Recenzija: Wayward Pines — Shyamalanova adaptacija utopila se u moru imitatora

Wayward Pines je svoj život započeo prije više od dvije godine, što je sasvim dovoljno vremena da konačan proizvod nema nikakvog opravdanja. S druge strane, M. Night Shyamalan već godinama nije u dobrim odnosima sa svojim gledateljstvom, a bome ni kritičarima. Pored dva manje poznata filma s početka karijere, Shyamalan je popularnost stekao s The Sixth Sense i autoru ovog teksta jednim od najboljih filmova dvijetisućitih, Unbreakable. Potpuno je suludo gledajući danas da je isti autor napravio i najbolju studiju o propasti jedne karijere, The Happening i vrlo vjerojatno najgoru adaptaciju jedne stvari u drugu, The Last Airbender.

No, odron Shyamalanove karijere vrlo je dobro dokumentiran u vlastitim radovima, pa je zapravo i suvišno o tome više i pisati, a da ne zvuči kao natrpavanje dreka na hrpu. Fox je imao dovoljno povjerenja da mu ponudi proizvodnju još jedne adaptacije, ovaj put u internacionalnoj koprodukciji vrlo dobrih književnih trilera Blakea Crouchea. Igrom slučaja Croucheve knjige sam pročitao i bio sam zapravo vrlo uzbuđen što će ih netko adaptirati. Nije me čak ni smetalo što se Shyamalan uhvatio toga kao Kolinda umjetnih trepavica, jer baš kao i gledanje izvanredne konferencije s Pantovčaka i gledanje novijih Shyamalanovih pizdarija budi određene osjećaje u meni.

Blake Crouch je svoje knjige napisao inspiriran Twin Peaksom, nešto što se nije ni trudio sakriti, a nadao sam se i sličnom prijenosu na televiziji. Nažalost, Wayward Pines ne donosi niti dijelić atmosfere koja je bila kamen temeljac Lynchevoj seriji i teško se oteti dojmu kako je sve skupa vrlo usiljeno i nedorečeno. Iako se serija može ponositi vrlo dobrom glumačkom postavom, dizajnom, produkcijom i režijom, ono što nedostaje ne može se nažalost ostvariti s tehničkog aspekta stvaranja televizijske serije. Zapravo možda i može, ali to je onda stvar scenarističke sobe.

Pines je sa stajališta atmosfere bliže zaboravljenom Happy Townu nego onome čemu stremi, Twin Peaksu. Zbilja je nevjerojatno kako u dvadeset i pet godina nitko nije uspio dočarati ton i nijanse koje su Lynch i Frost ugradili u DNA svoje serije. Tek je ovogodišnji Fortitude jedan od boljih primjera kako posuđivati od Twin Peaksa. Glupo je i uspoređivati, ali budući da se nekakav krug krađe ili inspiracije zatvorio dolaskom Pinesa na televiziju, ne treba se ni truditi obraniti se od toga.

Wayward Pines je priča o agentu tajne službe Ethanu Burkeu (Matt Dillon) koji je stigao u istoimeni gradić u Idahu, kako bi pronašao dvoje nestalih saveznih agenata. No, prije nego je stigao, Ethan i njegov partner doživjeli su prometnu nesreću i Ethan se budi u šumi nedaleko gradića. Umjesto odgovora, Ethanova istraga pretvara se u sve više pitanja. U Wayward Pinesu stvari nisu kako se na prvi pogled čine, a on se polako mora suočiti sa zastrašujućom realnosti da možda nikada neće izaći iz Pinesa živ.

Bez otkrivanja daljnje priče i pojedinosti iz prve dvije epizode, Pines nam gomila svoju čudnost kao susjed koji snijeg ispred svojeg ulaza lopatom trpa pred vaš iz čiste obijesti, bez objašnjenja, u nadi da ćete shvatiti o čemu se ovdje zapravo radi kao da čitate tuđe misli. I dok to sasvim solidno funkcionira u knjizi jer lijepo možete pratiti unutarnje razmišljanja i monologe svog glavnog junaka, na televiziji to izgleda više kao nasumična kolekcija scena koju se netko trudio zaljepiti UHU ljepilom u tubi oblika sove.

Neizvjesnost i jezu koju serija donosi teško je shvatiti ozbiljno baš zbog drvenosti događaja i ovdje opet dolazimo do krivo pogođenog tempiranja, odnosno atmosfere. Stvari se dosta brzo odvijaju u Wayward Pinesu, ali bez obzira na to Pines je zapravo prilično dosadan. Likovi su lutkice kojima se povlače konci, a nagomilavanje bizarnosti nakon nekog vremena postaje zamorno. Dosta će ovisiti o konačnom otkrivenju, ali teško je zamisliti da će mnogi do tada ostati i pratiti.

Za mene je Pines propuštena prilika kojoj vjerojatno neću dati više vremena nego što jesam, i dok sam osobno razočaran jer adaptacija nije zaslužila ovakav tretman, nisam previše ni ljut zbog toga. Pines će pronaći svoje gledatelje koji će se moliti ispred njene crkve, a ovima drugima preporučit ću ponovno gledanje Twin Peaksa. Ipak ćemo kroz godinu dana gledati nove nastavke i treba se pripremiti.