Recenzija: Misfits – Vulgarni i neobuzdani superheroji

Čut ćete dosta usporedba s Heroesima, kad će vam preporučivati i prepričavati seriju. Dosta ljudi je uspoređuje s nekim križancem Heroesa i Skinsa. Na nekoj površnoj razini, usporedba važi samo zato jer Misfitsi, poput Heroesa, promatraju obične ljude koji otkrivaju nadnaravne moći, te su, poput Skinsa, prilično prljavi, eksplicitni i nesputani.

Ali Misfitsi nisu Heroesi.

Ni blizu.

Ta usporedba se pojavljuje samo zato što su Heroesi moderni go-to televizijski predložak serije o super-herojima, ali Misfitsi su nešto daleko prizemljenije, zabavnije, uvrnutije i… bolje.

Plot generator je sasvim nebitan i jednostavan – munja pogađa petero tinejdžerskih delikvenata te im, iz neobjašnjivih razloga, daje nadnaravne moći. Nevidljivost, telepatija, putovanje kroz vrijeme, seksualna privlačnost… No usprkos grandioznim moćima, ono što je posebno simpatično i privlačno, Misfitsi nemaju pretenzije spašavanja svijeta, borbe dobra i zla, niti naši junaci imaju napadne kostime kričavih boja. Osim ako narančasta radna odijela računate kao superherojski kostim. Oni su sasvim obični tinejdžeri koji se ne uklapaju najbolje u svoju sredinu, društveni otpadci, pomalo nekontrolirani i nepredvidivi, baš kao i sama serija. Karakterno odbojni, a istovremeno vrlo simpatični.

Moći koje ovi likovi dobivaju odgovaraju njihovim osobnostima. Telepatske i empatske sposobnosti dobiva Kelly, koja je nerijetko opsjednuta sobom i tuđim mišljenjem o sebi. Simon može postati nevidljiv, što odgovara njegovoj introvertiranosti i sramežljivosti. Alisha je drolja, u doslovnom smislu te riječi, pa ima najneobičniju moć od svih – njen dodir prouzrokuje neobuzdano seksualno uzbuđenje i privlačnost. Curtis, momak koji ponajviše žali za greškama iz prošlosti, može se vratiti u prošlost. I na kraju Nathan, naš najzabavniji, najumišljeniji, najdrskiji, najnesigurniji delikvent – u početku ne uspijeva otkriti zbog čega je poseban.

Autor serije, Howard Overman, kaže da ga previše ne interesira istraživanje porijekla njihovih moći, niti želi preduboko ulaziti u mitologiju serije. Kada je u drugoj sezoni pokušao s miješanjem larger than life likova i priča, petljanjem s putovanjem kroz vrijeme, tajnim maskiranim herojem… Rezultat je bila pomalo nezgrapna i nekoherentnija priča s mnogo većim ulozima od onih s početka priče.

Jer najbolji i najbitniji dio ove serije, na papiru deklarirane kao nadnaravne drame, je humorističan i zabavan podtekst izražen kroz duhovite i bezobrazne prepirke između vrlo dobro karakteriziranih likova. Ovo je zajebantska serija. Njene glavne prednosti nisu napeta i detaljno isplanirana radnja; priča svakako ima rupa karakterističnih za serije ovog tipa. Ali se ne oslanja previše na taj aspekt. Njena glavna odlika je britanski crni humor, prljavost, uvrnutost, camp, eksplicitnost, opscenost, vulgarnost… Osim toga, vizualni stil odražava njihovu prljavost i nesavršenost, a soundtrack je jednako odličan; samo šteta što je ponekad naprasno odrezan između scena. Zapravo se radi o selekciji vrlo dobrih eksperimentalnih / alt / indie rock pjesama različitih izvođača, poznatih (Kraftwerk, Unkle, Joy Division, Black Keys, UNKLE, The Dead Weather…) i manje poznatih.

U suštini, ovo je jedna vrlo, vrlo zabavna, ali istovremeno zaokupljajuća serija.

Treća sezona kreće u nedjelju, pa je ovo pravo vrijeme da se upoznate sa serijom i nadoknadite propušteno, ako još niste. Prve dvije sezone imaju tek 13 epizoda, a vrlo ih je lako progutati, čak u nepunih tjedan dana. I da… Nabavite titlove. Hrvatske, engleske, francuske ili turske. Kelly i njen chaverski naglasak teži su za interpretaciju od onog jezika kojim govori Željko Kerum.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ud8AJDaAW7c[/youtube]

Recenzija se odnosi na prve dvije sezone serije, uz nastojanje da ne pokvari bitne dijelove radnje iza pilota. Budite pažljivi i korektni prema ostalim čitateljima, pa u komentarima pripazite na spoilere.