Blic recenzija: Fuller House — Najgori primjer poplave nostalgije

Nostalgija je jaka emocija. Zašto ne zaraditi na njoj? Broj serija na televiziji se povećava iz godine u godinu, a jedan način zadovoljavanja potražnje je reciklaža. Ne osuđujem to uopće, da zabranimo remakeove i rebootove nikada ne bi imali Mooreovu Battlestar Galacticu, američki Shameless ili The Office. Doduše, povijest takvih nastavaka kaže da to obično nije pametna ideja (Dead Like Me, Arrested Development, The X-Files…), no svejedno s uzbuđenjem čekamo Lynchev Twin Peaks. No, tko je tražio povratak popularnog, ali bezveznog sitcoma s prijelaza osamdesetih na devedesete?

Wohoo! Bob Saget, John Stamos i Dave Coulier opet zajedno? Ne baš. Fuller House je ista, ali recimo izvrnuta verzija originala. Stara ekipa dolazi pozdraviti publiku, no sada klinci preuzimaju pozornicu. Umjesto trojice muškaraca koji zajedno odgajaju troje klinaca nakon smrti supruge jednog od njih, sada se originalni klinci udružuju u odgajanju djece jedne od njih — D.J. Tanner sada pomažu sestra Stephanie i njena glasna prijateljica Kimmy.

Je li stvarno loše koliko se priča? Je. U prvih pet minuta Stephanie se vraća iz Londona i govori britanskim naglaskom, a šalta se na američki tek kad Kimmy stavlja svoje smrdljive noge na stol. To je Fuller House u jednom gegu. Odličan mi je naslov teksta na AV Clubu, kaže: “Netflix’s Fuller House is like a porn parody without the porn”. I to je to. Jeftini pokušaj imitacije originala sa facama koje vas malo podsjećaju na njega. I dobro, Jodie Sweetin voli pokazivati sise. AV Club je sezoni dao ocjenu “D”, što je u suštini najgora moguća ocjena. “E” ne postoji, a “F” je zapravo “ovo je toliko smeće da to morate vidjeti”. Fuller House ne morate vidjeti.

View post on imgur.com

Ne seri, ovo nikad nije ni trebao biti Community ili Louie! Ne, Fuller House nema baš nikakve aspiracije biti višeslojna ili pronicljiva komedija, što ne znači da ovo svejedno nije smeće. Ili, pristojnije, jeftini comfort food. Jer možete puno bolje proći tražeći nepretenciozne, čiste komedije i bez doticanja ovog dna. Recimo, Angie Tribeca je blesava parodija u stilu Golog pištolja koju ćete pogledati i zaboraviti nakon što vas je 20 minuta nasmijavala sa baražom 15 štoseva po minuti.

Predrasude. Očekivao si da ovo bude loše. Moguće. Ali rekao mi je Marko da nema smisla gledati samo dobre serije jer izgubiš kompas i zatvoriš se u svoj bubble. Moguće. Bio je pripit tada, doduše. Osim toga, ako bacite oko na ocjene uz naše recenzije, steći ćete dojam da se hvatamo samo onog što valja (ili da samo picajzlamo, ne znam). Treba iskoristiti spektar ocjena ispod 5.

Ali meni je original bio super! U tom slučaju, dapače. Bit će vam urnebesno kada se svi zapitaju gdje je Michelle, netko odgovori da u New Yorku pokušava izgraditi modno carstvo (Mary-Kate i Ashley Olsen nisu htjele sudjelovati u ovome), a onda svi gledaju u kameru pola minute i cerekaju se. I kada Stephanie kaže “How rude” i ujak Joey kada izađe u jednodijelnoj pidžami i kada svi ponavljaju svoje poštapalice iz originala. Sve je isto, predvidljivo, prekopirano… Samo što je to u devedesetima prolazilo lakše nego danas.

Ali jedna epizoda serije nije dovoljna za rece– Zaustavimo se ovdje, može? Znam sve. To je ok. Ali pisanje teksta je bilo jedini način da gledanje prve epizode ne ispadne kao potpuno gubljenje vremena.