Recenzija: Breakout Kings, prva sezona

“Potreban je bjegunac kako bi se uhvatilo bjegunca” – moto je Breakout Kingsa, proceduralne drame scenarista i producenata Prison Breaka, dvojca Nicka Santore i Matta Olmsteada. Scenarij za pilot odbijen je na FOX-u, ali bio je dovoljno dobar za zeleno svjetlo na kabelskoj mreži A&E. Prva sezona donosi 13 epizoda, a setup je uvijek isti, zatvorenik bježi, “naši” potom cijelu epizodu tragaju za njim, da bi na kraju ishod bio vrlo dobro poznat, što će reći da slučajevi nisu jača strana ove serije.

U Prison Breaku je trebala čitava sezona (ona puna od 22 epizode) da bi zatvorenici pobjegli dok ovdje imamo šemu da u svakoj gledamo kako bježe, pa ako gledate u komadu stvori se dojam kako se previše olako dolazi do slobode, međutim, to je ipak srž serije. Sami bjegovi iz zatvora su prikazani odmah na počecima epizoda; neki su zanimljivi, neki nisu ni to, a u većini slučajeva izgledaju banalno izvedeni. Dogodi se koje kreativno odstupanje, poput onog u finalu, no u posljednjoj epizodi sezone i očekujete nešto takvo.

Da odmah riješimo dileme s uspoređivanjima, Prison Break spominjem čisto zato jer je to bio prethodni uradak Matta i Nicka, te jer je ponovno riječ o zatvorskoj tematici, pa se nisam nadao da će Breakout Kingsi ispasti toliko prosječni. Slučajevi katkada budu toliko dosadne prirode da izgledaju kao da se bave rekonstrukcijom stvarnog događaja, a ne da je pisan scenarij koji bi trebao zabaviti gledatelje.

Najjača strana serije su dijalozi i karakterizacija likova. Kako glazbu potpisuje Ramin Djawadi (isti čovjek koji je bio zadužen za glazbu Prison Breaka) i s te strane dajem plus; sigurno nije televizijski vrhunac, ali ugodno pridonosi atmosferi i ugođaju. Po pitanju dijaloga treba reći kako sam se u prvoj polovici sezone ismijao više nego u nekim ostalim komedijama, loša stvar je što se humor odjednom gubi u drugoj polovici sezone… Zašto? Izvrsno je funkcioniralo. Kad u toliko dramatičnoj seriji gdje su ulozi veliki, a većina likova na ekranu više nego mrtva ozbiljna dobijete nešto humora ostanete ugodno iznenađeni. Općenito, sviđao mi se smjer kojim su slučajevi išli do polovice sezone, da bi onda od tada do kraja odjednom postalo suhoparno (izuzev finala).

U trećoj epizodi se pojavljuje Robert Knepper koji ponavlja ulogu T-Baga pa imamo prilike ponovno vidjeti Fox River nakratko. Njegov razlog bijega je osobne prirode, a ukoliko ste se već ponadali kako je to bila jedna od boljih epizoda – blago razočarenje – Bagwell nije dobio puno minutaže, pa ipak, njegovo pojavljivanje uvijek razveseli. Zgodan podatak je da je u finalu glavnu negativku glumila Lauren Velez (Maria LaGuerta iz Dextera). Gostujuće uloge ne obiluju zvijezdama, ali tu i tamo naleti netko relativno poznat.

Pilot čak donosi jedan zanimljiv preokret na kraju, a radnja ide ovako: Savezni maršali uz pomoć bivših bjegunaca hvataju one aktualne. Bivši bjegunci zauzvrat dobivaju za svaki uspješno riješeni slučaj mjesec manje od sveukupne kazne, te premještaj u zatvor s minimalnom sigurnošću što je, pogađate, bolje od zatvora s maksimalnom sigurnošću. Jimmi Simpson briljira u svojoj ulozi Lloyda Lowerya, psihijatra koji će pomoću svojeg znanja i procjenjivanja ljudi itekako doprinositi rješavanju slučajeva. Doprinosi i druga dvojka, Shea (Malcolm Goodwin) koji se također pokazao simpatičnim i Erica (Serinda Swan)  za koju imam dojam da je dobila mjesto čisto zato da imamo nešto poprsja na ekranu. Glavna dva lika su maršali, no neću pogriješiti ako ih ne spomenem budući da nisu ni upola zanimljivi kao njihovi kolege zatvorenici.

Kemija između pojedinih likova je vidljiva, a nakon svih ovih epizoda stvore se odnosi, zavolite pojedine likove pa unatoč silne prosječnosti ova serija ipak ima “ono nešto.” Onima koji vole zatvorsku tematiku Breakout Kingsi mogu poslužiti za ljetnu razbibrigu, ako ne spadate među takve ocjenu smanjite za deset. U konačnici sam više očekivao od gospode Matta i Nicka, a s druge strane, ukoliko bude druge sezone vjerojatno neću moći odoliti da ne gledam.