Došli smo i do pretposljednjeg članka u godišnjem odbrojavanju prema desetorki najboljih serija godine. Najboljih nama, za one koji će se hvatati semantike. Mnogo odličnih serija, deset nama vrlo dragih ostavljene na pragu najboljih deset. Kao što smo spomenuli u prethodnom članku, ove godine nismo numerirali serije van najboljih deset, već ih samo navodimo abecedno — razlike su male i nebitne. Čitamo se za dva dana sa izborom finalnih deset najboljih serija godine, a u međuvremenu možete probati pogađati koje bi to bile. Pratite li nas barem malo češće, sigurno neće biti teško popuniti praznine.
» Najbolje serije 2013. godine: ono što nije stalo
Archer
Nema te animirane serije koja svojim brutalnim humorom, glasovima i kvalitetom animacije konkurira Archeru. Četvrta sezona bila je posebno urnebesna i vodila nas svuda po svijetu — od Vatikana u misiju spašavanja pape, preko Moroka i Vermonta sve do podvodnih laboratorija. Scenaristi nisu štedjeli na ludim idejama, a fore su letjele kao iz topa. Dokaz da im egzotične lokacije nisu potrebne za stvaranje kvalitetne epizode bila je posebno smiješna epizoda “Live and Let Dine”, u cijelosti smještena u restoranu popularnog kuhara gdje ISIS-ovci štite albanskog diplomata. Trinaest novih epizoda stiže u siječnju, u paru s novim animiranim Chozenom. Ako Chozen bude upola dobar kao i Archer, imat ćemo odličan animirani blok ponedjeljkom.
Black Mirror
Među serijama “koje nisu stale među posljednjih trideset” našlo se par serija koje nisu konkurirale za listu zbog prošlogodišnjeg emitiranja, ali smo željeli ispraviti propust neuvrštavanja na prethodne liste. Black Mirror krenuo je u prosincu 2011. godine, primjetili smo ga prekasno da bi ušao na listu najboljih te godine, no zato smo ga dočekali ove. Charlie Brooker je čovjek divno poremećenog uma, a Black Mirror divno poremećena serija kakvoj zbilja nema ravne ni usporedive na televiziji. Koncept je antologijski, sličan Zoni sumraka sa po tri “samostojeće” epizode godišnje. Tri fascinantne priče koje se bave spekulativnom fikcijom i našim tehno-strahovima, posuđujući neke futurističke aspekte tehnologije i njihovim smještanjem u svijet današnjice. Brilijantna satira i društveni komentar današnjeg svijeta ovisnog o tehnologiji prikazan kroz paralelne verzije stvarnosti u kojima je potencirana važnost društvenih medija, umjetne inteligencije, virtualne i alternativne stvarnosti te čovjekove ovisnosti o tehnologiji. Godinu dana nakon emitiranja druge sezone, sudbina serije još uvijek visi. Bit ćemo jako, jako tužni ako ako Brooker stane na ovome.
Girls
Prošle smo godine debitantsku sezone HBO-ovih Girls imali na petom mjestu najboljih serija godine. Nedavno smo razgovarali upravo o drugoj sezoni Girlsa koja se emitirala rano u 2013. i složili se da je sezona bila još i bolja od prve. No, zbog velike količine kvalitetnih serija, Lena Dunham i njezine djevojke ispale su nam iz deset najboljih. Druga sezona bila je drugačija, čudnija, u većem neredu od prve, ali ipak trenuci koji su je izvlačili bili su bolji, ljepši i emotivniji. Jedan od njih je i onaj iz slike ispod, možda i najboljeg trenutka druge sezone, vjerojatno i same serije. Dunham svojom serijom hvata pravu sliku tog zeitgeista današnjice ljudskih odnosa i povezanosti (s dozom hiperbole) možda najbolje od ijedne serije u povijesti, i zato se o njoj priča. Likovi u seriji većinu vremena ponašaju se kao što se ljudi često u stvarnosti i ponašaju, kao kompletna govna, ali fascinatno je gledati njih i njihove raspade na malom ekranu, a za onu šačicu pozitivnih čak i navijati.
