. Na papiru djeluje jako dobro – casting je odličan, a seriju potpisuje Bruno Heller (Rome, Mentalist), no upravo je Hellerov scenarij najočitiji Gothamov promašaj.

Gotham je serija iz Batmanovog svemira, bez Batmana. Svojevrsni prequel Vitezu tame Cristophera Nolana, koji od njega posuđuje mračni i tmurni setting, a vrijeme vraća dvadesetak godina unatrag, kada je Bruce Wayne tek 12-godišnji dječak kojem su ubijeni roditelji (naravno, opet uz nezaobilazni slow-motion padanja biserne ogrlice na mokri asfalt ulice). Vizualno, Gotham izgleda prilično dobro. I serija i grad. Gotham izgleda oronulo, distopijska vizura grada u raspadu čak djeluje filmski, a serija ima jednu nogu u osamdesetima, a drugu u sadašnjosti, naglašavajući kako se, da, radi o prequelu.

Umjesto Batmana, centralni lik je Jim Gordon kao moralna vertikala u gradu i policijskoj jedinici koje gazi korupcija i zločin, a njegov je partner Harvey Bullock, cinični i također korumpirani detektiv. Vrlo standardni predlošci nadobudnog idealističkog novaka i nezainteresiranog, pregaženog veterana. Ben McKenzie i Donal Louge su odlični ovdje, ali rečenice koje im Heller daje su smiješni policijski klišeji, neuvjerljive šablone koje dodatno podsjećaju da smo sada mogli gledati šestu sezonu Southlanda i petu Terriersa.

Serija je već u pilotu prepuna najpoznatijih negativaca kojima će se Batman baviti 15-20 godina kasnije. Bez brige, neće vam promaći nijedan. Štoviše, serija je tu jako, jako napadna. Primjerice, Riddlera upoznajemo tako da mu Bullock kaže “dosta mi je tvojih zagonetki, Nygma”. Motaju se uokolo i Pingvin (Oswald Cobblepot), Catwoman (Selina Kyle) te Poison Ivy (Clare Foley), iako naravno, ne pod tim imenima. I svi su uglavnom dosta dobro odabrani, pogotovo kad znamo koliko je lako pogriješiti sa dječjim likovima u “ozbiljnim” serijama.

Ima tu još par poznatih lica, poput Johna Domana kao mafijaškog bossa Carminea Falconea dok, neki drugi dolaze u narednim epizodama, poput Harveya Denta. Čak me ne smeta ni Jada Pinkett Smith, iako je njena negativka Fish Mooney dosta karikaturalno i nenamjerno komična — jedina koja zapravo nije posuđena iz stripovskog kanona. Sve uloge su dobro popunjene, osim Alfreda koji – bar meni – djeluje jednostavno… pogrešno. Poput škveranina iz Liverpoola govori “oy, mate”, gubi strpljenje, a čak ga mladi Bruce Wayne mora smirivati.

Nije da Gotham nema potencijala, dobar okvir postoji i možda kockice sjednu na mjesto kroz naredne epizode. Serija je u startu rezervirana za 16 epizoda, koje se neće proširivati – manje fillera je uvijek dobra stvar Fox je usprkos suprotnim najavama dao seriji punu sezonu. Dosta toga ostalog je pogrešno u Gothamu, a ponajviše Hellerovi napisani dijalozi koji – posebice Lougeovog Harveya Bullocka – likove čine ukočenim kartonskim predlošcima, a ne živim dijelovima serije. Gotam se shvaća vrlo ozbiljno, ali zapravo je nezanimljiv i dosadan, bez mnogo živosti i karaktera – svega onog što ima jučer debitirala druga DC-jeva serija: The Flash. Ali o tome nešto kasnije, drugi puta.