Kauč surferica, epizoda 3: Priština

Napomena: iako je na rasporedu bila najavljena Priština kao ovotjedna epizoda — informacija koja i dalje stoji na njihovom webu, HRT je u posljednji tren odlučio emitirati Beograd kao treću epizodu.

Neobično je koliko su protagonisti svake dosadašnje epizode različiti, a serija opet uspijeva djelovati ponavljajuće. Čak i unutar epizode, motivi postavljeni u prvih nekoliko minuta ponavljaju se čitavim trajanjem epizode, a ključan problem (možda i nije problem, već samo lajtmotiv) ovih putovanja je plitkost tih iskustava. Plitkost je možda kriva riječ, neispunjavajuća prolaznost bi mogao biti točniji opis.

Krivnja nije niti u nedostatku entuzijazma protagonistice, niti u produkciji serije. Moguće je da krivnje uopće niti nema, no ako je ovo objektivan prikaz doživljaja kauč-surfanja onda serija govori da je couchsurfing daleko od reklamiranog iskustva koje mijenja život. Barem ovom autoru, trodnevno druženje uz kavu, ćevape i pivo s neznancima kojima će neki trajni utjecaj na život u najboljem slučaju biti još jedan Facebook prijatelj kojeg ćete nakon nekog vremena hideati ne zvuči posebno primamljivo. Moguće je i da sam ja samo stari cinik koji ne razumije avanturu, no samo kao banalni primjer, ovaj članak Borisa Veličana o Kosovu iako pun prvoloptaškog humora, djeluje intrigantnije od čitavog ovog serijala.

Naravno, potpuno je drugačija forma, no zrači nekom iskrenošću koja nedostaje Kauč-surferici. I usprkos tome što ona tri dana živi uz te ljude i bez obzira na to što Đini svi govore kako je direktna i otvorena, nedostaje neke… intimnosti, neke iskrene ljudske povezanosti.

Prištinska epizoda najbliže je bila grebanju ispod površine, u domaćinstvu kosovara Betima i britanke Crystal. Na Đinina pitanja o braku, dugotrajnoj razdvojenosti, prijateljima i planovima za budućnost spremno su odgovarali, no i više od Crystalinog priznanja da su joj njena direktna pitanja neugodna činilo se da u toj vezi nešto ne štima u potpunosti: njeni pogledi, a dijelom i Betimova mimika otkrivali su da je nešto dublje u naoko prezentiranom savršeno neobičnom spoju. Da, niti jedna veza nije savršena i da, neznanka koja vam par dana prespava na kauču nije osoba kojoj ćete se otvoriti i ispovijediti sve svoje probleme; i da, naposlijetku, nećete to sve napraviti pred kamerama jer niste došli u šou Jerryja Springera ili Ricki Lake. Ali poneka scena Đininih razgaljenih očiju nije dovolja za uspostavljanje empatije.

Svjestan sam da nikome nije stalo čak i ako je pročitao do ovdje, ali vjerovali ili ne, meni je. Volio bih da mogu preporučivati ovu seriju i volio bih da bude više ovakvih nezavisnih produkcija i sam sebi već zvučim glupo svodeći recenzije na ovu sintagmu, ali bojim se da serija jednostavno nema dušu. (No doći ćemo mi i do Tirane!)

Primijetili ste vjerojatno da su ove recenzije epizodne, nešto što smo rijetko kada dugoročno uspješno odrađivali na Serijali; također vam je vjerojatno zapelo za oko da je domaća dokumentarno-putopisna serija pomalo van matičnog sadržaja sajta. Uzrok obje činjenice leži u tome što smo dobili screenere. I volimo se ponekad osvrnuti na ovakve nezavisne projekte, nadamo se da će ih biti što više (i projekata i screenera).