Nije lako započeti poslednju recenziju svoje omiljene serije, a mogu misliti kako je tek bilo Matthewu Weineru da napiše finale za jednu od najvoljenijih i najviše analiziranih serija ikada.
S obzirom da je ovo recenzija poslednje epizode i serije u celini, naravno da Vas očekuju spoileri, pa ako niste gledali Mad Men – zašto čitate ovo, je l’ zato što mrzite sebe i zato ne gledate najbolju seriju ikad? Da, biću subjektivan ovde.
Svi smo se pitali kako će se Mad Men završiti: romantičari su se nadali poslednjoj zajedničkoj sceni Dona i Peggy, koji nakon sedam godina izjavljuju ljubav jedno drugom; pristalice teorija zavere su dugo verovali da će Don Draper ispasti legendarni i misteriozni D. B. Cooper, koji je 1971. godine oteo putnički avion, uzeo otkupninu i iskočio padobranom; mi cinični smo očekivali nasilnu smrt nekih važnih likova (jer nas je već izlizani termin “golden age of TV” navikao da je tragična smrt voljenih nam likova = odlična serija); itd.
Ali Mad Men ne bi bio Mad Men da ne izvrće očekivanja, i u retrospektivi, drugačije finale nismo ni mogli da dobijemo. Gledajući poslednju epizodu, koja je trajala tek par minuta duže nego obična epizoda, nervozno sam bacao pogled na sat čekajući da se nešto važno desi. Jesu li Don i Peggy zapravo zaljubljeni jedno u drugo? Hoće li Dona sustići godine laži i biti uhapšen što je preuzeo tuđi identitet u ratu? Hoćemo videti Bettynu sahranu? Hoće li Peggy i Joan da osnuju svoju agenciju i tako dobijemo najbolji spin-off ikada? KADA ĆE DOĐAVOLA NEŠTO DA SE DESI?
“Nemojte davati ljudima ono što žele, već ono što trebaju”
I onda je u poslednjoj minuti sve leglo na svoje mesto. Nisam od onih koji misle da jedna epizoda, odnosno finale, može da uništi sve što je stiglo pre nje (da, i dalje sam fan serija Lost i How I Met Your Mother uprkos lošim finalima), ali gledajući poslednju epizodu Mad Mena, počeo sam da se pitam šta sam uopšte očekivao od kraja serije poput Mad Men.
Joss Whedon, kralj pop kulture koji stoji iza kultnih i mega-popularnih stvari kao Buffy, Angel, Firefly, Dollhouse i Marvelovi Avengers, je rekao za svoj rad scenariste da “ne daje ljudima ono što žele, već ono što im treba”. Mislim da smo od Matthewa Weinera i poslednje epizode upravo to i dobili.
Epizoda se zove “Person To Person“, a mi vidimo Dona udaljenog od svih likova iz serije. Don je u poslednje tri epizode napustio svoj posao, jer je agencija SC&P postala deo McCann-Erickson, i shvatio da nije toliko poseban kao što voli da misli da jeste. Don je lutao Amerikom, misleći da traži konobaricu Diane sa kojom je imao kratku aferu na početku sezone, a zapravo je kao i uvek bežao i tražio ne drugu osobu, već sebe samog.
Don Draper i nije jedna osoba, već dve: rođen i odrastao kao siromašno kopile u javnoj kući Dick Whitman, i samoizmišljeni, uglađeni i uspešni zavodnik Don Draper. Od početka serije, u Donu se prelamaju te dve ličnosti, i već u šestoj sezoni, Don počinje da prihvata da je Dick (u svakom smislu te reči), pa pred klijentima ispriča o svom odrastanju, svojoj deci pokaže kuću u kojoj je odrastao, a u sedmoj sezoni skoro svima priča kako je ukrao čovekov identitet u ratu.
Kao i svi, Don ne shvata da je njegov najveći problem samo njegov, i da druge ljude to ne dotiče jer svako vodi svoju bitku, pa dok se on bori sa egzistencijalnom krizom koja je počela još decniju ranije, svet se u Njujorku, na Medison Aveniji, nastavlja.
