Ja sam jednostavan tip. Volim hladno pivo, nogomet, ćevape s lukom i rokenrol. Volim i TV programe koji nemaju nametnutu cenzuru. Seks, golotinja, nasilje i prostote su dio svakodnevnog života, pa čemu ih onda skrivati? Sve te oznake, zabrane i preporuke tko što smije gledati su smiješne i krajnje nepotrebne.
Pa djeca prostače ko’ kočijaši čim napune sedam godina života, a već i ranije nalaze neprikladne sadržaje na internetu na svojim iKompjuterima i iPadovima. Neka roditelji odluče smije li njihovo dijete gledati R-rated “neprimjerenu” televiziju. Nemojte nama ostalima kvariti zabavu.
Osmjehnut ću se gledajući kabelske serije, i između gutljaja piva ću si s dječačkim veseljem u bradu nerazgovjetno izmumljati “hehe, sisa”. Trudeći se pritom da mi se pivo ne prolije po majici, a previše čipsa od paprike ne završi na tepihu. Siguran sam da to svi muškarci rade, a oni koji čitaju tekst i upravo si govore “gle kretena, to je notorna glupost” ili lažu ili preferiraju isti spol. Stvarno je toliko jednostavno. True Blood je kabelska serija i True Blood ima golotinje i nasilja. Zašto mi je onda toliko fundamentalno odbojna i svaki put me nevjerojatno isprovocira?
… i zao
“Sise”, krajnje jednostavno i nimalo poetično, jedan kolega sa stranice odgovara na upit kako opisati i predložiti nekome True Blood. I nije daleko od istine jer je druga, meni odbojnija asocijacija, “vampiri”. Ukusi su zajebana stvar. Različiti članovi Serijale imaju vrlo različita mišljenja oko svakojakih serija, ali podjela je možda najočitija kod HBO-eve vampirske drame. Jedan dio uredništva voli seriju, dok je drugi prilično indiferentan. Skupina u koju ja spadam je nekakva zlatna sredini (ne baš), pa me zapala dužnost najaviti vam novu sezonu, koju ćete imati prilike gledati od sutra, 19. 11., na HBO Adriji.
True Blood (po naški Okus Krvi) se temelji na Sookie Stackhouse knjigama američke autorice Charlaine Harris. Knjige nisam čitao, pa zbilja ne bih znao koliko je točno preklapanje radnje između TV serije i originalnog predloška. Ono što trebate znati je da je gospođa Harris zgrnula šlepere novca na vašoj opsesiji vampirima. Wiki navodi da serijal broji više od deset knjiga, pa se slobodno možete prošetati do obližnje knjižare, uzeti knjige i odgovoriti nam da li je Alan Ball poboljšao ili upropastio originalne ideje Sookie Stackhouse sage.
Bilo kako bilo, naslovna junakinja u seriji, Sookie (Anna Paquin), plavuša je i konobarica u jednom renomiranom establišmentu (čitaj seoska prčija) duboko u močvarama američkog juga. Sookie krije mračnu tajnu, kad već ne može svoj užasni naglasak. Ona naime posjeduje telepatske i razne druge ne ovozemaljske sposobnosti. Nijedna od kojih je njena nadljudska iritantnost. Sookie i njeni prijatelji žive u Harrisičnom svijetu u kojem ljudi i vampiri zajedno obitavaju. Znanstvenim pronalaskom sintetičke supstance (Tru Blood) koja zamjenjuje ljudsku krv, vampiri polako izlaze iz svojih “lijesova” i počinju se družiti s ljudima bez potrebe… sisanja svježe arterijske krvi na slamčicu. Integracija u svijet je spora i teška, a situacija je napeta i vampirofobična. Kako to obično biva, vampiri služe kao metafora za probleme koje Ameri obožavaju oslikavati pred kamerama. Homofobija, rasizam, zdravstvene reforme, George Bush, uragan Katrina, Jay Leno, Shyamalanov loši Last Airbender i još gora 3D konverzija istog… birajte.
Loš
Budući da znam koliko serija ima die-hard poklonika, neobično mi je na to sve gledati kroz prizmu potpunog autsajdera. Neobično iz razloga što očito nisam prepoznao ono što su milijuni vidjeli i popušili u tom redneck primitivizmu američke selendare u vukojebini Lousiane. Je li popularnost serije povećana činjenicom da će gledatelji (pretpostavljam većinom maloljetne djevojke) gledati/čitati bilo što s vampirskom tematikom? Jesmo li kao društvo pretjerali u vampirskoj fikciji? Jesam li ja samo ogorčeni gad jer želim nove sezone Carnivalea, Deadwooda i Fireflya? Vjerojatno sve navedeno, ali meni je osobno True Blood sa ili bez vampira sasvim osrednja, na trenutke i užasno problematična serija.
Možda najveća mana serije je što ni sama nije sigurna što hoće biti. Malo ozbiljna drama, malo ljigava dodvoravajuća sapunica. Priznajem da bih bio zadovoljniji kad bi se išlo na kartu ozbiljnosti (koliko god je to moguće obzirom da se radi o vampirima), ali serija ipak namjerno naginje svojim šund instinktima. Uz malo kvalitetniji razvoj likova i “smirivanje lopte”, True Blood bi profitirao, ali suptilnost je riječ koju serija ne poznaje. Igrajući tako na svoju campy stranu serija je i stekla horde fanova, no prečesto pretjeruje i onda ne možete spriječiti kolutanje očima i “kriste isuse spasi me” povike koje takve situacije donose.
