Pozdrav Lostu – serijala.com
Trenutno čitaš
Pozdrav Lostu

Pozdrav Lostu

Ne radi se o odgovorima na koje vjerojatno mislite. Tvrdim da smo sve te odgovore već dobili. Pitanja su je li Lost bio značajna serija, ima li sve to smisla, što nam ostavlja u nasljeđe i kako će izgledati novi Lost?

Ukratko, odgovori su: da; da; ovisi iz kojeg kuta gledate; svakako ne kao FlashForward. Slijedi dulja verzija.

Za M. M.

Prošlo je već relativno puno vremena od finala, dojmovi su se slegli, rasprave utihnule, svatko normalan već je poslušao Damona, pustio Lost i nastavio dalje. U jednu ruku, i ja sam. U drugu, ostalo je još mnogo stvari koje sam želio reći; one bitne pokušat ću sažeti u ovaj članak, ostaviti Lost kao uspomenu i čekati da mi neka nova serija postane opsesija.

U džungli svih rasprava, većina kojih su se sastojala od kukanja nezadovoljnika i obrane pozitivaca, često je postavljano pitanje “Zašto ste uopće gledali”, s najćešćim odgovorom poput “zbog misterija i odgovora na njih, koje na kraju nismo dobili”. I moram ponoviti to zašto. Zašto? U seriji koja je od samog početka, čitavih šest godina bila, kako je to lijepo rekao jedan komentator na AV Clubu, “fuzzy around the edges”, zašto ste očekivali da će kraj biti imalo drugačiji? Ne bi li tek to bila izdaja principa, ne bi li tek to bilo u potpunom sukobu sa svime što smo vidjeli ranije? Ne bi li vam tek tada lagali?

Druga je česta zamjerka što je na samom kraju vjera pobijedila znanost. Mogu razumijeti zašto to dijelu publike smeta, pogotovo onom koji naginje znanstvenoj fantastici više nego fantasyu, no opet, znanost je bila samo jedna od metoda kojom su objašnjene pojave na otoku i na tematskoj razini, samo jedan aspekt “man of science” dijela priče.

Na nekoj meta razini, također je razočaran bio u pravilu “men of science” dio publike (zanemarit ću ovdje one koji kažu “sve je bio san; kakva prevara” jer ne znam koju seriju su oni gledali), no, oprostite mi i ispravite me ako previše generaliziram, takvi su i seriji i samom finalu pristupali skeptično. Kako je to (opet) Damon prilično banalno, ali efektno usporedio sa situacijom da vas na prvom spoju druga strana pita “hoćeš li me razočarati”. Opet se ovdje vraćam na – zašto ste onda uopće gledali, ako ste bili sigurni u razočaranje? Iz nekog vlastitog mazohizma? Kao povod za svađe na internetu?

Ne razumijem. Možda sam fulao ceo fudbal, ali nije mi to uopće jasno.

U drugu ruku, istina je i što je Damon rekao: “who said polarizing was bad?”.

***

“Not knowing everything is all that makes it okay, sometimes.”
(Delirium, Sandman: Brief Lives)

“It makes me uncomfortable to talk about meanings and things. It is better not to know so much about what things mean. Because the meaning, it’s a very personal thing and the meaning for me is different than the meaning for someone else.”
(David Lynch)

Okrenimo ploču.

Neću ovdje pričati toliko o društvenom aspektu Losta, jer, među ostalim, to je Dario odlično pokrio u svom osvrtu na finale, samo ću se dijelom nadovezati na to.

Autori su nam do besvijesti ponavljali (ponekad čak i meni bili naporni, kao i sa analogijom s midiklorijanima; događa se kad čitate previše intervjua) da je bit serije u likovima. Nije to tako jednostavno, naravno. Mitologija je svakako bitna i nije mi jasno kako naysayeri opet tvrde da je ispala nevažna. Kako je bila nevažna? Možda je bila u drugom planu s obzirom na likove, no ne bih to toliko nazvao drugim planom, koliko scenografijom (makar je i to degradirajuća riječ) i podlogom za reakcije i postupke samih likova te nabacivanje ponavljajućih tema. Nabrajao bih sad pojedinačne situacije, no ovo nije mjesto ni vrijeme za to.

Vrijeme za to prvenstveno je bilo za vrijeme trajanja serije. Nije li bilo odlično koliko su vas puta ostavili zapanjenima, šokiranima, veselima poput djeteta kada bi povezali neki misterij, objasnili ga sebi (i odmah morali podijeliti to s drugima). Kao i u finalu, koje je je time ostalo u duhu serije i zajedno sa čitavom sezonom (a i serijom) popunilo taman dovoljno djelića slagalice da čitavu sliku možete sami zamisliti. Ne mislim ovdje na fan fictione i mogućnosti nastavka priče licenciranim sadržajem, dapače. Priča stoji sama za sebe, a popunjavanje je individualna stvar, u najboljem slučaju za međusobno dijeljenje teorija – i tako je jedna od stvari koje nam ostavlja u trajno nasljeđe upravo ona koja nas je i tokom serije toliko privlačila.

