Najbolje i najgore epizode Losta – serijala.com
Trenutno čitaš
Najbolje i najgore epizode Losta

Najbolje i najgore epizode Losta

Damon i Carlton mnogo su već puta rekli (između ostalog, i u ovom fenomenalnom intervjuu) kako ne žele da Lost bude pamćen samo po finalnoj epizodi, ili samo posljednjoj sceni, već po cijelom šestogodišnjem putovanju uz preživjele s leta 815. Pričao je nedavno o tome i kolega Dario.

Bilo je to fantastično putovanje i, mislim da (premda se mnogi neće složiti samnom), čak i ako šesta sezona bude apsolutni promašaj, odličnost prvih pet godina ne mogu nam uzeti. I sve one trenutke kada smo se uz Lost smijali, plakali, suosjećali, bili zapanjeni, u nevjerici, psovali autorima majke ili skupljali ostatke eksplodirane moždane tvari špahtlom nakon odgledane epizode. Prisjetili smo se nekih koje su nam se najviše urezale u pamćenje.

Pilot (1×01, 1×02)

Općepoznata je činjenica da je u to vrijeme pilot Losta bio najskuplji producirani pilot u povijesti, no svaki cent utrošen je s pravom. Od samog početka do danas rijetko se koja serija može mjeriti sličnim vizualnim dojmom. Scene na otoku predivno su snimljene, boje su nerealno lijepe i vjerojatno kad god vizualizirate nešto vezano uz Lost, vidite tu zelenu džunglu koja ga je definirala. Vizuali koje upotpunjuje i zaokružuje odlična muzika Michaela Giacchina. Od samog početka.

Početka koji je postavio savršen tempo epizode, od sada već klasične scene otvaranja oka i prvih desetak minuta koje su nabijene energijom i kaosom posljedica pada aviona, uz to što vas prikuju za stolac, kroz Jackov point-of-view upoznaju sa svim protagonistima. Ostavljeno je vrlo malo vremena za predah, uz odlično tempirane flashbackove i mirnije momente, no tek nakon Charliejeve završne “where are we”, dok se natpis LOST ukazuje na crnoj pozadini, sve što vam je kroz sat i pol servirano i upijeno stigne se probaviti i tisuću pitanja na koja morate znati odgovor tjeraju vas da čekate sljedeći tjedan.

Mnoge pilot epizode odlično uspiju u svojoj namjeni da vas uvuku u univerzum serije, njena pravila i zainteresiraju za sudbinu likova, no rijetke od njih i nakon pet sezona možete zvati i jednim od najboljih epizoda ikada. Neki će to protumačiti kao da kvaliteta pilota nije dostignuta u tolikom nizu epizoda, no ovdje to nije slučaj, već samo pokazuje da je u vremenu kad je kvalitetnog sadržaja puno, a attention span gledatelja minimalan, potrebno ih odmah zgrabiti za muda, srce ili bubrege i ne puštati do kraja.

Jack

Walkabout (1×04)

Epizoda koja je mnogima (uključujući i ovog autora) zacementirala veliku vrijednost Losta već je bila četvrta po redu. Svi se sjećaju scene u kojoj otkrijemo Lockea u kolicima, no nije sve u neočekivanom obratu na kraju. Jer epizoda je snažna i nakon ponovnih gledanja, epizoda o jadniku koji radi glup posao i život mu je blijed, no sanja i vjeruje da su mu suđene velike stvari u životu. Posebno nakon pete sezone i otkrića na kraju da John Locke ničim nije bio posebno vrijedan. Usput, zabavno je i gledati na koje su sve načine izrežirane scene da bi sakrili činjenicu da je on invalid.

locke-feet

Numbers (1×18)

Eh, ti brojevi. Nismo tada ni slutili koliko će postati popularni, koliko će i nakon šest godina biti pitanja: jesu li ukleti? Jesu li samo dio jednadžbe ili divlja slučajnost? Bila je to i epizoda s prvih flashbackom jednog od najomiljenijih i vjerojatno najsigurnijeg lika od odstrela (iako, bilo bi prilično hrabro ubiti Hurleya prije kraja serije), a uz Tricia Tanaka is Dead i njegova najzabavnija. Saznali smo tada o svom surogatu ne samo da je bogat, već i uklet, a i prilično agilan u izbjegavanju zamki.

