Recenzija: The Walking Dead – Bježi od mene, gamad mrtva

Prije otprilike godinu dana, u našem širem izboru za najbolje serije 2010. godine, uz The Walking Dead stajalo je sljedećih nekoliko rečenica:

The Walking Dead je imao odličan pilot. To mu nitko ne bi smio osporiti. Nakon njega je počeo nepotrebno izmišljati storylineove i likove kojih nema u stripu, pa nas je i malo razočarao u svojoj kratkoj prvoj sezoni. No bez obzira na to, jako se veselimo drugoj i nadamo se da će Walking Dead biti u deset najboljih sljedeće godine.

Sa velikom sigurnošću (dobro, vidio sam glasove, s potpunom sigurnošću) mogu vam reći da The Walking Dead neće biti u naših najboljih deset serija ni ove godine. Jedan od kolega napisao je ovaj kratki osvrt na tih šest epizoda prve sezone, koje ja do tada još nisam bio pogledao. Nakon fantastičnog pilota, kvaliteta serije naglo je opadala da bih do četvrte epizode uopće i zaboravio na seriju. Nije to čak ni bilo usko vezano za silne promjene u odnosu na strip, koliko iz nemaštovite televizijske adaptacije. Strip, koji je još uvijek bolji od serije, reciklira priče svakih dvadesetak brojeva, ali dosadu koju serija trenutno pruža ipak ne dostiže. Nekoliko tjedana prije početka druge sezone uspio sam dostići i pogledati te dvije-tri epizode što sam bio u zaostatku. Na moje iskreno čuđenje ostao sam prilično iznenađen koliko mi zapravo nije išlo na živce. Što je točan razlog tome još uvijek nisam dokučio, ali u ovom trenutku nije ni bitno jer druga sezona opet ponavlja neke greške zbog kojih sam i odustao nakon četvrte epizode. Znakovi pobošljanja su vidljivi, ali duboko zakopani ispod nekoliko tona dosade i glupih dijaloga. Ovisno o kutu gledanja serija će vam i dalje ići na živce ili ćete je i dalje voljeti. Ili ćete voljeti koliko vam ide na živce, nešto kao ja.

The Walking Dead se u svojoj dugoj pauzi između sezona našao u nekoliko kontroverznih situacija, između ostalog, kada je Frank Darabont otpustio svoj scenaristički tim do onda kada je i sam dobio pedalu s AMC-ja. Glen Mazzara je preuzeo kormilo, ne znam točno nakon koje epizode, i pokušao izvući najbolje iz cijele te zavrzlame. Nevjerojatno je jedino koliko se AMC trudio osakatiti svoju najgledaniju seriju iz razloga poznatih samo njima. Sedam jesenskih epizoda prošlo je prilično brzo, a da li sam zadovoljan viđenim objasnit ću ispod.

Nisam.

Nakon, sada već trinaest epizoda, The Walking Dead i dalje frustrira. Djelomično izvrsna, djelomično užasna, serija većinu vremena ubija u pojam šokantnom količinom bespotrebnih dijaloga, predugačkih scena i dosadnjikavih likova. S druge strane, ti izvrsni dijelovi, kao što je sam kraj posljednje epizode i dalje me vraćaju nazad iz tjedna u tjedan u nadi da će se situacija poboljšati. Mora se odati počast Mazzari da od većinom dosadne serije, uspijeva zadržati svoje gledatelje tim malim trenucima dramaturške savršenosti. Zato ću se i ja, spuštene glave i ramena, vratiti u veljači kada nam slijedi nastavak druge sezone.

Od likova i dalje nitko ne impresionira previše. Rick je i dalje junak, Shane je dobio dimenziju-dvije više da bi na kraju opet sve bacio u blato i pretvorio se u loše napisan komad kartona. S novom frizurom. Postupci likova krajnje su upitni i gotovo uvijek u svrsi daljnjeg tijeka već predodređene radnje, što nije uvijek loše, međutim ovdje ne funkcionira. Kada scenarist nije siguran kako će određenog lika dovesti u situaciju koju želi, on ga karakterno potpuno osakati, ne mareći za skup osobina koje je taj lik prethodno posjedovao. Pored masakriranja likova, neki sporedni se potpuno zaboravljaju pa se iznenadite kada se odjednom pojave na ekranu. Karakterni arcovi većinu vremena su dosadni i želite da što prije završe jer ne možete više gledati i slušati o njima. Primjera radi, posebno mi je teško bilo gledati šerifovu ženu te njeno cmizdrenje i trudnoću. Nepotrebno odugovlačenje i predugački razgovori počeli su me brzo umarati kao i potraga za malenom Sofijom. No, taj drugi arc je barem na kraju ove mini-sezone opravdan, koliko god sumnjiv bio put do te zadnje scene. Sve to dovodi do frustracija koje ovakva jedna serija ne bi trebala pružati.

S pozitivne strane, glavna seljačina iz prve sezone, Daryl, pretvoren je u meni trenutno najzanimljivijeg lika, što je uspjeh nevjerojatnih proporcija. Od klasičnog rednecka, Darylova (Norman Reedus, čovjek čak i ima seljačko ime) metmorfoza u lika za koji sam počeo glasno navijati ostavila me najugodnije iznenađenim. Pored njega, zanimljivo mi je gledati mladog Glena i njegove napore unutar cijele te skupine dosadnjakovića.

The Walking Dead se trudi biti pop-kulturno relevantna serija, ne na razini svojih sestrinskih serija s mreže (Mad Men, Breaking Bad), već barem kao HBO-ov True Blood. Iako je moja mržnja prema True Bloodu golema, The Walking Dead ponekad zabljesne pa mi je i stoga nemjerljivo draži od vampirske prometne nesreće s najdraže televizijske mreže. Gledajte ili nemojte, ja ću se vratiti u veljači, s nadom da će Mazzara pronaći pravi balans u ovoj zombi drametini.