Recenzija: Get Back — posljednja pjesma otuđenih prijatelja

Možda sam potpuno pogrešna osoba za pisanje ove recenzije. Zapravo, gotovo sigurno jesam, jer sam otprilike negdje u petnaestoj odlučila: Bitlsi su moj najdraži bend. Četvrt stoljeća kasnije ipak biram riječi. U međuvremenu sam poslušala ponešto različite glazbe i našla nove najdraže u raznim kategorijama, ali The Beatles i dalje drže dvije: jednu subjektivnu, jednu objektivnu. Subjektivno, prvi su uvijek posebni, a oni su bili prvi bend koje me prebacio iz usputnog u aktivno slušanje glazbe i razmišljanje o njoj. Objektivno, oni su, sa svojih svega osam godina trajanja i 13 studijskih albuma, najutjecajniji bend posljednjih šezdeset godina.

Ovaj vrlo osobni uvod mogla sam i preskočiti u pisanju o upravo objavljenom trodijelnom dokumentarcu Petera Jacksona Get Back (Disney +), ali činilo mi se da bi bilo fer dati čitatelju do znanja iz koje sam pozicije odgledala osam sati materijala (može li Jackson ikad napraviti nešto što traje kraće?) koji donosi poznate i manje poznate detalje sa snimanja posljednjeg albuma koji su The Beatles objavili prije nego što su se razišli. Malo konteksta za one koji nemaju pojma o čemu se radi: redatelj Michael Lindsay-Hogg snimio je u siječnju 1969. materijal za dokumentarac Let It Be koji je obuhvatio snimanje istoimenog albuma i pripreme za nastup uživo. On bi za The Beatles u tom trenu bio prvi u nekih godinu i pol dana iskorištenih otprilike samo da se međusobno otuđe. Oblik o kojem pišem dobio je u rukama redatelja Petera Jacksona, koji je poznate, ali i nikad objavljene snimke pretvorio u narativ o jednom prijateljstvu, jednom kreativnom pothvatu te prilično dirljivom raspadu obiju tih priča.

Trodijelna serija tako prvo prati pokuse u londonskom studiju Twickenham s inicijalnom namjerom da se održi i snimi koncert koji će promovirati još nepostojeći album i vratiti bend na scenu. Zamisli Tripoli, s bakljama, ajmo to, bacaju se prijedlozi. No trzavice, egotripovi i drugi tripovi dovode do naprasnog odlaska Georgea Harrisona iz benda. Baš kad se, na kraju prvog dijela, čini da od ni od baklji ni od Tripolija neće biti ništa (i neće), snimanje se nastavlja u studiju njihove vlastite etikete Apple. George se vraća, pijanist Billy Preston navraća pozdravit’, ostaje kao klavijaturist i dodaje trešnju na šlag bendu koji u svom tom emotivnom i poslovnom neredu ponovo isporučuje niz stvari koje će se uzimati kao teško dostižni uzori u godinama u kojima on više neće postojati. Pada odluka da se koncert održi, pa, na krovu zgrade studija.

Dalo bi se raspravljati kako je moguće da su igre moći unutar benda učinile da, na primjer, s albuma otpadne izvanredna Harrisonova All Things Must Pass. Ona će nedugo potom izaći na istoimenom trostrukom solo albumu koji bije prilično popularno mišljenje da je najbolji solo album koji je ijedan od njih objavio. No ovo je ipak sajt o serijama pa zadržimo se na samoj seriji. S dva i pol do tri sata po epizodi, za fanove ona ipak nije naporno gledanje. Priču znamo, ali sada imamo priliku svjedočiti događajima baš onako kako su se odvili, vidjeti sve male, jedva primjetne razmjene gesta i pogleda, osmijeha i mrštenja koje već znamo protumačiti jer poznajemo Johna, Paula, Georgea i Ringa u dušu.

Za one koji nemaju emotivni udjel u ovoj priči, ona će vrlo vjerojatno biti puno preduga i na momente dosadna, otprilike kao osmosatna tuđa insajderska šala. To ipak ne znači da i za one koji će seriju gledati kao dokument vremena nema užitka u njoj: puno je tu i dobre glazbe i zanimljive improvizacije, nevjerojatne kemije i čudesne sposobnosti da doslovno ni iz čega izvuku pjesme koje poznajemo i 50 godina kasnije i koje teško da će biti zaboravljene. Zanimljivo je gledati i kontekst u kojem su radili i živjeli, suradnike – iskrene i one koji očito traže svoj komadić koristi od očešavanja s najslavnijim bendom stoljeća, partnerice, slučajne celebrity prolaznike. Svi oni nekako kao da žele ukrasti dio sjaja četvorke koja je sad ipak daleko od zenita i kojoj do kolektivnog mozga dolazi spoznaja da je tu negdje kraj. Ako vam sve ovo nije dovoljno da odsjedite osam sati durenja, pasivne agresije, povrijeđenih osjećaja, ali i glupiranja četvorice mulaca (jer u tom trenu nitko od njih još nema ni trideset), najbolje glazbe i, na kraju svega stvarne ljubavi, onda pogledajte barem posljednju epizodu. Koncert na krovu neće vas ostaviti ravnodušnima.