Numbers

Solitary (1×09) / The Greater Good (1×21)

Obe Sayidove epizode iz prve sezone, ne samo zato što smo u zadnje vrijeme zaboravili koliko je zanimljiv lik nekad bio. Usudio bih se čak reći da je bilo prilično hrabro imati Iračana s kojim će publika simpatizirati (pogotovo kad mu se suprotstave agenti CIA koji su šupci i manipulatori). Nama se to možda čini glupo, i bilo je prošlo već četiri godine od WTC-a, no prosječni Amerikanci pamte svoje ratove i neprijatelje i veći su nacionalisti od nas na predivnom Balkanu.

Uz to, u Solitary smo prvi put vidjeli Miru Furlan (Danielle Rousseau), što bi i samo po sebi vjerojatno bilo dovoljno da se uvrsti na listu najboljih epizoda, a u Greater Good odlično prikazane posljedice Booneove smrti.

Exodus (1×23 – 1×25)

Pretpostavit ću da nikome neće biti čudno što će se na listi naći sva finala sezona. Već i ovo prvo pokazalo nam je oblik finala koje će uslijediti, toliko se toga u njemu dogodilo: Danielle je dala ime “Drugim” stanovnicima otoka, dr. Artza raznese dinamit, usput saznamo što je točno Black Rock, prvi put zapravo vidimo Smoke Monstera, Michael, Walt, Jin i Sawyer isplove na splavi, ali presretnu ih Othersi (i prvi put vidimo Mr. Friendlyja) i otmu Walta (WTF). Nakon svega, Jack i Locke raznesu hatch, ali da vidimo što je unutra producenti nas natjeraju da čekamo šest mjeseci. Aaaargh.

lost-exodus

(Što je, u svakom slučaju, retrospektivno, bila odlična odluka).

One of Them (2×14)

Ponovno Sayidova epizoda, i zapravo njegov (i Naveen Andrewsov) tour de force, u čijem flashbacku upoznamo Joea Inmana (Clancy Brown) i saznamo kako su Sayida zapravo Amerikanci pretvorili u mučitelja. Na otoku Danielle zarobi lika koji se predstavi kao “Henry Gale”, osoba koja je također nesrećom završila na otoku, a nitko, pa ni sam glumac, nije slutio da je to u biti jedan od najboljih likova ikada.

Scene Sayidovog mučenja Bena koje započnu sa “My name is Sayid Jarrah and I am a torturer”, a završavaju prebijanjem Bena i Sayidovim slomom nad smrću Shannon kroz njih (“How deep [did you bury her]? How many shovelfuls of earth? Did you use your hands? How long did it take you?”) jedne su od najjačih dramskih scena u čitavoj seriji.

Eh da, i pred kraj epizode prvi put smo vidjeli što se dogodi kad timer u hatchu dođe do 0.

Two for the Road (2×20)

Ili “Michael ubije Libby i Anu-Luciu”. Damn. Znali smo da je Michael sumnjiv i da su ga Othersi poslali, ali taj kraj nitko nije očekivao. Ovo je u biti drui put (nakon Shannon) da su Damon i Carlton izveli “Jossa Whedona” – ne samo da su napokon pokrenuli stvari između Hurleya i Libby (što je bilo iznimno simpatično), nego su čak i superiritantnu Anu-Luciu unutar jedne epizode uspjeli učiniti skoro podnošljivom, samo da bi je na kraju iste upucali.

