Serijalin retrovizor: The Sopranos 4×01 – 4×04

Praznici (i dolazak Netflixa) opet su malo poremetili raspored, no nadam se da ste svi stigli pogledati sve planirane epizode, pa u ovom slučaju stiže malo okrupnjeni članak, s propuštenim osvrtom na prošlotjedne zajedno s epizodama planiranim za ovaj tjedan. U novu godinu ulazimo s novom, četvrtom sezonom serije, s kojom smo stigli i do svojevrsne prekretnice u kojoj, iako serija u mnogome ostaje ista, ipak pokazuje znakove (možda očite tek na ponovno gledanje) da ulazi u putanju razmišljanja o svojoj završnici.

4×01 For All Debts Public and Private
Scenarij: David Chase
Režija: Allen Coulter
Originalno emitirana: 15.09.2002

Petnaest mjeseci prošlo je od finala treće sezone, što je čak i sada prilično duga pauza između sezona, iako ne toliko neobična (Mad Men i Breaking Bad su imali slične, kao i Sopranosi ponovno kasnije). U međuvremenu su se bili dogodili i napadi na WTC pa su i neboderi nestali iz špice, a indirektno se na te događaje osvrću i likovi u epizodi, komentirajući kako se svijet promijenio.

Ipak, jedna je konstanta, otvaranje sezone Tonyjevim skupljanjem novina na prilazu u šlafruku praćeno nekim fenomenalnim komadićem muzike. Sjajno je odmah i prisjećanje na patke kraj bazena, ali patke su odavno otišle prema jugu. I dok se mnogo drugih stvari čini nepromijenjenim, ovih nekoliko epizoda čini mi se dosta… mračnije – ako nikako drugačije, doslovno, nekako dominiraju tamnije scene.

Čini se i da je Chase više počeo davati naglasak na Tonyjevu tamniju stranu, iako je od uvijek bio nepopravljiv, kao da nam sada sve češće i eksplicitnije želi dati do znanja koliko je on loša osoba – ovdje počinje biti sve više pohlepan, skrivajući novac posvuda, vrišteći da želi još, zatim malo više paranoičan i još k tome, sve više jede.

Središnji zaplet epizode Tonyjevo je postupno “treniranje” Chrisa za preuzimanje njegovih uličnih dužnosti – kako objasni Melfi u jednoj njenoj kratkoj sceni na terapiji – osoba poput njega može završiti ili mrtva ili u zatvoru, ili eventualno dočekati starost tako da direktno ne sudjeluje u operativnim poslovima. Chrisu se, naravno, čini samo da ga Tony ne cijeni dovoljno, a stres i nezadovoljstvo liječi heroinom. Kao “poklon”, Tony mu preda policajca koji je (navodno) ubio njegovog oca na pladnju kojeg pomalo nespretno na kraju uspije ubiti, makar od toga ne dobije neku satisfakciju – čak ni novčanu – jer sve što je on imao u džepu bilo je $20.

Simpatičan je detalj kako Chris gleda Magnum PI-a dok čeka policajca da se vrati doma, slično kao i Rio Bravo koji Tony gleda jedući sladoled – i prekrasan je Carmelin pogleda kojim ga prostrijeli kad skuži da ne obraća pozornost na njena pitanja i zabrinutost oko njene financijske sigurnosti, koje je dodatno potaklo kad je uočila Angie Bompensiero kako radi u supermarketu. Njeni planovi za djelomično osamostaljivanje polaganjem ispita za prodavanje nekretnina još uvijek su aktualni, a novost je kako se lagano, gotovo nesvjesno sređuje kad pomisli da Furio dolazi. Biti će zanimljivo kako će se razviti ovi nagovještaji.

Možda i najzanimljivije od svega, razvoj je Adrianinog prijateljstva s “Danielle”, agenticom FBI-a koju smo u finalu treće sezone upoznali i vidjeli kako dobiva zadatak da joj se približi (a ovdje na kratko vidimo i njenog muža, kojeg glumi Will Arnett, neposredno prije nego je postao poznat kao GOB Bluth). Odlično je kako je scena kad njih dvije neobavezno ulijeću u kuću Soprana posuditi nešto, kako je u isto vrijeme situacija opuštena i potpuno napeta, i kako se na Daniellinom licu vidi da ne vjeruje da je toliko blizu osobi koja je njen krajnji cilj uhićivanja, a on sad s njom neobavezno flertuje.