Alan Ball je slično činio i na puno, puno boljem Six Feet Underu, no u True Bloodu to pretjerano forsiranje trash-šok situacija, samo kontroverze radi, djeluje kontraproduktivno. I za seriju i za gledatelje poput mene. True Blood je serija koja uživa u svom pretjeranom kiču i nadima se radnjom i likovima poput nekog balona koji samo čeka svoju kritičnu točku puknuća. Ne znam da li je već došao do te točke, ali nekolicina scena vec s početka treće sezone idu u prilog tome da se balon već davno rasprsnuo. Pa ako vam već prije nije smetalo, onda neće ni sada. I dalje je sve prepuno ljige, krvi, seksa, droge i juznjačkog rokenrola, budite bez brige.
Dobar
Nemojte me shvatiti kako mislim da je True Blood užasno loša serija, jer stvarno nije, ali kvalitetom je ipak daleko od nekih prijašnjih uspješnica svoje mreže. HBO je apsolutni broj jedan što se tiče kvalitete televizijskog sadržaja, pa je razočaranje samim time i veće. Frustrirajuće, čak štoviše, baš kao i velika većina likova i njihovih postupaka. Što je prava šteta, budući da serija na raspolaganju ima nekoliko izvrsnih likova (i glumaca), koji ne dobivaju minutažu koju bi trebali imati. Uvijek mi je drago kada jedna Jessica (Deborah Ann Woll) ili jedan Laffayette (Nelsan Ellis) dobiju nešto screentimea, ali što mi to vrijedi kada mi veselje svaki put pokvari neprirodno iritantna Tara (Rutina Wesley) i njena još gora mater, oglušujući naglasak glavne junakinje Sookie, te Billova (Stephen Moyer) uspavljujuća inertnost. Nije dobro kada vam je glavni dvojac u seriji, pa, jako dosadan za gledati u najmanju ruku. A kako nisam žena, ne pali me nešto osobito goli torzo i dupe Alexandra Skarsgarda (koji mi je pak bio draži, a i uvjerljiviji u Generation Killu).
Uz iritantne likove, serija pokazuje dosljednost u razvoju sezonskih arcova, te se ne stidi doslovno reprizirati neke situacije iz sezone u sezonu. Glavni arc svaki put počinje smisleno, da bi se nit vodilja izgubila i nestala brzo poput vaše stare veš mašine za vrijeme kvartovskog glomaznog otpada. Čini se kao da Ball sa svojim scenaristima baca razne ideje u zid, te bira one koje se zaljepe. Zabavno da, ali zamarajuće i besmisleno na duge staze. Sporedni arcovi su pak gotovo uvijek nezanimljivi (ponajprije oni Tarini) i često vode u slijepe ulice iz kojih se više ne izvlače. Srećom pa je sporedna glumačka postava (opet osim Tare), koja nosi te B-priče, na razini, pa ih spašava.
No, čak i uz sve te greške, True Blood ima svoja iskupljujuća svojstva i kvalitete, najvažniji od kojih je element zabave. Na svoju sreću, True Blood i dalje izvlači faktor zabavnosti, što je jedna od osobina koje na TV-u uvijek treba cijeniti. Bez obzira što se u srži ipak radi samo o visokobudžetnoj sapunjari. I što je na premium cableu sa golotinjom i seksom, što je ama baš uvijek vrijedno vaše pažnje.
Nažalost (ili na sreću, ovisi koga pitate) svakih nekoliko godina svjedoci smo nove pop-kulturne vampirske revolucije. Pogotovo u zadnjih petnaestak godina zlatnog doba televizije. Čak i bez ostalih vampira (film, stripovi, knjige), ako ste bili žedni krvopijske tematike, televizija vam je donijela i više nego dovoljno raznog vampirskog sadržaja.
Krajem devedesetih (i početkom dvijetisućitih) Joss Whedon nas je kolektivno zabavljao ubijajući vampire s Buffy, vjerojatno još uvijek najzanimljivijem i najboljem primjerku žanra. Desetak godina prije Sare Michelle Gellar, imali smo Forever Knight, generičnu seriju u kojoj je glavni junak – vampir, ali i detektiv, razbijajući tako koncept na samo malo neobičniju proceduralnu dramu.
U novom mileniju ništa se značajnije nije promijenilo, pa smo tako imali prilike gledati Moonlight i Blood Ties. Proceduralne serije s – pogađate, detektivima, policajcima, privatnim istražiteljma.
True Blood se s te strane može ponositi što ne slijedi zacrtane i ustajale vampirske televizijske koncepte, no letvicu si je ipak previsoko dignuo. Zapravo… letvicu je uklonio, pa sada skače na sve strane poput malog djeteta, često potpuno promašujući strunjaču na koju bi trebao sletjeti. Serija je vjerojatno bolja nego što se u tekstu čini, samo meni i dalje ne sjeda kako treba. Ako ste je kroz dvije sezone voljeli, voljeti ćete je i dalje. Ako je niste voljeli, onda se sada definitivno nećete predomisliti. Sredine ovdje nema.