Live Together, Die Alone (2×22)

Najbolje finale Losta. Da, treće je imalo flashforward, četvrto frozen donkey wheel, a u petom su ubili Juliet (možda) i skrenuli u alternativni timeline (ne, vjerojatno ne), ali ovo finale je imalo sve: Desmond, nakon što smo ga upoznali početkom sezone na kratko, ali kroz vrlo pamtljivu scenu, nakon ove epizode postao je jedan od najomiljenijih likova, kao i njegova i Pennyina priča. Dakle, u epizodi smo saznali tko je Penny, zašto Desmond nosi sa sobom njenu sliku i Dickensov “Our Mutual Friend”, prvi put vidjeli Charlesa Widmorea, saznali kako je Desmond došao na otok i tamo našao Kelvina Joea Inmana (da, onog koji je naučio Sayida kako mučiti ljude), zašto se avion srušio; vidjeli smo Nogu; Locke je imao krizu vjere (“I was wrong”, odlična scena) i na kraju je nebo postalo ljubičasto.

System Failure

Flashes Before Your Eyes (3×08)

Da, opet Desmond. I, po prvi puta, putovanje kroz vrijeme. Ne u obliku u kakvom ćemo ga gledati u petoj sezoni, ali (opet) bio je to shape of things to come. I to takav! Drugi najduži flashback u seriji koji nam je samo lagano natuknuo da je gamechanger, opisao nam neke bitne zakone u Lost univerzumu (“the universe has a way of course-correcting itself”) i nastavio Desmond/Penny priču na najbolji mogući način.

Tricia Tanaka is Dead (3×10)

Ništa jako bitno nije se dogodilo u ovoj epizodi, ali ona je savršen primjer Lostove srži: interakcije likova; a uz to je i vrlo lagana i pozitivna. Bez nekih problema većih od života, misterija i drame.

Greatest Hits (3×21)

Charlie je bio čudan lik: ponekad bezvezan, ponekad iritantan (vidi Fire+Water u nastavku), a većinom, u najboljim trenutcima, Stanlio Hurleyevom Oliu. No u ovoj epizodi (i sljedećoj) pokazao se u najboljem svjetlu. Vjerojatno samo da ga mogu Josswhedonati.

Scena kad odbije Hurleyevo sudjelovanje u odlasku na Looking Glass? Aaaaw. Samo.. aaaaaw.

Through the Looking Glass (3×22)

Od svih game-changing mind fuck epizoda, ovo finale bilo je najbitnije i najveće. Ne samo zato što je bila prva s flashforwardom, već zbog činjenice kojoj je flashforward bio posljedica. Nakon nje generalno je krenuo rasplet. Sve domino kockice postavljene su na mjesto i sve je bilo spremno za njihovo rušenje s početkom četvrte sezone. Odličnog tempa, prepuno konflikata i praćeno novim, vrlo pamtljivim komadom muzike (znate na što mislim, onaj “Adventure theme”, dok povorka pješači po otoku). Jack nije bio zanimljiviji (i u sadašnjosti i budućnosti) još od prve sezone, a usudio bih se reći ni nikad kasnije nego kao u ovoj epizodi.

Not Penny's Boat

The Constant (4×05)

Svojevrsni nastavak Flashes Before Your Eyes i često proglašavana najboljom epizodom Losta i najboljom epizodom te televizijske sezone. Nevjerojatno je koliko empatije prema Desmondu i Penny su scenaristi uspjeli izvući iz gledateljstva, počevši od Live Together, Die Alone. The Constant i onaj telefonski poziv bio je vrhunac njihove priče kao što je finale treće sezone bilo vrhunac sveukupne priče.

The Shape of Things to Come (4×09)

Nemoguće je samo jednu epizodu nazvati Benovom najboljom ili definirajućom epizodom, ali ako bi ijedna mogla nositi taj naziv, to je Shape of Things to Come.

Michael Emerson, slično, a opet, potpuno različito od Henrya Iana Cusicka (Desmond) pojavio se tek u drugoj sezoni, odmah osvojio i nas i scenariste, a u trećoj već postao možda i najomiljeniji lik. Bez obzira što nije bio dio originalne postave, Lost ne bi bio ni približno dobar bez tog buljookog spletkaroša koji konstatno tvrdi da je pozitivac, makar laže, mulja, otima i ubija. No, Lost je prilično zamutio granice dobrog i lošeg; i dobrih i loših osoba. Jasno je samo da je Ben osoba koju volimo, makar ga samo voljeli mrziti.