Slično kao i jadni Junior koji se opustio pred zgodničkom medicinskom sestrom da bi ispalo da je (vjerojatno) i nju FBI tamo postavio. Najznačajniji razvoj iz scena u ordinaciji: Bobby dobiva promaknuće, a kasnije u epizodi prvi put vidimo i njegovu ženu, a ako se ne varam, i djecu – čini se da će Bobby tako dobiti još više prostora u seriji, a pošto pretpostavljam da je svima prilično simpatičan lik, vjerujem da vam je drago zbog toga kao i meni.

I na toj istoj večeri kod Soprana koju prekinu Adriana i Danielle, spanđaju se Ralph i Janice, što se dalo naslutiti već u prethodnoj epizodi, a u međuvremenu je njegova nezainteresiranost prema deprimiranoj, nakljukanoj tabletama Rosalie samo narasla. Kakav će to par iz snova biti.

4×02 No Show
Scenarij: David Chase i Terence Winter
Režija: John Patterson
Originalno emitirana: 22.09.2002

U prošloj epizodi već vidjeli smo da je Paulie već neko vrijeme u zatvoru, zbog prilično nebitne optužbe (koja je odlično izložena u njegovom razgovoru s Johnnyjem Sackom) i zapravo najviše zbog toga što je Tony Sirico imao operaciju kralježnice pa mu je trebao odmor od uobičajenog angažmana.

Zbog toga, sada službeno Chris postaje njegov zamjenik. Tom odlukom nisu sretni ni Silvio ni Patsy, a situaciji ne pomaže ni to što se Chris nije najbolje snašao u toj ulozi – makar, većinom zbog podbadanja spomenute dvojice. Sve to rezultira odličnom kombinacijom nasilja i crnog humora.

Drugi značajan zaplet epizode Meadowina je odluka da, umjesto da se vrati na faks, proputuje Europom. Koja opet propadne pa se na kraju epizode ipak vrati na Columbiju. U međuvremenu dobijemo standardno odlične obiteljske scene u kući Soprana, sa odličnom konfrontacijom Meadow i Tonyja oko toga čime se on zapravo bavi.

No najbolji dio epizode je Adrianina priča: kad se Danielle i ona posvade i prestanu komunicirati zbog Chrisovog nabacivanja, za što je svalio krivnju na Danielle, kako ne bi potratio četiri mjeseca posla, FBI odluči privesti Ade i natjerati ju na suradnju. Predivno je suosjećajna njena reakcija projektilnim povraćanjem od muke, a tužan je i Daniellin/Deborin pogled – makar joj je Ade bila meta, dio tog prijateljstva, čini se, bio je i stvaran.

Eh, i na proslavi u Vesuviu Ralph se našali na račun debljine Ginny Sack – kao što su i drugi likovi znali ranije. Mislili bi zato da to neće postati prilično bitan dio zapleta vrlo brzo (u kojoj drugoj seriji takvo nešto postoji, molim vas).

4×03 Christopher
Scenarij: Michael Imperioli
Režija: Tim Van Patten
Originalno emitirana: 29.09.2002

I nakon dvije standarno odlične epizode, dolazimo i do one koja je označena kao daleko najgora epizoda Sopranosa. Da, goreg od ovog neće biti.

Christopher iz naslova nije, kako smo vjerojatno svi pomislili, “naš” Chris, koji se gotovo ni ne pojavljuje u epizodi, već Kristofor Kolumbo, zbog čijeg praznika i vezane parade Indijanci protestiraju; što, pak, ekipi ispred Satrialeove mesnice djeluje kao uvreda njihovom talijanskom porijeklu. Da, nespretan je skroz taj centralni zaplet – uključujući i pojavljivanje Melfi i Richarda iz vedra neba, samo kako bi i oni komentirali tu situaciju – Melfi, za koju već par epizoda kao da ne znaju što će i čini se da ju ubacuju tek reda radi.

I da, prilično je odvratno koliko i smiješno što Ralph voli da ga se jebe u šupak.

