The Grand Tour Seamen vs. Top Gear Nepal Special

Točno se sjećam, bio je rujan 2008. Moja novopečena supruga i ja smo u utorak ujutro kao dvoje studenata (što smo u tom trenutku i bili) pili kavu i doručkovali, a ja sam nam pustio neku seriju koju sam skinuo s interneta (ovo je pisano priznanje, ali prošlo je 12 godina, neće mi pokucati na vrata valjda). Serija je bila Top Gear — epizoda Alfa Romeo izazov. I to je bio početak. Našli smo sve do tad emitirane epizode, pogledali ih i postali vjerni pratitelji petrolhead trojca. Bilo je nešto čarobno u tim epizodama. Testovi automobila kakvi se do tad nisu viđali — komentari, opuštenost, interne šale, način i kvaliteta produkcije kakva se i danas teško pronalazi na televiziji. A onda… bilo je što je bilo, priču svi znamo. Pogledajmo zato što su nam donijela dva božićna specijala konkurentskih automobilskih emisija.

Odmah moram reći — nisu bogzna što. Blijeda verzija nekad moćnog showa (Top Gear) i isprana slika nekad velikog trojca (Clarkson, Hammod, May u The Grand Touru). Top Gear se uputio u Nepal pokušavajući pronaći najbolji gradski auto. Koristili su se receptom koji je tako dobro poznat da mislim kako bi s istim sastojcima i moj četvorogodišnji sin skuhao bolje jelo odnosno emisiju. Kupili su besmisleno stare, nepotrebno skupe aute koji uopće nisu prikladni za put koji im predstoji. Bar dvojica od trojice jesu. A taj treći je, eto, kupio “domaći” terenac koji ih je sve spasio. Hm. Producenti halo — naivni jesmo, ali glupi nismo. I koliko god Peugoet 106 bio zgodna mala jurilica, a Renault 4 kultni auto, platili su ih više nego za što sam ja prodao svoj VW Polo 2006. godište koji je imao klimu, ABS i prošao bi sve ove zadatke bez problema. I to s jednim tankom goriva. Bilo je tu pogibeljnih situacija (Oh, ne! Cesta na rubu planine nije autoput sa četiri trake, tko bi rekao?!) već prije viđenih s originalnom postavom na cesti smrti u Boliviji. Nije izostao ni patetičan rastanak od “Malog diva”, za što imam samo jednu riječ: “Oliver”. Bilo je tu i isforsirane slapstick komedije kod točenja goriva, umjetnog rivalstva i (nadajmo se) malo manje umjetnog prijateljstva. Sve je bilo previše planirano i smišljeno, a odrađeno s premalo duha i volje za izvedbu.

Zato pak s druge strane tu je famozna ekipa koja je sve to originalno osmislila i pokrenula ovakve stvari, a oni su napravili… pa zapravo jednako loš program. Kao prvo, ako se cijeli život baviš automobilima, ako znaš sve o njima, ako s toliko entuzijazma o njima pričaš, zašto, pobogu, zašto ideš snimati epizodu sa čamcima? Bilo je i prije situacija gdje su radili splavi ili putovali na motorima, ali to je sve bio comic relief. Ovo su oni eto shvatili jako ozbiljno. Toliko da dvojica ne znaju ništa o brodovima i plovidbi, a Clarkson se iživljavao s replikom broda koji košta kao stan, novi auto, odlazak na skijanje, more, skupu večeru i još ti ostane za pivo i čips. Kroz to se onda fino provlači misao: Jeff Bezos baca toliko novca na nas da stvarno više nismo znali kako ga potrošiti. I tako su se oni uputili biciklima na svoj put, jer je eto rijeka presušila. No dobro, jednom kada su stigli do vode počela je klasična priča: upadanje u probleme, kvarovi nakon kojih slijede čudotvorni popravci, hrana koju Hamster ne jede, slučajno sudaranje i napuštanje u nevolji. I oni su pokušali kopirati svoj vlastiti dobro isprobani recept do te mjere da kada je Hammod već dva puta u prošlosti skoro nesretno poginuo na snimanju sada su to pokušali ponoviti, ali namjerno. Sveopći zaključak je da im se jednostavno više neda.

Ni jedna od ovih epizoda nije najgori TV program što možete pogledati. I ako volite Top Gear u širokom smislu te riječi a niste još pogledali ove epizode mislim da vam neće vam biti žao utrošenog vremena. Dobro je snimano, krajolik je lijep, vidi se dio svijeta gdje većina nas neće nikada otići, a provuče se i poneka zanimljiva povijesna priča.

Producenti koji su preuzeli Top Gear nakon odlaska originalnog trojca su imali težak zadatak, ali čini se i premalo hrabrosti. Nakon što se spustila prašina i kompletnog fijaska s Chris Evansom stvari su nekako profunkcionirale s Mattom LeBlancom. Osjetila se svježina između njega i Harrisa, a Rory Reid nam je znao podariti i poneki smisleni test “normalnog” auta i isporučili su nam dvije pristojne sezone. Današnji trojac — Harris, Flintoff i McGuinness — na tragu su neke međusobne kemije, ali trebaju je stvoriti sami, otkriti međusobnu energiju i uloge u priči i na tome graditi. Harris je bez sumnje najbolji vozač od svih voditelja u prošlosti emisije, a super brzi prilog recenzija najboljih auta po kategorijama ispod minute su nešto svježe i drugačije, prikladno za YouTube generaciju. Vrijeme je da odustanu od recikliranja onoga što smo gledali prije deset godina.

Evocirao sam i uspomene na neke avanture starog Top Geara, popust faktičnog i dokumentarnog putovanja po SAD-u, utrke Aston Martina sa super brzim vlakom, puta u Norvešku, polarnog izazova i tolikih drugih koji su stvarali nešto novo i ostavljali nas samo sa začuđenim izrazima lica. Znajući da ne mogu biti ono što su bili na BBC-ju, na početku Grand Toura su pretjerali u karikaturalnim prikazima samih sebe, kao i priloga koji su bili previše skupi i previše skriptirani. I sami su toga postali svjesni i na početku druge sezone izjavili: “Radit ćemo ono u čemu smo najbolji”. I to je fino funkcioniralo dvije naredne sezone, toliko da smo svi na kraju treće sezone poput Clarksona emotivno dočekali kraj jedne ere. I ovdje je trebao biti pravi kraj. Svi su dovoljno bogati, umorni, zaokupljeni drugim projektima i jednostavno “too old for that shit” da bi mogli napraviti nešto smisleno i na tragu reputacije koju imaju. Kako bi Jinxi rekli: treba znati kad je kraj, treba stati kad je naj, i jednostavno prestati šamarati mrtvog magarca.