Prva scena na koju svi pomisle sigurno je Keamyevo ubojstvo Alex i onaj jedan Benov pogled nakon toga, koji govori tisuću riječi na sto jezika i samo on bio bi mu dovoljan za neku glumačku nagradu. Bio je i rijedak miran moment u epizodi koja je pucala po šavovima od akcije. Također, Claire je vjerojatno umrla. No, to ćemo sigurno saznati tek ove sezone.

A tu je i flashforward u kojem Ben na vrhuncu svog manipulatorstva nagovara Sayida da ubija za njega. I epilog s njegovim posjetom Widmoreu.

There’s No Place Like Home (4×12, 4×13)

Bizarno je koliko puno stvari se dogodilo u ovoj najkraćoj sezoni i njenom finalu, koliko smo novih stvari otkrili i kako nas je izvozala kao vožnja u lunaparku, a pokrili su kronološki vrlo kratko vrijeme. Toliko kratko, u biti, da je epizoda završila samo nekoliko trenutaka nakon događaja na kraju finala treće sezone.

Oceanic Six su pobjegli s otoka, Penny je pronašla Desmonda, vidjeli smo zečeve koji putuju kroz vrijeme i usudio bih se reći, dva su momenta u ovoj epizodi koji lijepo sumiraju čitavu seriju: Lockeova izjava Jacku “This is not an island, it is a place where miracles happen” i frozen donkey wheel. To čudo u smrznutoj komori ispod Orchida odlično sumira mitologiju Losta: nešto drevno, ogromno (i u lošijoj seriji vjerojatno bi izgledalo smiješno) što izvodi pomake u prostoru i vremenu. Predobro.

Najbitnije od svega, bili su to i prvi trenutci zbližavanja Sawyera i Juliet.

Frozen Donkey Wheel

Jughead (5×03)

Putovanje kroz vrijeme već je bilo duboko uspostavljeno kao nov način naracije, a u ovoj epizodi (barem ovaj dio s preskakanjem perioda) bio je najefektniji. Othersi u pedesetima (u čijim su redovima Charles Widmore i Ellie Hawking), sveprisutni Richard i Locke koji već dugo nije djelovalo toliko sposobno, pribrano i odrješito. Uz to, vidjeli smo i Jugheada iz naslova, koji će kasnije imati prilično veliku ulogu.

LaFleur (5×08)

Eh, LaFleur. Još jedna prvenstveno romantična epizoda – nije li čudno koliko ih je na ovom popisu, a opet da ni jedna nije vezana uz “centralni” romantični trokut (Sawyer – Kate – Jack), kojeg centralnim smatraju možda samo producenti.

Nakon prve polovine sezone s preskakanjem kroz vremenske periode, ovom smo se utaborili u sedamdesetima i direktno u centru Dharma Initiativea. I nakon tri sezone natuknica o njima kroz stvari koje su ostavili trideset godina kasnije i jednog kratkog flashbacka, doživjeli smo ih napokon i iz prve ruke, infiltracijom naših protagonista. Nitko vjerojatno nije, pa čak ni u četvrtoj sezoni, mislio da će se to ikad dogoditi. Kao i ova romansa koja se napokon dogodila u njoj. Niti da će zbir epizoda tog storylinea biti toliko jebeno odličan i zabavan.

LaFleur

Some Like it Hoth (5×13)

Možda bi na ovom mjestu mogla biti i bilo koja druga epizoda tog drugog dijela pete sezone, ali ova je pogotovo naglasila onaj *zabavan* dio. Milesov odnos s Hurleyem koji je jednako sličan njegovom odnosu s Charliejem i Sawyerom bio je pun pogodak, a uz vožnje otokom u hippi vanu, Star Wars reference i daddy issuese nisu mogli fulati.

