Osvrt: Men of a Certain Age, prva sezona

Nakon četiri godine pauze, Ray Romano vratio se na televiziju kreiravši vlastitu seriju te sebi namijenio glavnu ulogu. Jednu od, u biti. Nakon devet sezona i preko 200 epizoda sitcoma Svi vole Raymonda, Romano je skrenuo u nešto ozbiljnije vode sa Men of a Certain Age, laganom i realnom serijom o svakodnevnom životu trojice srednjovječnih muškaraca koji se, svaki na svoj način, nose sa surovim životnim problemima.

Romano je iz situacija, (ili možda bolje rečeno, u situacije) u kojima se likovi nalaze uspio izvući (ili uklopiti) dovoljnu dozu humora da serija ne bude samo priča trojice muškaraca srednje dobi sa neostvarenim snovima i životnim ciljevima.

Glumačka postava je više nego odlična. Naslovni trojac čine već spomenuti Raymond Romano te Andre Braugher i Scott Bakula, koji zajedno sjajno funkcioniraju na ekranu. Iskusni i nagrađivani glumci sa velikim brojem uloga iza sebe, užitak ih je gledati u zajedničkim scenama.

Svoj trojici je zapravo ovo povratak na televiziju, odnosno prva glavna uloga nakon par godina pauze. Braugher je zadnju veću televizijsku ulogu imao 2006. u miniseriji Thief, za što je dobio i nagradu Emmy. Prije toga glumio je u kratkovječnoj krimi-drami Hack na CBS-u. Bakula je fanovima SF žanra dobro poznato lice, imao je glavnu ulogu u Quantum Leapu početkom devedesetih, te Star Treku Enterprise između 2001. i 2005. godine.

Osim njih tu je još par manje ili više poznatih glumaca. Suprugu Braugherovog lika glumi Lisa Gay Hamilton, još uvijek najpoznatija po ulozi u odvjetničkoj drami The Practice, dok Richard Gant savršeno portretira njegovog oca. Carlu Gallo, djevojku Bakulinog lika, možda znate kao Daisy iz pretprošle sezone Californicationa, u ulozi nadobudne porno glumice i ljubavnice Charlieja Runklea.

Bitne su male pobjede u životu. Suočeni sa problemima koje život nosi kada ne ide sve prema planu, trojac se zadovoljava sa malim stvarima za preživljavanje svakodnevnice. Osim Terryja (Scott Bakula), koji možda ima neke svoje neostvarene ciljeve, no ipak živi daleko najlagodniji život lišen stresa koji pritišće Owena i Joea.

Početak prve epizode uvodi nas u živote glavnih likova. Joea (Ray Romano) u hotelskoj sobi budi naručeni poziv za buđenje, nogom ubacujući golf lopticu u rupu odlazi prema kupaonici te praznog pogleda zuri u ogledalo. Mrzovoljnog (i debelog) Owena (Andre Braugher) stariji klinac budi jer žena veli da mora na razgibavanje, a radnici mu kraj prozora (kasnije će se ispostaviti, na crno bez radne dozvole) dograđuju kuću. Terryja, s druge strane, zaboli. Budi se uz duplo mlađu zgodnu žensku, a usput kasni na planinarenje sa Owenom i Joeom.

Joe je razveden, ima dvoje djece koji žive sa majkom, vlasnik je dućana sa opremom za zabave, propali je golfer sa neostvarenim snom da krene u profesionalce. Glavni razlog razvoda bio je njegov problem sa kockom, a kasnije će se, recimo, sprijateljiti sa sumnjivim kladioničarem. Nakon dvadeset godina braka i praktički jedine ozbiljne veze našao se “na tržištu”, a komunikacija sa ženskim rodom nije mu baš forte kao Terryju. Romanov nastup dosta podsjeća na sitcomovskog Raymonda, cijela interpretacija djeluje kao da je Romano uzeo svoj stari lik i učinio ga znatno depresivnijim i ozbiljnijim.

Owen  je sretno oženjen, ima dvoje djece i glup posao prodavača u očevom auto salonu, koji zbog krize i ne ide kao nekada. Stari mu je naporno džubre koji ga je uvijek gledao svisoka, nikad nije vjerovao u njega, pa ni sad, kada dolazi vrijeme da vođenje salona prepusti nekom mlađem. A vlastiti sin mu nije ni na kraju pameti za to. Doduše, možda ga se može razumjeti, obzirom da Owen ne pokazuje previše entuzijazma na poslu, nerijetko kasni, uzima duže pauze, neuredan je… Svejedno, tko ne bi izgubio volju za poslom i životom kada te šef, ujedno i vlastiti otac, ne uzima za ozbiljno.