Hannibal
Showrunner Bryan Fuller i redatelj pilota David Slade (Breaking Bad, Awake) praktički su iznova osmislili svijet Hannibala Lectera i stvorili jednu od vizualno najupečatljivijih serija televizije nakon Breaking Bada. Za trinaest-epizodnu sezonu neke serije možda je bilo trunku previše proceduralnijih priča nego bismo to željeli, ali sve ostalo bilo je odlično. Mads Mikklesen je drugačiji Hannibal od Anthonyja Hopkinsa, suptilniji, blaži i uglađeniji — ali i dalje jeziv. Hugh Dancy, kao FBI-jev profiler Will Graham, zapravo je centralna figura serije. Brilijantan, ali psihički poremećen čovjek slamao se kroz prvu sezonu, a sve to bilo je popraćeno poprilično poremećenim i uznemirujućim vizualizacijama zločina i njegovog stanja uma. Fulleru ide i priznanje što je Hannibala prikazao inteligentnim i spretnim, bez da Jacka Crawforda, Willa Grahama i ostalu FBI-jevu ekipu učini slijepima i naivnima, nakon što ih je ovaj čitavu sezonu ismijavao kopirajući zločine drugih ubojica te ih ponekad servirao na pladnju – doslovce.
House of Cards
Netflix je ove godine gledateljima ponudio trinaest sati House of Cardsa u jednom komadu. Teško je to uopće i nazvati serijom jer se zapravo radi o veoma dugačkom filmu, koji vam nudi pauze za hranu i nuždu između. Kada je u veljači Netflix istovario svih trinaest epizoda za gledanje teško se bilo oduprijeti bingeanju svega u jednom dahu, što iz mogućnosti, što iz same kvalitete serije. Kevin Spacey sjajan je kao Frank Underwood; nemilosrdan, pokvaren i prokleto sposoban političar. Njegovo probijanje četvrtog zida u rukama lošijeg glumca bilo bi smiješno, ali ovdje funkcionira savršeno uz samu radnju. Iako i danas zanimljivije razgovore vodimo uz način na koji nam je House of Cards predstavljen od onih o samom sadržaju epizoda, serija je ponudila odličan spoj drame, crne komedije i sapunice da je bilo užitak gledati. Kada ćemo u budućnosti pričati o House of Cards, nećemo govoriti o još samo jednoj kabelskoj seriji, nego o predvodniku revolucije, makar sam njezin sadržaj nije bio na istoj stepenici s načinom distribucije.
Justified
Justified vjerojatno više neće dostići vrhunac iz druge sezone, iako bismo voljeli da se varamo. Ova sezona se možda previše koncentrirala na misteriju oko Drewa Thompsona, koja nas nije uvjerila da bi nam trebalo biti previše stalo, pa nije bila ni interesantna koliko je trebala biti. No, “Decoy”, epizoda kojoj je cijela sezona vodila, treća prije završetka sezone, bila je jedna od najboljih epizoda godine. Općenito. Justifiedova verzija shit hitting the fan epizode bila je zabavni i napeti neo-vesternski stand-off, a ostatak sezone također je imao dovoljno hajlajtova da opravda uvrštavanje pred vrh ljestvice najboljih serija godine. Raylanovo kopanje po prošlosti obitelji i ponovno suočavanje s ocem, Boydovi južnjački manerizmi i story-arc sa Avom te odlično comic-relief gostovanje Pattona Oswalta…
Parks and Recreation
Parks and Recreation i Community bili su jedini sitcomovi koji su iz NBC-evog svibanjskog pokolja izašli živi, no ne bez posljedica. Mreža je Parksu srezala budžet, što je rezultiralo odlaskom Rashide Jones i Roba Lowea. No, imali su novaca poslati cijelu televizijsku ekipu na snimanje u London, što nam i nije bio pretjerano jasan potez — koliko god ta dupla epizoda bila odlična. No, kakva god situacija bila na NBC-u, Parks & Rec i dalje nam je jedan od najdražih sitcoma na televiziji, i kao što je to bio slučaj s Girls, uz toliko kvalitetne ponude ove godine, mjesta za stanovnike Pawneeja (i pridruženog im Eagletona) na vrhu liste jednostavno nije bilo. Gledanost nije više čak ni na onoj bijednoj razini kakva je bila kroz većinu emitiranja, no nadamo se barem da će NBC dozvoliti seriji dovoljno vremena da ju privede kraju, bilo to ovog svibnja ili nakon iduće sezone. Zamjerati im na potencijalnom otkazivanju ne možemo, jer, budimo realni, prije četiri godine nismo ni sanjali da će serija doživjeti šest sezona.