The Incident (5×16)

Ako me sjećanje (i Lostpedia) ne varaju, Two for the Road bila je prva epizoda u kojoj je spomenut On, samo zamjenicom. Godinama su uslijedile teorije da je Jacob samo babaroga kojom se Othersi plaše u poslušnost, da je samo obmana ili da će Jacobom postati neki od protagonista. Čak se i najmanje očekivalo da će biti obična (u redu, pitanje je koliko obična) osoba. I u najboljoj maniri Losta, kada smo ga, nakon četiri sezone napokon vidjeli, ne samo da je lik ispao bolje nego što smo mislili, nego njegovim pojavljivanjem nismo dobili odgovor na dugoočekivano pitanje tko je on, već samo tisuću novih pitanja. Morate voljeti takav način storytellinga. Pretpostavljam da inače ni ne pratite seriju.

Jacob i kolega

Milijun drugih stvari dogodilo se u epizodi, milijun pitanja i, najsličnije finalu prve sezone, pitanja su ostala najotvorenija. I kao da nismo ništa naučili iz prošla četiri puta, ponovno smo im dali da nas šest mjeseci drže u isčekivanju završnog poglavlja ove priče. A to je odlika stvarno odlične televizije.

***

No, to putovanje nije uvijek bilo napeto, dirljivo i mozgoparajuće. Bilo je i prilično niskih trenutaka, ali bez njih sigurno ne bi bilo tako zanimljivo.

Born to Run (1×22)

Sredinom sezone, Kate je našla među svojim stvarima model aviona od kojeg se nije odvajala i za kojeg, činilo se, bila je spremna ubiti. Naravno da su teorije krenule brzinom svjetlosti, ali rješenje je bilo prije svega prejednostavno (bila je to igračka njene simpatije iz djetinjstva, čije je ubojstvo kasnije ona skrivila) i uz to, potrošili smo cijelu epizodu na otkriće tog velikog misterija. Možda to ni ne bi bilo tako loše, da je priča u flashbacku pobudila neku empatiju, no, upravo suprotno, bio je to početak nepodnošenja Kate. Je li tome kriva izvedba Evangeline Lilly ili samo način na koji je pisano za njen lik, nije sigurno.

Avion

Fire + Water (2×12)

Iritantno poludjeli Charlie silom želi krstiti Aarona, i zaključuje da je najbolji način da to učini otimanje i kupanje s njim u oceanu. WTF. Epizoda van karaktera, van zdravog mozga i najniže što je Lost pao u drugoj sezoni.

Three Minutes (2×22)

Epizoda koja je imala potrebu objasniti zašto je u Two for the Road Michael upucao Libby i Anu-Luciu – objasniti ono što su svi već zaključili. Bio je to jedan od niza dokaza da nije potrebno potpuno i detaljno objašnjavati događaje i misterije, već je bolje ostaviti nešto i mašti.

Glass Ballerina (3×02)

Sun i Jin epizode općenito… previše je reći da ne valjaju, no niti oni kao likovi, niti njihove epizode nisu posebno interesantne. No, valjda u svakom ansamblu uz one koje volite, mrzite i volite mrziti moraju biti i oni koji su… meh. Ni vrit ni mimo. Njihove epizode uvijek nekako pogode prostor u priči kada nas baš nije briga za njih i koji su njihovi problemi, jer puno važnije (ili interesantnije) stvari se događaju drugdje. Glass Ballerina bila je najgora takva, usred najdosadnijeg arca u čitavoj seriji uspjela je zabetonirati dosadnost.

Izvlači ju samo scena Benovog pokazivanja Jacku snimke utakmice u kojoj Red Soxi pobjeđuju na World Seriesu.

I Do (3×06)

Pretpostavljam da ne postoji netko tko ne voli Nathana Filliona. Postoji li? Molim javite se komentarom i objasnite se. A Damon i Carlton uzmu takvu jednu karizmu i stave ju u ulogu priprostog Kateinog ljubavnika i nakratko, muža. Nepotrebno i bezveze u vrijeme kad smo samo htjeli da taj arc na Hydra otoku završi već jednom.