Zato se malo i bojim najavljenog DVD dodatka sa Benom i Hurleyem (bez obzira na to, Blu Ray set je pre-orderan), no ako dosad nisam požalio vjerovanje autorima, sigurno neću ni tada.

Nije li odlično da možete sami zamisliti što su Egipćani radili na otoku (osim kipa), kako je američka vojska došla do otoka, tko se još sve pojavio u međuvremenu i kakve su oni avanture imali. I svaka od tih priča svakom od vas biti će drugačija.

Skeptici će opet reći, zašto nam to nisu mogli oni pokazati (sigurno zbog manjka ideja): pa, zato što to nije bila priča o Egipćanima na otoku, to je bila priča o preživjelima s Oceanica 815; konkretnije, to je bila Jackova priča. Koja ima svoj početak, sredinu i kraj. Kraj čiji je jedan dio bio apsolutno neizbježan, a drugi… drugi je proizašao iz one “It only ends once”. Retrospektivno, otok na dnu oceana prvi nam je otkrio da su sidewaysi nakon smrti, jer ako otok stvara život, bez otoka… no, neću ulaziti u to, već ću opet citirati Sandmana:

All Bette’s stories have happy endings. That’s because she knows where to stop. She’s realized the real problem with stories – if you keep them going long enough, they always end in death.

Koliko puta ste se na kraju nekog filma zapitali što će biti dalje s protagonistima? I opet, nije li bolje kada nastavak zamislite sami? Svaka priča samo je jedno poglavlje u životu protagonista (obično ono najbitnije, jer valjda je to i najzanimljivije). Kao što je bila i ova. S time da smo ovdje tu smrt preskočili (osim likovima koje je to najbitnije poglavlje bilo i posljednje u životu) i dobili kodu čija je poanta bila pokazati da sve umire, no ništa nije stvarno izgubljeno.

A ti likovi… ponekad je bilo i preokrutno kako su nas natjerali na suosjećanje s likovima, često i jako proračunato, no nije li bilo odlično?

Pokazali ste empatiju, razmišljali, bili frustrirani; kakvo god vam bilo, bilo je to jedno potpuno iskustvo. Bitno je da vam je kroz ovih šest godina ova serija bila barem draga i imat ćete neku uspomenu kada vam se spomene Lost. Ako je tako, autori su postigli svoj cilj. I to je njeno nasljeđe i njen smisao. I ako ćete ju jednom pogledati ponovno, možda će vam značiti nešto sasvim drugo. Što je opet uspjeh za jednu TV seriju.

***

Taj dio njenog nasljeđa ovisi o tome koliko se osobno vežete za fikciju, no koliko je ona objektivno bila bitna za industriju?

Vratimo se u 2004. i tadašnje stanje na američkoj televiziji. Na strani komedija, Friends i Frasier završili su nakon dugo godina emitiranja i sa sobom odveli u povijest zlatno doba klasičnih sitcoma i otvorili put za nove, drugačije i pametnije serije. Arrested Development krenuo je godinu prije i postavio još uvijek nedostignuto visoke standarde. Sa strane drama, Sopranosi su već bili u svojoj petoj sezoni, Six Feet Under, The Wire i The Shield krenuli su dvije godine ranije, no kabelske mreže tada su bile bar dva koraka ispred javnih mreža. Bio je to početak ovog, zlatnog doba televizije. 2004. su debitirali i Deadwood, Entourage, Rescue Me, Veronica Mars, Boston Legal i House, između ostalog. Na stranu njihove pojedinačne kvalitete, mane i vrijednosti, ali svaka od njih u najmanju ruku je na neki način bila subverzija ustaljenih žanrovskih konvencija, a u najboljim slučajevima stvarno vrhunska televizija. Televizija koja se mogla mjeriti i preći preko brzo padajućeg holivudskog mainstreama, televizija koja vas se nije bojala iznenaditi i natjerati na razmišljanje.

Bilo je pametnih serija i prije, naravno. Twin Peaks i The Prisoner (iako je ovaj potonji malo van konkurencije) dva su diva na čijim ramenima Lost čvrsto stoji. No, između Twin Peaksa i Losta nije bilo žanrovske serije koja se uspjela izdići iznad epiteta “kultna”, sa svim dobrim i lošim stranama toga (i ma koliko god ja volio Babylon 5 i serije Jossa Whedona). Mobilizirala je ogromnu količinu ljudi, uz to i vrlo pametno sama iskoristila internetsko doba i ponudila dodatne sadržaje od podcastova do alternate reality igara, a u najvećoj mjeri, stvorila buzz među populacijom koji ju je pratio čitavo vrijeme prikazivanja. Nesumnjivo, objektivno, neke od gore nabrojanih serija kvalitetnije su od Losta i neke od njih svaka na svoj način su promijenile način na koji gledamo televiziju, no niti jedna na isti način kao Lost. Ili ste je voljeli, ili mrzili ili odlučili ignorirati, no malo tko je bio ravnodušan. I malo tko tko se susreo s Lostom, nije nikad guglao nešto poput (banalan primjer) “what is the smoke monster”.