Umjesto kraja, novi počeci za sve likove
Svaki lik je već dobio svoj kraj i po jedan odličan momenat u drugom delu sedme sezone, tako da je finale moglo biti samo o Donu, bez ostalih. Ali bilo je lepo videti kako nam likovi koje znamo već tako dugo dobijaju svoju verziju “srećnog kraja”. Ipak, ti krajevi i nisu toliko krajevi, koliko novi počeci za svakoga od njih, jer u životu i ne postoji kraj, već se ili nastavlja dalje ili ne.
Iako u naslovu serije stoje muškarci i smeštena je u 60-e, jedno od najsekstičkijih doba u Američkoj kulturi, ova serija ne bi bila ni upola dobra bez odličnih ženskih likova. Joan Harris, koja je u početku koristila svoj seksipil da stigne do uspeha, je konačno shvatila da joj ne treba muškarac da bi bila srećna. Christina Hendricks koja glumi Joan se i sama često susreće sa tim da je svode na “samo još jedno lepo lice i zgodno telo” kada pričaju o njoj, iako je odlična glumica i često ume da prikaže Joan kao ranjivu, iako deluje kao klasična femme fatale.
Joan osniva svoju kompaniju i daje joj ime “Holloway-Harris” (jer je rekla Peggy da kompaniji trebaju dva imena da zvuči ozbiljno), po svom devojačkom i prezimenu bivšeg muža. Uspjela je ono što Don dugo nije mogao: da u sebi spoji dve ličnosti – onu opasnu zavodnicu koja je bila i suprugu odvratne osobe koja je silovala, ali je iz tog braka izašla jača.
Peggy Olsen je konačno našla sebi ravnog muškarca u Stanu, svom prijatelju i kolegi, i uspela da se ostvari i u privatnom životu, kao i u karijeri. Od početka serije, Elizabeth Moss nam je pokazala Peggy kao naivnu, smotanu sekretaricu, koja napreduje do jedne od prvih i najuspešnijih žena pisaca slogana u tom dobu i taj razvoj je bio sasvim prirodan i neisforsiran. Peggy je oduvek znala da ne želi da bude savršena domaćica i majka, pa se odrekla svog deteta kako bi ostvarila ono što želi. Mnogi bi rekli da je to sebično od nje, ali zar ne bi bilo sebičnije da zapostavi sebe jer joj društvene norme tog vremena govore kako da živi i šta se od nje očekuje?
Verovatno njen najveći badass momenat je kada samouvereno ulazi u McCann-Erickson, noseći japansku pornografsku sliku Berta Coopera, sa naočarima i cigarom u ustima. Možda je jedina zamerka to što scena priznavanja ljubavi preko telefona sa Stanom deluje kao iz neke romantične komedije, ali pošto poznajemo te likove, ipak deluje uverljivo. Peggy je Stanu priznala da je dala dete na usvajanje, što je dugo krila od svih, i opet dokazala ono što je Stephanie rekla Donu na kraju da ne može stalno da beži od istine i pretvara se da se nešto nije dogodilo.
Tu su i Betty i Sally Draper. Betty je često bila omražen lik među fanovima serije, iako je smatram jednim od najfascinantnijih likova u seriji. Nju u početku vidimo kao bivšu manekenku, koja se udala, rodila decu i sad nema više ambicija i želja, jer je uradila sve što jedna dobra žena tog doba treba da uradi. January Jones možda nije najbolja glumica ikada, ali za ulogu Betty je savršena. Slično sa Skyler White u Breaking Bad, fanovi su mrzeli Betty jer stoji na putu našem antiheroju, iako je ona bolja osoba od njega. Da, Betty često nije bila savršena majka, ali ako uzmemo Dona kao primer, da li je on savršeni otac? Betty je uvek bila tu za svoju decu kada ih Don napusti, ali nije uvek znala kako jer je i sama rano ostala bez majke i zapravo ostala nezrela devojčica u telu žene kojoj svi govore samo da je lepa.
