Recenzija: Alcatraz – Drugi otok, ista priča?

Šezdesetih godina Jacobovi sljedbenici uništili su sve ostale doseljenike na Otoku, no daleko na horizontu uočili su drugi otok čije su građevine dale naslutiti da je nastanjen. Ne zamaravši se istraživanjem, odlučili su igrati na sigurno, te su dvadeset i prvog ožujka 1963. okrenuli donkey wheel i prebacili se na drugu, sigurniju i zabačeniju lokaciju. No, nisu slutili da je djelovanje energije Otoka zahvatilo i onaj otok od kojeg su bježali, posljedica čega je bila da su svi njegovi stanovnici transportirani u nepoznato. Još manje su bili svjesni da se otok zvao Alcatraz, a stanovnici mu najgori američki zločinci…

Bljezgarim, svakako, no uz seriju za koju se vežu imena JJ Abramsa, Elizabeth Sarnoff, Jacka Bendera i Jorge Garcije, u čijem je središtu (doduše, stvaran) otok; još k tome u prvih trideset sekundi pilota čujete nezamjenjive violine Michaela Giacchina – usporedbe s Lostom su neizbježne. Čak je i u svojem predstavljanju serije JJ barem triput ponovio kako Alcatraz nije sličan Lostu.

Što nije u potpunosti točno, čak i ako izuzmemo gore navedena imena i violine. Alcatraz nam servira priču po kojoj je premještaj zatvorenika iz naslovnog zatvora bio obmana, a oni su zajedno sa svojim čuvarima nestali tog 21.3.1963 te se ponovno pojavljuju pedeset godina kasnije, ne ostarjevši ni dana (i sudeći po prve dvije epizode, bez puno problema s prilagodbom na novu okolinu). Po dobrom starom proceduralnom formatu, svaka epizoda pratit će pojavljivanje jednog od nestalih koje pokušava uhvatiti specijalni federalni odjel predvođen Emersonom Hauserom (Sam Neill), kojem se u pilotu pridružuje nesvakidašnji par: detektivka Rebecca Madsen (Sarah Jones) i doktor povijesti/strip-autor Diego Soto (Jorge Garcia). Radnja u sadašnjosti ispresjecana je flashbackovima na vrijeme koje je zatvorenik tjedna proveo u Alcatrazu šezdesetih. Naravno, ništa od ovoga niste vidjeli u niti jednoj drugoj seriji. Jesam li spomenuo i da je Rebecci partner nedavno ubijen pred očima?

Nemojte me krivo shvatiti, nisam prethodnim odlomkom htio reći da je serija klišejizirano smeće. Jer to nije.

Mnoge stvari funkcioniraju, i to solidno. Casting je dobar: Sarah Jones možda se po dijelovima čini polumrtvo, no nakon Anne Torv ne želim ništa prejudicirati; a žena ima i dobru kemiju sa Jorgeom. Jorgeom čiji lik nije karakterno isti Hurley (i on lijepo odrađuje tu činjenicu), ali nije ni napravio “cranstonovski obrat”… najjednostavniji opis bio bi “doktor Hurley.” Uz to, njegova prisutnost uvijek je simpatična. Tu su i stari profesionalci Robert Forster (nismo ga baš puno vidjeli) i Sam Neill sa svojim mutnim likom koji je i pomalo šupak. Također, Sam Neill ima kul glas, što ponekad izvuče šugav dijalog.

Radnja jest proceduralna sa svim svojim elementima, no negativci su interesantni, tempo je dobar, obrata ima i sa te, i sa mitološke strane (predvidljivih i nepredvidljivih), a općenito su mitološki elementi solidno isprepleteni u slučaj tjedna. Ima i poprilično puno nasilnih, krvavih smrti i ranjavanja. Flashbackovi također nisu loši (a imaju i lostovskih callbackova na prethodne, samo iz drugog kuta), no vrlo brzo bi mogli postati naporni, pogotovo ako se nastavi trend jedan zatvorenik tjedno. U što sumnjam, iako bi ovim tempom sa dvjesto i kusur nestalih sezonama mogli kliziti mediokritetnošću, pretpostavljam (nadam se, zapravo) da ovakav (pogotovo ovako kruti) procedural neće dugo potrajati. Mogućnosti za ekspanziju ima dovoljno, bilo kroz fokusiranje na buduće društvo u novom zatvoru, bilo na natjeravanje sa kim ili čim god odgovornim za njihov nestanak.

Ne bih se žalio ni da nikad ne saznamo kako i zašto su oni nestali i pojavili se pedeset godina kasnije, već da se to uzme zdravo za gotovo. Pretpostavljam da sam u manjini, a i sama serija je već dala naslutiti da to neće biti tako.

Najveći Alcatrazov problem je njegova neoriginalnost i opći dojam da će pokušati igrati na sigurno. No, barem nije dosadan za razliku od Abramsove druge aktualne nove serije, Person of Interest (koja je, k vragu, zadnjih epizoda postala i relativno zanimljiva) i druge nove serije bivših producenata Losta, katastrofalno drvene Once Upon a Time, te će uspomene na isti potaknuti osjećajem, a ne napadnim guranjem referenci. Ostaje samo nada da će ići putem Fringea i iznenaditi nas.

Pustimo li Abramsa po strani, derivativnost i igranje na sigurno posljednjih nekoliko sezona (osim časnih i velečasnih iznimki) postale su pravilo i bojim se da je zlatno doba televizije čiji je vrhunac bio prošlog desetljeća pomalo nestaje i da će i te iznimke uskoro postati samo blijedi odraz televizije koja nas je znala oduševljavati. Možda se varam, možda sam samo ostario i krivo pamtim, no gledajući kroz tu prizmu Alcatraz je vrlo dobra serija i fali li vam takvih, nećete promašiti date li joj barem šansu.