Recenzija: G.C.B. – Grozne Crkvene Beštije u invaziji na male ekrane

“Nasljednica Kućanica.” Takav su nadimak GCB-u prilijepili svuda po internetu, podigavši tako očekivanja na poprilično visoku razinu. Serija na početku poznata pod nazivom Good Christian Bitches, kasnije preimenovana u Good Christian Belles kako ciljana publika obožavateljica sapunica ne bi bila uvrijeđena, te konačno prozvana GCB – svojevrsna je dramedija koju se može opisati u tri riječi: Teksas. Crkva. Plavuše.

ABC je pokušao seriju zapakirati kao pravi mali guilty pleasure poklon ljubiteljima mreže i njihovih klasičnih serija orijentiranih primarno publici ljepšeg spola. Ženska prepucavanja, zgodni muškarci, spletke i solidna doza humora, s mašnom u obliku kontroverze za koju je zaslužan naziv serije, ali i način na koji je katolička crkva prikazana u seriji. GCB je, nažalost, samo jedan od mnogih primjera u svijetu televizije koji potvrđuje pravilo da kontroverza i materijal koji će podići obrve mnogih ne znače automatski uspjeh i ne garantiraju kvalitetu. Dokaz: House of Lies. Imamo Kristen Bell. Imamo Dona Cheadlea. Na Showtimeu smo, pa ‘ajmo prikazivati sise, guzice i bizarne epizodne likove s čudnim fetišima. Uz dijete upitne seksualne orijentacije, imamo recept za savršenu seriju. Ili ne.

Utemeljena na romanu Kim Gatlin, GCB je priča o Amandi Vaughn (Leslie Bibb) koja nakon tragične smrti svog muljatorskog muža utjehu i novi početak pronalazi u mjestu od kojeg je pobjegla nakon srednje škole – Teksasu. Kao definicija zločeste djevojke u srednjoj školi, Amanda se sada mora suočiti sa ženama koje sada “vladaju” njezinim susjedstvom, a koje je dvadeset godina ranije unedogled maltretirala. Njihovo mjesto vladavine? Crkva. Omiljeno okupljalište kućanica koje svoj isprazni život, ispunjen jedino blještavilom ogromnog nakita i kreditnih kartica, upotpunjavaju isključivo tračevima. Carlene Cockburn (Kristin Chenoweth) je vođa čopora niskog stasa koji savršeno skriva njezinu glasnu, burnu i nepredvidljivu osobnost. Tu su i Cricket, Heather i Sharon, njezine podanice, koje svoju nesigurnost skrivaju ispod sloja botoksa, kilograma nakita i pola tone šminke.

Nitko od GCB-a nije očekivao da postane ozbiljni konkurent Mad Menima na Emmyima ili nešto slično, no s druge strane, solidan guilty pleasure koji bi poslužio kao savršenih 45 minuta odmora tjedno bio je unutar očekivanja mnogih. Nažalost, GCB se guši u moru jednoličnog, repetitivnog humora koji, poput najjednostavnije “Step, ball, change” koreografije vrti u krug jedno te isto: Južnjačka fora –> Sprdačina Biblije –> Manjak inteligencije protagonistica. Nemojte me krivo shvatiti, ne skrivam potajni prijezir prema seriji jer ismijava kršćanstvo i religioznost – moj je odnos s crkvom intiman otprilike koliko i onaj između Snooki i školskog udžbenika. Više me frustrira neiskorišten potencijal serije. Ako postoji svijetla točka serije, onda je to Kristen Chenoweth, koja nas je sve oduševila ulogom Olive Snook u nikad prežaljenom Pushing Daisies. Uspijeva izvući maksimum iz osrednjeg materijala koji joj se prezentira, a njezin fenomenalan glas barem uspije utišati devedeset i sedmi pod redu punchline o Novom zavjetu, ali i maknuti s ekrana protagonisticu serije, čiji je lik… Želim reći oživjela, no njezina je gluma na razini zombija u The Walking Deadu – Leslie Bibb. Iako svojim “Where the fuck am I?” licem donekle uspijeva pogoditi poantu Amandinog lika, ozbiljno treba provesti još par… stotina sati uvježbavajući svoju glumačku vještinu.

Još jedan promašen dio serije uključuje Amandinu djecu, koji se pokušavaju prilagoditi novoj okolini. Srednjoškolska drama iz druge epizode potpuno je nepotrebna, no posebice je iritantno njihovo zanemarivanje smrti vlastitog oca, koji je umro tri mjeseca ranije. Tatica je mrtav, nema veze, imamo i baku koja pliva u parama… Sve pet. (?!) Annie Potts, koja glumi Amandinu majku jedan je od rijetkih simpatičnih likova u seriji, ali je njezina prisutnost, nažalost, svedena na minimum. Minutaža je u seriji uglavnom posvećena na stereotipiziranje teksaških plastičnih kućanica jednodimenzionalnim i površnim likovima.

Ništa me u svijetu televizije ne frustrira onoliko koliko me frustrira neiskorišten potencijal. A to je upravo problem s ovom serijom. ABC je sjedio na potencijalnom biseru, no realizacija projekta, koja je mogla s dodatnim vremenom zbog premijere u ožujku mogla biti odrađena na zavidno visokoj razini (vidi: Smash), je ostala na razini klasične zaboravljive broadcast drame. Ukoliko serija bude otkazana nakon prve sezone (što je, sudeći po gledanosti, vrlo vjerojatno), rijetko tko sa zadovoljstvom će se prisjetiti GCB-a i reći: “Ah, baš mi fali ta serija.”  Iako će mnogi možda reći da im je GCB sasvim solidan guilty pleasure, u svijetu današnje televizije koja je prepuna iznimno kvalitetnih serija u ogromnom spektru žanrova, ali i pravih grešnih zadovoljstava (kako mi to volimo pohrvatiti), meni ono što GCB pruža nije dovoljno. Seriji ću dati priliku da se dokaže do kraja sezone, stoga držim fige da će se stvari poboljšati.