Tragedija Bettyne priče se ogleda u tome što u predzadnjoj epizodi saznaje da ima rak, i shvata da će kao svoja majka, ostaviti Sally, Bobbya i Genea same. Ipak, iako je Sally optuži da voli da izigrava žrtvu jer ne želi da se leči, Betty pokaže da je konačno rešila da uzme stvari u svoje ruke i ode onako kako ona želi – nastaviće da studira psihologiju iako je neće završiti, i u poslednjoj sceni je vidimo kako puši cigaru uprkos raku pluća. Betty je takođe konačno prihvatila samu sebe i svoj kraj.
Uzimanje Kiernan Shipke za ulogu Sally je nešto najbolje što se dogodilo seriji kada je casting u pitanju, jer svi znamo koliko tako mladi glumci mogu biti loši u serijama. Sallyjn lik je odrastao u periodu najvećih promena u društvu, upravo uzrokovanim pojavom masovne pop kulture (The Beatles, Woodstock) za koje je delom odgovoran i advertajzing, kao i velikih promena u društvu (Pokret za građanska prava, letovi u svemir). Zato Sally pre možemo zamisliti kao nezavisnu ženu poput Peggy Olsen, nego domaćicu poput njene majke Betty ili Joan.
Kako u jednoj od poslednjih epizoda Don kaže Sally, ona ne može da pobegne od toga ko su joj roditelji, i da je ona mešavina njega i Betty, ali da je na njoj da bude nešto više. U poslednjoj sceni, dok Betty pali cigaru, vidimo Sally kako pere sudove i preuzima Bettynu ulogu nakon njene smrti. Ali to ne znači da će Sally ići u nazad, već je Sally dovoljno jaka ličnost da se izbori za sebe, ali i ne bežeći od odgovornosti (poput Dona), što joj Betty i kaže u pismu koje joj ostavi nakon što sazna za rak: “I always worried about you because you marched to the beat of your own drum. But now I know that’s good. I know your life will be adventure“. I ako za nekog lika to važi, to je Sally.
Pored njih, svoj srećan kraj su dobili i Pete i Roger. Pete Campbell se vratio svojoj bivšoj ženi i kćerki. Ima novi, dobar posao i konačno je postao kao Don Draper – ili bar ono što je Pete mislio da Don Draper predstavlja, jer Don Draper i ne postoji. Roger Sterling ostaje dosledan sebi, pa ga vidimo sa Meganinom majkom Marie, ženom koja konačno može da ga prati u piću, seksu i duhovitim replikama.
“Goodbye, Birdie”
Pošto je svako od glavnih likova dobio svoj srećan kraj ili bolje reći novi početak, u poslednjoj minuti nam je ostao još samo Don. Pre toga smo ga videli kako se rasplakao i zagrlio Leonarda, čoveka kojeg je upoznao u odmaralištu/rehabilitacionom centru, koji se ne oseća voljeno i prvi put, Don može da se poveže sa nekim i dopusti sebi da oseti. Uz to, Don je uvek imao više toga zajedničkog sa beskućnicima, hipicima, bitnicima i boemima. Donu nije stalo do materijalnih stvari, što je ironično jer se cela njegova ličnost zasniva na tome da prodaje stvari. Njegov odnos prema kontrakulturi i takvim osobama, slobodnim od materijalnih stvari, smo videli u prvoj sezoni u epizodama “Babylon” i “The Hobo Code“, kao i u drugoj sezoni u “The Jet Set“, gde Don beži u Kaliforniju, koja je za njega uvek predstavljala utopijski beg od realnosti, a razlog je bila Anna Draper, u početku jedina koja zna ko je on.
Kasnije su to saznale i ostale važne žene u Donovom životu, i koliko mu one znače, vidimo kroz tri telefonska poziva. Iako se epizoda zove “Person To Person“, Don je udaljen, kako fizički tako i emotivno od ostalih likova, ali razgovor sa Sally, Betty i Peggy mu pruži male deliće utehe neophodne da sklopi čitavu sliku i prihvati samog sebe. U razgovoru sa Sally, suočen je sa okrutnom realnošću da Betty umire i da mora da vodi brigu o svojoj deci prvi put u životu. Sa Betty (birdie!), priseća se da su imali i lepih momenata zajedno, kojih se i mi sećamo, kao u epizodi “Souvenir” u trećoj sezoni gde odu u Rim.