Lost je stvorio još jedan veliki presedan, slično kao i Neil Gaiman dvadesetak godina ranije u stripovima sa Sandmanom (kojeg nisam slučajno par puta citirao): sami su odredili kraj. To se ne događa na televiziji. Serije ili umru nasilnom smrću nakon nestanka interesa ili budu preduge dok polako ne padnu u zaborav ili na neki drugi način postanu neisplative. Lost je možda svoj vrhunac gledanosti i popularnosti imao prije nekoliko sezona, no još uvijek su bili isplativi i opet su odlučili završiti seriju i na taj način pod svojim uvjetima. Kao i na onaj kreativan način: ovo je naša priča, ona jest što jest, volite ju ili mrzite, uzmite si od nje što hoćete, ali ispričali smo je kako želimo i sve što želimo i možemo se samo nadati da će vam se svidjeti.

To je stvarno velika stvar i te cipele će biti teško ponovno popuniti. ABC se svim silama trudi to napraviti, no činjenica koju ne žele shvatiti jest da ne možete stvoriti novi Lost tako da idete stvarati novi Lost. Ili da idete stvarati razrađen koncept sa detaljnom pričom, story arcovima, dodatnim sadržajima, product placementima i sličnim. To mora, mora biti organski proces, sa nekom zanimljivom idejom, autorima koji mogu zamisliti čuda i čudnovate puteve kojima mogu voditi priču, autore sa okom za veliku sliku i srcem za dobre i zabavne priče. Sve ostalo je nebitno ako nas priča ne zabavi jer, koji je onda smisao televizije i zašto je uopće toliko gledamo?

“Remember. Let go. Move on. I will miss it more than I can ever say.”

15 komentara
  • A bas sam se poveselio da ce, sad kad je zavrsio, prestat i clanci o lostu na serijali. Nazalost, bio sam u krivu.

  • Hehe, vidim, nisam jedini koji vidi ironiju u nekim komentarima. A članak je… započeo u jednom smjeru, završio u drugom, ali nedorečenost je bila namjerna.

    Breaking Bad… bit će. Lako je reći da je serija (ili sezona) jebeno dobra, malo je teže smisliti par tisuća znakova od toga.

  • Meni se članak svidio, vrlo je zabavan na određenim dijelovima. Međutim ne mogu se oteti dojmu da se nažalost limitirana @serijala-ina pera (malo je aktivnih autora) bespotrebno troše na već pomalo zamarajuće “Lost-homage”. Postoje serije u jednakom ili malo slabijem rangu koje se trenutno mogu pratiti npr. True Blood, Breaking Bad itd. a one ne dobivaju niti par rečenica na uvodnoj strani. Tako se ne popularizira niti serijala kao web niti serije kao takve i zato se stvara dojam “Lost je precijenjen”…

  • Bit će Breaking Bad članak, samo treba malo vremena; kao sto je rekao Marko, lako je napisati “Jebeno je.”, a malo teže pretvoriti to u suvisli clanak od nekoliko tisuca znakova.

    Biti ce i True Blood clanak za trecu sezonu, ali ne prije premijere na HBO Adriji. Isto tako i Treme. Polako.

    Biti će još članaka ovih dana, koji nece biti vezani za Lost, obecajemo ;) Lost fanatici smo, nemojte hejtati :)

  • @voices
    je, istina je. Ali netko je u komentarima vec ranije dobro napisao, Lost nismo ni blizu dovoljno pokrili kad je zavrsio. Slazem se s time. Osim tjednih recenzija nije bilo nijednog recapa dosad. Haters be hatin’, ali baci oko desno na tab “popularno” – najcitaniji clanak u niti dva dana. Dobro, priznam, to apsolutno nista ne znaci kad smo malo zapustili recenzije u zadnje vrijeme, ali clanci i vijesti o Lostu su redovito najcitaniji.
    Mislim, znamo i mi da nismo pokrili neke stvari koje zasluzuju to, ali malo je vremena, malo je ljudi. Zato smo uveli Flashback i tamo probali to nadoknaditi, hvala bogu na Breaking Bad smo kolektivno svrsavali. (a bio je i clanak kao uvod u sezonu)
    I tak. Point is, ako netko misli da moze napisati smislenu i zanimljivu recenziju bilo cega, onaj link u headeru nije dzabe stavljen :))

  • Dobar je text, cisto da se razumjemo. :)
    Ali radije bih procitao osvrt na Doctor Who, Breaking Bad…cak i SGU. Ovo o Lostu… to su stvari koje vec svi znamo. Mislim, rado bih za recimo godinu-dvije procitao neki nostalgican osvrt na Lost, ali sada je prerano i nepotrebno, imho. :)

Odgovori

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861