Ali Tonyjev monolog na kraju epizode – gdje se opet pita gdje je nestao Gary Cooper tip muškarca i Silviju pokušava reći da mora biti ponosan na sebe ne zbog svog porijekla nego kako je uspio u životu – baš je iskreno dirljiv. No i on blijedi u usporedbi s dirljivošću Bobbyjeve situacije.

Karen Baccalieri pojavila se tek prije epizodu ili dvije, vjerojatno zbog Bobbyjevog promaknuća i bila primljena u elitno društvo žena mafijaša, i sada je već poginula u nesreći – u seriji je i postojala samo kako bi dodatno pokazali da je Bobby u biti dobra osoba, za razliku od većine drugih likova koje pratimo. Dirnulo je to i Janice, pa je tek kad je Ralph prekinuo s Ro i ona prekinula s njim, a ne bih se čudio i da niste bili sigurni je li ga i ubila kad ga je gurnula niz stepenice – što bi bilo odlično. Opet.

Na kratko smo u epizodi prvi put vidjeli i Pie-O-My, no o njoj više drugi tjedan, a za sljedeću epizodu biti će bitno što je Paulie prepričao Johnnyju Sacku Ralphov vic o njegovoj ženi.

4×04 The Weight
Scenarij: Terence Winter
Režija: Jack Bender
Originalno emitirana: 06.10.2002

Kako su tračevi o cunnilingusu i psihijatriji u prvoj sezoni doveli do rata, tako je ovdje jedna loša šala dovela skoro do ubojstva dva bitna igrača u mafiji. Sjajno je kako, makar sam znao da na kraju neće niti jedan od njih poginuti (u ovoj epizodi), paralelno prikazano isčekivanje ubojstva Johnnyja i Ralpha konstruirano je nevjerojatno napeto, a s druge strane Johnnyjeva konfrontacija s Ginny zbog koje do ubojstava na kraju nije došlo, dirljivo lijepa.

Jednako tako, beskonačno je bizarno naručivanje Johnnyjevog ubojstva od stare ekipe koju je Junior preporučio Tonyju – želim spinoff s tim likovima! OK, zapravo, ne želim, jer ovaj kratki segmentić sasvim je dovoljan za zamisliti tisuće bizarnosti.

Najveći dio epizode zauzela je ta odlično realizirana eskalirajuća svađa među obiteljima, dok je drugi ključan dio epizode Carmelina sve veća privlačnost prema Furiu.

Tu je i sasvim sporedna priča o Melfi i njenom sinu, koja ponovno izgleda kao da je ubačena nekako… samo da ne zaboravimo da ona postoji; jednako nasumično kao i činjenica da je kćer njenog psihijatra upoznala Meadow – možda je Jack Bender režirao epizodu, ali ipak ovo nije Lost – no isto tako, neupitna je simpatičnost susreta Bogdanovichevog lika s Tonyjem u garaži i kasnije kad ga nazove “Bluto”.

Vratimo se Carmeli. Dok je njena kratka avanturica sa tapetarom(?) u prvoj sezoni bila razumljiva – i ovdje je njena želja da ju netko sasluša, vidi i u najmanju ruku ne ševi uokolo sve što vidi, jednako razumljiva, a njeno nezadovoljstvo obiteljskim životom i sve veći jaz između nje i Tonyja sve naglašenije – pomalo je čudno da je osjećaje stvorila prema čovjeku koji je, zapravo, prilično sličan Tonyju – iako, tu njegovu stranu nije mogla vidjeti pa ostaje samo njegov talijanski šarm. I košulje, te nevjerojatne košulje.

Najvažnije je pitanje, hoće li ona poduzeti nešto s tim osjećajima, i prije toga, dijeli li ih uopće Furio? Ili će se zadovoljiti maštanjem o njemu uz Tonyja?

Usput, je li i vama bilo na kraju pomalo lynchevski usporena ta scena seksa, i time stvarajući zlosutnost, ili je samo meni streaming štekao?

I na kraju, kako vam se sviđa sezona za sad? Već mi je glupo postalo ispričavati se na kašnjenju, a svjestan sam i da u članku nisam puno toga pokrio, makar znam da ćete vi u komentarima to bolje.