Kauč surferica, epizoda 2: Skopje

Druga epizoda Kauč surferice vodi nas u Skopje. Ponovno, Skopje kao i Sarajevo vidimo samo u nekoliko montažnih sekvenci koje nam taj grad dočaravaju jednako, ako ne i manje nego generična reklama turističke zajednice ili obična razglednica. Naravno, ako ste gledali prvu epizodu, već vam je bilo jasno da forma serijala nije istraživanje gradova nego upoznavanje domaćina.

Đinin domaćin u Skopju je Kocho, za kojeg HRT u sinopsisu navodi da je “prvi Makedonac koji se javno deklarirao kao gay”. Možda nisam dovoljno dobro pratio, no iz epizode nisam skužio da je on prvi. Isto tako, u press releaseu je opisan kao “jedan od najutjecajnijih geyeva na svijetu” – a meni se učinilo da je normalni peder. (Šalim se, nemojte me razapeti odmah). Simpatičan je to lik koji svoju gošću, uz borbu za prava LGBT osoba u Makedoniji, upoznaje i s čarima sirove hrane.

Hvalevrijedno je (a uz to i zakonski propisano) što HRT ima na programu emisije čiji protagonisti nam, u ovom slučaju ne toliko daju uvid u druge kulture, koliko pokazuju postojanje različitosti u našoj, nama bliskoj kulturi i okruženju; time nam otvarajući vidike i eventualno šireći toleranciju. Teoretski. Problem je u tome što ovdje (a ovaj serijal nije izolirani primjer, upravo suprotno) to djeluje prilično proračunato: prvo pokrivena muslimanka u Sarajevu, zatim homoseksualac u Skopju. Muslimanka će vas prvo odvesti na klanjanje i zgražati se nad alkoholom, a onda pokazati da je bliska “našem nivou normalnosti” time što voli voziti brze aute i pritom pričati na mobitel; homoseksualac će vam pričati o poligamiji i odvesti vas u sexy shop, a zatim recitirati poeziju i pokazati da voli pojest i popit.

Naravno, nema ničeg lošeg u ničem od navedenog (osim telefoniranja u vožnji) no opet moram ponoviti: djeluje ponekad plitko i proračunato. Možda ćete pitati: “dobro, a kak bi ti drukčije?” – ne znam, zato pišem kritike, a ne putopise. Volio bih možda više nekih praktičnih detalja – kako je spavati u tuđem krevetu, koristiti kupaonu neznanca i generalno provoditi dan s tom osobom o kojoj znate samo koliko je zvjezdica dobila na nekom web sajtu. Teško je to prenijeti, no zato imamo razlike između solidnog i odličnog dokumentarca.

Bilo bi zanimljivo vidjeti i produkcijsku stranu priče, onu iza kamere: gdje je odsjela redateljica, kako kamere utječu na razvoj privatnih razgovora i slično. No na ta pitanja sama emisija ne mora davati odgovore.

Zanimljivo je i što je Đini bilo neobično kako ju je Kocho ostavio cijeli dan samu – nisam pretpostavljao da je zadaća domaćina i biti stalan pratioc gostu ili turistički vodič – očekivao bih da oni gostu daju noćište i dio svog vremena, a ne da im gostovanje preokupira čitave dane.

U svakom slučaju, ako vam se prva epizoda svidjela, vjerojatno će i ova, stilski slična a sadržajem dovoljno različita. Vidimo se sljedeći tjedan s dojmovima iz Prištine.

Primijetili ste vjerojatno da su ove recenzije epizodne, nešto što smo rijetko kada dugoročno uspješno odrađivali na Serijali; također vam je vjerojatno zapelo za oko da je domaća dokumentarno-putopisna serija pomalo van matičnog sadržaja sajta. Uzrok obje činjenice leži u tome što smo dobili screenere. I volimo se ponekad osvrnuti na ovakve nezavisne projekte, nadamo se da će ih biti što više (i projekata i screenera). Usput, greškom je prošli tjedan spomenuta epizoda u Tirani, za koju smo (opet, greškom) dobili sljedeći screener. Tirana nas očekuje u finalu sezone, a po svemu dosad sudeći, prigodno finalu i najbolja je epizoda (OK, prestat ću pričati o Tirani).