Ali i tada imamo motiv bekstva gde su srećni kad odu iz rutine svakodnevnice, no kad se vrate problemi ih čekaju. Oni se prisećaju lepih trenutaka i momenata bliskosti, ali pitanje je koliko su te uspomene samo obojene nostalgijom za prošlim vremenima. Baš kao što Trudy kaže Peteu pre nego što se pomire da se seća stvari kakve su bile zaista među njima, i da zavidi Peteu što još može da bude sentimentalan prema prošlosti. I na kraju, u razgovoru sa Peggy, Don shvata da se uvek može vratiti “kući”, šta god to predstavljalo za njega.
I zato je poslednja scena koju vidimo Don, koji meditira i nasmeje se. Mislio sam da je to momenat u kome Don konačno prihvata sebe. Više nije Don Draper, koji pokušava da zaboravi na Dicka Whitmana. Više nije Dick Whitman, koji se pretvara da je Don Draper. On je jednostavno on.
Ali onda čujemo zvono, koje predstavlja ideju u njegovoj glavi, i kreće reklama za Coca-Colu. Ta scena me je zbunila, jer nisam bio upoznat sa tom reklamamom, koja je u Americi 1970-ih bila veoma popularna. Reklama poručuje da je sve što svetu treba Coca-Cola koju imate da podelite sa nekim i bićete srećni. Lepa poruka, dok god ne shvatimo da iza te poruke stoji samo želja da nam prodaju sok. Da li to znači da je Don iza te reklame? Da. Ne. Možda. Verovatno.
Upravo to čini savršen kraj za Mad Men, čiji je kvalitet zavisio često od nas samih, odnosno onoga kako mi razumemo epizodu ili likove. Kao i Don koji se povezao sa Leonardom, tako i mi gledamo serije poput ove, i pokušavamo da razumemo često uvrnuti, sjebani svet koji nas okružuje pokušavajući da mu damo neki narativni smisao.
Neki će reći da je ovo previše analize za jednu seriju, ali zato su serije poput Mad Men važne; da, ona služi da nam proda nešto i to je glavni razlog što postoji, ali to ne znači da ne može biti i umetnost. Zato imamo knjige, filmove, serije, muziku, umetnost, i sve to utiče na to kako se svet menja, a 1960-e su bile vreme velikih promena, čiji uticaj vidimo i danas. Jer ako nas je nešto Mad Men naučio, to je da se sve menja, i da se i mi sami moramo menjati. Možda Mad Men neće promeniti svet, ali će promeniti način na koji mi vidimo taj svet i razumemo sebe, i druge ljude.
Odlična recencija za kraj odlične serije!
Vrhunska recenzija, vrhunske serije.
Lijepa recenzija,meni iskreno odličan kraj odlične serije koju sam počeo gledati zbog vas na serijali koji ste oduvijek hvalili seriju i dijeli mi prvo mjesto sa žicom i sopranosima definitivno.i zbog nje mi je pala ideja kako bi bilo dobro da se napravi serija koja prati 60e u sadu iz druge perspektive i da pokaze razvoj kontrakulture ,hipija i dizanja svijesti .to bi bilo genijalno
Kraj meni ipak neočekivan ali sam srecan zbog toga, ocekivao saam mnogo obalčnije nebo na horizontu zavrsetka serije ali smo srecom dobili sveze i sunčano jutro.Sjajna serija naravno.
Kraj meni ipak neočekivan, mislio sam da ćemo dobiti oblačno i tmurmo nebo horizonta završetka serije ali je svanuo svez i sunčan dan, lepo od autora.Ili sam samo ja bio bezrazložni pesimist.Recenzija super :).
prije par dana pogledao finale..vrhunski…stvarno dobra stvar….tolliko nostalgicna..sve preporuke
nevjerojatna serija i odlična recenzija, toliko je zapravo toga dublje u don draperu i općenito svim likovima u mad menu i ovaj kraj je toliko neočekivano očekivan zapravo da je to genijalno
Ja sam tek juce prvi put odgledalavtj.zavrsila celu sezonu..jos sam pod utiskom…odlicna serija i vasa recenzija! Hvala..