Serijalin retrovizor: The Sopranos 2×13 – Funhouse
Volio bih reći da su me Tonyjevi snovi hipnotizirali u neko polubudno stanje, ali razlog je prilično primitivniji – u svakom slučaju, ovaj osvrt će zato biti daleko od onog koji ova vrhunska epizoda zaslužuje, no znam da ćete vi svojim komentarima to ispraviti u potpunosti.
Krasno je epizoda obavijena nekom tugom koja se krije ispod površine, na koju i Melfi upozori Tonyja, tugu koju on sam krije ispod svog bijesa i ispod prikazanih sretnih događaja: Meadow maturira i može birati na koji će odličan fakultet otići, Carmela se dala potkupiti jednom bundom, a Tony se riješio svojeg neprijatelja i posao mu cvjeta.
No, snovi izazvani groznicom od trovanja hrane, sjajno poremećenim scenama, s odličnim nagovještajućim zvukovima škripe broda u pozadini konačno ga natjeravaju da se suoči s istinom u koju je odavno sumnjao, i to u fantastično simboličnom razgovoru s Pussyjem u obliku govoreće ribe: njegov dragi prijatelj ga je izdao i samo je jedan način na koji on može završiti.
Snovi, zajedno sa neopisivo melankoličnom i surovom scenom na brodu u kojoj se iscrpljeni Tony zajedno sa Silviom i Paulijem rješava Pussyja, još su jedan od vrhunaca serije. Scena koja nas dugo drži u napetosti hoće li se stvarno dogoditi ono što znamo da se mora dogoditi, ali i ono što se u serijama obično ne događa (ili se barem do tada nije događalo) – da jedan od centralnih likova serije bude ubijen. Jer Pussy nije bio samo jedan od mafijaša u pozadini, bio je lik s kojim smo se dugo družili i vidjeli i njegovu stranu priče, priče kojom se probao i opravdati svojim nekadašnjim prijateljima, sada porotnicima i na kraju izvršiteljima kazne.
Van tog centralnog zapleta mnogo se toga dogodilo: Tony se neopreznošću opet izložio riziku zatvora, u podzapletu koji nam je donio sjajne scene s Livijom, kao i iskren razgovor Meadow i Carmele o tome što je njihov muž i otac. Neke stvari pak, ostale su neprikazane i vidjeli smo im samo rezultat, poput konačnog tužnog završetka Davidove priče i Melfijine ponovno pronađene odlučnosti i zaustavljanja svog vlastitog propadanja u sjajnoj sceni terapije.
Odlična manje poznata pjesma Rolling Stonesa (s Keithom Richardsom na vokalima) prožima epizodu u njenim ključnim trenutcima, od zadovoljstva u početnim scenama do montaže na kraju koja pokazuje završetke nekih zapleta koje smo pratili kroz sezonu, ali i neku kontinuiranu stalnost događaja koji se samo površinski mijenjaju, kao što je i stalan ocean koji skriva tugu i neke završetke, ali njegovi valovi konstantno nastavljaju udarati po obali.
Tako smo i mi stigli do kraja ove sezone, o sljedećoj nešto kasnije, no za sad vam još jednom hvala na praćenju i vidimo se u komentarima.
Epizoda: 2×13 – Funhouse
Originalno emitirana: 09.04.2000
Scenarij: David Chase i Todd A. Kessler
Režija: John Patterson
