Recenzija: Falling Skies, prva sezona

Može li se reći da je TNT uspješno servirao znanstveno – fantastičnu seriju? Može – iako je to daleko od vrha ovoga žanra, Falling Skies je ispred altualnih žanrovskih serija, što god to trenutno značilo. U globalu sporedan, ali ne i nevažan razlog tomu je produkcijska vrijednost serije (čitaj: dolara uloženih u snimanje) u usporedbi sa SF-olikom konkurencijom. Zadnjih par sezona cijela znanstvena fantastika, kao televizijski žanr je marginaliziran i na televiziji sveden na minimum. Jedan od zadnjih pokušaja dovođenja izvanzemaljaca na male ekrane je bio V koji je na ABC-u dobio čak dvije sezone previše i pritom stekao trash status. Zato je moj skepticizam pred Falling Skies bio vrlo visok, a V je sigurno utjecao na to. No već u prvim minutama ostao sam razuvjeren, a i nakon cijele sezone, cijeli dojam je ukupno bio dobar.

Radnja serije počinje šest mjeseci nakon što su se na zemlju spustili vanzemaljici i donijeli sveopći kaos, ubojstva, otmice i sve ostalo što ide s time. Da ne ponavljam previše kostur radnje, kolega Dario je nakon premijere napisao recenziju. Već u prvih deset minuta da dobijete dojam da je serija vizualno dobro napravljena. Što nije nevažno, budući da se radnja događa u postapokaliptičnom okružju. U prvim minutama već vidimo par porušenih kuća, veliki svemirski brod usred grada, napuštene ceste, kuće. Sve to je prikazano jako dobro, uz malu ili minimalnu upotrebu green screena (suprotno od serije V, koja se previše oslanjala na to). Dakle vizualni dojam je jako dobar. Dalje, radnja se fokusira na jednu grupu preživjelih, ne ide preširoko, iako je kaos globalan. Svojevremeno je Jericho imao sličan pristup, bez vanzemaljaca doduše, te se fokusirao na stanovnike jednog gradića. Slično kao i The Walking Dead sada, dok agenica Erica trčkara po cijelom svijetu i naganja neprijateljski nastrojene guštere u V-u. No, vratimo se nazad.

Jedna od boljih stvari u ovoj seriji je ta što su gledatelji odmah gurnuti u središte radnje. Za promjenu nema uvoda (u biti ima vrlo simpatičan kratki uvod i pogled kroz crtež djevojčice), nema standardnog upoznavanja likova, što je u ovom slučaju zanimljivo. Kako je i zašto došlo do invazije, kakav je bio otpor u početku, što vanzemaljci žele, sve je to za početak preskočeno, upoznati smo samo sa grupom koju pokušavaju pružiti otpor, te tuđincima; creepy alienima sa šest nogu (u seriji nazvani skitteri), te njihovim čuvarima robotima (mechs), no za početak je i to dovoljno. Odgovori polagano stižu, a tijekom tijekom sezone saznajemo i ponešto o likovima, uz nezaobilazne veze koje se stvaraju među njima, no i vrlo malo o vanzemaljcima. Bez predalekog ulaženja u radnju i otkrivanja spoilera, tijekom sezone autori nas počaste sa nekim zanimljivim zapletima i daju odgovore na neka pitanja, no postavljaju i nova. No, ne mogu se oteti dojmu da je cijela prva sezona bila jedan ogroman uvod u radnju koja nas čeka, autori još uvijek nisu posegnuli dublje u mitologiju serije, zato je cijela priča zasad možda i prejednostavna, bez prevelikih rupa u radnji. Vidi se da su autori možda ipak dali malo veći naglasask na likove, no usprkos tome radnja nije statična. Budući da je serija dobila i drugu sezonu, postoji veliki prostor za napredak što se tiče zapleta i općetito same priče.

Glavni, možda i jedini problem su seriji su likovi, koji su napravljeni po standardnom šablonu; oldschoold general, zgodna doktorica, glavnog lika koji je civil, ali sada uspješno barata oružjem i preuzima odgovornost na sebe, a ujedno je i otac koji ne ispušta svoju djecu iz vida. Antijunaka koji na kraju ipak otkrije svoju dobru stranu, te bezbroj sporednih likova, vojnika, civila, djece. To i možda ne bi bio problem da su likovi malo bolje okarakterizirani, jer što se tih likova, već na početku možemo pogoditi kako će koji završiti. Dalje, serija obiluje prevelikim brojem emotivnih scena, razgovora itd. Npr. dijete za rođendan dobije nekakav poklon, pa se onda svi zajedno dive poklonu u slow motion maniri uz neiizbježnu glazbu. Ajde neću dalje previše nabrajati, ima takvih scena i previše.

Puno se igra na kartu emotivnosti, prvo par scena djece kako se igraju, zatim dijete izgubi psa i mora ga spasiti iako prema njemu ide robot spreman za ubijanje, takve scene su trebale poslužiti ne bi li izvukle nekakav senzibilitet od gledatelja, no takvim forsiranjem postignuto je suprotno. Tajming takvih scena je apsolutno katastrofalan, jer baš kad ste dobili osjećaj da bi sada moglo biti napucavanja i akcije, radnju prekida neizostavan emotivan razgovor oca i sina, ili generala i našeg glavnog lika, i tako cijelu sezonu. Sve sreća da je dijalog kvalitetno napravljen, pa ga i malo lakše podnosite iako ste ga vidjeli negdje već bezbroj puta. No, ta melodrama i jeftino pucanje na emocije gledatelja je ionako vrlo tipično za Stevena Spielberga, koji je potpisan kao izvršni producent.

Što se tiče glume, teško je naći pretjerane zamjerke. Noah Wyle (Mason) je uvjerljiv u svom nastupu, koji je možda i najbolje odglumio svoju ulogu. Svaki od glumaca je očito ozbiljno pristupio svojoj ulozi, zako da ne bih ikoga drugoga izdvajao, no i ako su ponekad bili neuvjerljivi, to je više bila stvar scenarija nego same glume. Spomenuo bih još i djecu, čijih likova ima više nego u nekoj drugoj žanrovski sličnoj seriji, sa relativno bitnim ulogama. Čak i ta djeca vrlo dobro glume i pridonose ukupnom dojmu, što na televiziji nije čest slučaj.

Falling Skies je jedno od ugodnijih ljetnih iznenađenja i sveukupno solidno odrađena znanstveno-fantastična serija, koja ipak u fokusu prenaglašeno ističe dosadnjikave likove, te odnose među njima. Usprkos tome radnja ide naprijed, stižu novi zapleti i odgovori koji ne čine seriju statičnom, nego ipak daju određenu dozu dinamike. Serija vizualno izgleda odlično i također pridonosi dojmu i atmosferi, dok bi vas možda mogli zasmetati klišeji koji nisu baš rijetki u dijalozima te seriji općenito. Ipak, sveukupan dojam je dobar, a budući da je serija dobila i drugu sezonu, postoji prostor za napredak.