Stranger in a Strange Land (3×09)

Općepriznat kao najlošiji trenutak u povijesti Losta. Jackove tetovaže, Bai Ling i označavanje Juliet žaračem. Que?

Pozitivno je što je epizoda bila toliko loša da su čak i glavonje u ABC-u shvatili da ne mogu rastezati radnju takvim glupostima i prihvatili ponudu da Lost završe za tri sezone.

Eggtown (4×04)

Kao i Jin/Sun epizode, dvoumio sam se stavili li više Kate epizoda na ovu listu, no i ove su dovoljno reprezentativne. Nakon fenomenalnog početka četvrte, s ekipom s broda čije namjere nisu posve čiste i činilo se da svaki ima neku bizarnu sposobnost ili bar bizarnu prošlost; činjenice da znamo da će otići s otoka, ali samo njih šest i jako želimo saznati kojih šest i zašto baš tih šest; pa nakon toga i odlične epizode gdje je Sayid Benov plaćeni ubojica u budućnosti, dobijemo suđenje Kate. Stvarno?

Misle li stvarno Damon i Carlton da nas Kate zanima? Da je bilo što osim sebične, bahate, napuhane spodobe? Jesu li možda oni u pravu, a ja u krivu?

The Other Woman (4×06)

Već sam dovoljno puta rekao koliko je odlična bila četvrta sezona? Kad je još uz to The Other Woman najavljen, kao Julietin flashback, očekivano je bilo da ćemo saznati nešto novo o dinamici Othersa i eventualno nešto više o tome tko su oni uopće. Što smo dobili? Nezanimljivu ljubavnu priču plus Benovo predpubertetsko ponašanje u odnosu s Juliet. Još uvijek ne vjerujem da je to bio Ben, već da je bio posjednut Smoke Monsterom. Mora postojati neko objašnjenje. Zahtijevam da to objasne u šestoj sezoni.

Bio je tu i cijeli onaj zaplet s Tempestom i ubijanjem cijelog otoka plinom, čiji mi smisao nije još uvijek potpuno jasan – osim da zapečatimo dokaze kako točno su Othersi potrovali Dharmu.

Jesmo li ispustili neku epizodu koja vam je posebno dobra? Je li vas uopće briga? Recite nam komentarima.

Prisjećanje na momente koja nisu stala ovdje slijede uskoro. Samo je još nekoliko dana ostalo, nadamo se da ste nestrpljivi kao i mi.

8 komentara
  • “Lost ne bi bio ni približno dobar bez tog buljookog spletkaroša koji konstatno tvrdi da je pozitivac, makar laže, mulja, otima i ubija” xD

    savrsen clanak, podsjetilo me na dosta detalja koje sam vec zaboravila. odlicno!

  • @dš auuuu, zaboravio sam skroz na tu scenu s pismom. Je, savršeno je.

    @Underdark nisam zaboravio, meni je to odlična epizoda :) Problem s Ninom i Pablom je bio u svemu osim u toj epizodi – Expose je baš bio dobar filler. Zabavan, s malo flashbackova iz drugog kuta (kao npr. Tag & Bink u Star Wars stripovima ili Rosencrantz and Guildenstern – ok, samo što oni nisu imali baš utjecaja na radnju :) ). I Billy Dee Williams!

    @np nah, čeka se prava stvar. :)

  • Odlican text ;)

    Slazem se manje-vise sa svime…dodao bih samo jos dvije meni drage epizode, The Man Behind the Curtain i Confirmed Dead :)

  • Man Behind the Curtain sam se bar sjetio u sljedećem postu, ali Confirmed Dead… je, malo nepravedno zaboravljen – ta je bila puna WTF momenata.

    Makar, i dobro nije to sve spomenuto… pa ko bi sve to čitao :)

Odgovori

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861