Shameless
Shameless je u trećoj sezoni imao možda najbolju sezonu do sada. Serija je uvijek varirala između vrlo izraženo dramskih i humorističnih tonova, često bila vrlo ozbiljna i potresna, a pet minuta poslije provokativno smiješna. Dramski elementi bili su nešto naglašeniji prošle sezone, prvenstveno Fionini pokušaji da dobije skrbništvo nad djecom, pa smo još više žalili što Emmy Rossum nije dobila barem nominaciju za nagradu s kojom dijeli ime. Frank Gallagher (William H. Macy) ponovo je bio apsolutno odvratan bez opravdanja, ali urnebesan kad je to trebalo. I naravno, ovo je serija s neusporedivo najboljim castom mladih glumaca koji podjednako nose priču kao stariji i poznatiji kolege.
Southland
Ne morate biti fan Southlanda, ne morate znati apsolutno ništa o seriji — dovoljno je samo da odvojite 45 minuta svog vremena i pogledate pretposljednju epizodu serije, jednostavno nazvanu “Chaos”. Tada će vam biti kristalno jasno koliko je ova serija prokleto dobra, ali će vam istovremeno biti nejasno zašto, dovraga, Southland nije bio na radaru publike i udruga koje dodjeljuju nagrade. Naizgled jednostavna i isfurana priča o dvojici policajaca (među kojima i protagonist John Cooper, kojeg je majstorski utjelovio Michael Cudlitz) koje otme nekolicina paranoičnih narkomana bio je, bez imalo sumnje, jedan od najbrutalnijih, najemotivnijih i najboljih satova televizije u 2013. godini. Michael Cudlitz i Regina King odradili su kroz pet sezona uloge svojih života, a mi smo zahvalni TNT-u što je seriji podario dodatne tri sezone nakon što im je NBC dao šut kartu. No, u jednu smo ruku i ljuti na njih jer su se odnedavno opredijelili za emitiranje jeftinih kriminalističkih reality showova, a riješili su se bisera koji im je osvjetljavao ime.
The Americans
Još otkad su Momci s Madisona i Nucky Thompson u Atlantic Cityu zavladali televizijskim svijetom nismo imali seriju koja je ovako kvalitetno i vjerodostojno dočaravala jedan period u prošlosti. Americansi su na suptilan, ali fenomenalan način vratili osamdesete u naše domove, a igra mačke i miša u središtu radnje apsolutno je očaravajuća. Možda brojke nisu jednako sjajne kao one koje imaju drugi FX-ovi igrači, Sons of Anarchy i American Horror Story, no kada je gledanost izravno korelirala s kvalitetom neke serije? Matthew Rhys i Keri Russell su nas osvojili već nakon pilota i postali naši omiljeni televizijski špijuni. Čak više od špijunskih zapleta, važniji su bili temelji odnosa dvaju glavnih likova, prisilno uparenih u brak iz špijunskih koristi, no granice tog “poslovnog” braka bile su dobrano zamućene već prije pilota, da bi njihov odnos konstantno kroz prvu sezonu bio razvijan i istraživan. A tek glazba — “Tusk” Fleetwood Maca iz pilota te “Games Without Frontiers” Petera Gabriela iz finala sezone vrtjeli smo u loopu još mjesecima kasnije.