Za mene je Owen kao lik i Braugher kao glumac najsvijetlija točka serije. Možda je čak najrazrađeniji, oko njega se vrti dosta važnijih sporednih likova (otac, supruga, konkurencija na poslu) te se općenito za njega najlaške emocionalno vezati. Njegove male životne  pobjede (vožnja u Corvetti na jedan dan, rockyjevski kraj nakon ishođenja građevinske dozvole) neki su od najboljih trenutaka sezone.

Terryja, kao što rekoh, zaboli. S razlogom je najoptimističniji lik u ovom trokutu – ili je bolje reći, najmanje depresivan. Uvijek gleda pozitivu, rijetko što ga izbacuje iz takta, ili barem to dobro skriva… Sve do finala, no neću krenuti sa spoilerima ipak. Čini se da je fino situiran, neženja, recimo da je glumac, no još uvijek čeka svoju breakthrough ulogu. Radi neke usputne poslove preko volje te ševi duplo mlađe djevojke. U neobaveznoj je vezi sa konobaricom, puši travu sa šefom… U usporedbi sa prethodnim dvojcem najslabije je karakteriziran, što će biti nadoknađeno u finalu kada će Terry biti prisiljen podvući crtu ispod svojih dosadašnjih postugnuća.

Ne radi se o seriji koja će opčiniti mase, nema mafijaše, dilere domaćeg metha, bajkere, savršen setting iz 60-ih ili mistični otok, teško da će ga se emmyjevski žiri sjetiti, iako bi glumačku izvedbu glavnog trojca svakako trebalo nagraditi. Nije tip serije koja će podići puno prašine, komentara, kontroverzi niti stvoriti veliku bazu vjernih gledatelja. Neće revolucionizirati televiziju, dovoljno je samo što će je obogatiti. A opet, bez sumnje spada među najbolje nove serije koje nam je donijela ova televizijska sezona.

Tražite li u televiziji pregršt akcije, napete situacije te općenito serijaliziranu dramu vjerojatno će vas ovi srednjovječni muškarci u startu odbiti. Nema veze, takvog materijala ima na lopate negdje drugdje, no Mensi su karakterna drama, dramedija čak, čija radnja teče sporo, razvoj likova uzima čitavu sezonu te se glavni događaji počinju odvijati tek u pretposljednjoj, devetoj epizodi prve sezone. Iskreno, nisam siguran bi li ovo uzeo kao jedini minus seriji, ili čak ubilježio plus. Nekima će biti previše deprimirajuća, no sasvim sigurno će se dio vas sa prstenom na ruci naći u pokojem djeliću ovih likova. A možda ćete je i zato izbjeći…

Pošto dosad nisam otkrivao radnju dalje od pilota, neću ulaziti u detalje finala sezone, no sa krajem devete epizode Joe, Owen i Terry nalaze se na prekretnici svojih života, donijevši odluke koje će oblikovati njihove daljnje živote, a tiču se njihovih prethodno opisanih glavnih karakternih osobina i problema. Možda bi bilo bolje da je dotadašnji dio sezone sažet u prvu polovicu, a nastavak sezone krenuo sa nešto konkretnijom radnjom, no sporiji tempo poslužio je kvalitetnijoj izgradnji likova i njihovih međusobnih odnosa.

Strpljivi gledatelji bili su nagrađeni emocionalno nabijenim finalom koje je povezalo i zaokružilo neke priče likova koje su se protezale kroz sezonu, ali također gledatelja ostavilo dovoljno željnim nastavka. Jedino je šteta što je finale djelovalo zbrzano i rascjepkano, sa nešto većim vremenskim skokovima prije početka te sredinom epizode, umjesto da radnja teče prirodnije, pa zbog toga možda ne dostiže puni potencijal. Najviše je zbog toga bio zakinut Romanov lik, zbog čega je njegovo nošenje sa ovisnošću o kocki bilo previše požureno. Mada vjerujem da će se i druga sezona baviti time.

U nadi da sam vas barem malo zainteresirao za seriju, ukoliko je još niste pogledali, podsjećam vas da je TNT naručio i drugu sezonu sa istim brojem epizoda kao i prva, deset.