Televizija je medij koji se stalno mijenja pa se granice između televizijskih žanrova sve više zamagljuju tvoreći tako televizijske hibride tzv. dramedije. Američka televizijska akademija (ili pobliže Akademija televizijskih znanosti i umjetnosti), svima poznata kao ustanova koja svake godine dodjeljuje nagradu Emmy za najbolja televizijska postignuća u protekloj godini, još se nije odlučila povući granicu između onoga što bi nazvali pravom humorističnom serijom (pritom misleći na sitcom) i komedijom s elementima drame (ili dramom s elementima humora). U očima nekih kritičara jednostavna Akademijina kategorizacija televizijskih serija na drame i komedije postala je nedostatna i nezadovoljavajuća. Mnogi bi se s njima složili i napali Akademiju za njenu pretjeranu konzervativnost, no pitanje je možemo li ju zbilja tako lako osuditi bez da uzmemo u obzir posljedice takve odluke.
Iako je većina ljudi (ili bar oni koji posjećuju Serijalu) upoznata s konceptom dramedije, nema ništa loše u ponavljanju. Dramediju bi možda najlakše bilo definirati kao hibrid klasične dramske serije i sitcoma. Komična drama. Dramska komedija. Famoznom laugh tracku nema mjesta, a može trajati 30 ili 60 minuta (s reklamama naravno) ovisno o tome je li više bazirana na komediji ili drami. Polusatne dramedije su više fokusirane na komediju (sve češće crni humor), ali postoje i dramski elementi koji omogućavaju serijaliziranost radnje neučestalu kod sitcoma čije su epizode većinom priče za sebe. Likovi u dramedijama su često razvijeniji nego u sitcomima i obraća se više pažnje na njihovu osobnost i podrijetlo kao pokretač radnje.
Početak povijesti ovog zasebnog žanra pronalazimo već u 1970-ima kada popularne humoristične serije počinju polako balansirati dramu i komediju (i to većinom obiteljske serije koje su se u posebnim epizodama doticale nekih “osjetljivijih” društvenih problema). Prvom uspješno realiziranom dramedijom smatra se američka tv serija Moonlighting (kod nas poznata pod nazivom Slučajni partneri) u kojoj su glavne uloge imali Bruce Willis i Cybill Shepherd. Producenti su u prvim sezonama uspijevali u održavanju ravnoteže između ozbiljnog i komičnog sadržaja, a serija je zahvaljujući seksualnoj napetosti između glavnih likova i dinamičnim, riječima ponekad prenapunjenim dijalozima (koji su kroz posljednje desetljeće možda čak i postali trademark dramedija – sjetimo se samo Gilmoreica) brzo stekla veliku popularnost. O uspijehu u balansiranju govori i činjenica da je Moonlighting postala prva serija u povijesti koju je Američka udruga redatelja (Directors Guild of America) nominirala za nabolju režiju u dramskoj i humorističnoj seriji, i to dvije godine zaredom. Oba puta je pobijedila u kategoriji dramske serije. Već tada možemo uočiti neusklađenost između televizijskih kritičara pa su tako Moonlighting i njeni glumci redovito bili nominirani u kategoriji komedije na Zlatnim globusima, a u kategoriji dramske serije na Emmyjima. Tako je Bruce Willis pokupio Zlatni globus za najboljeg glavnog glumca u komediji i Emmy za najboljeg glavnog glumca u dramskoj seriji, i to za istu seriju.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=3QTVtAsVrEg[/youtube]
Važan korak u proboju novog žanra comedy-drame napravio je David E. Kelley stvorivši Ally McBeal, prvu u nizu njegovih sudskih dramskih komedija. Hvaljena od strane kritičara (bar prve četiri sezone), omražena među feministima, Ally je godine 1999. postala prva i zasad jedina “dugometražna” (45-minutna) serija koja je osvojila Emmy za najbolju humorističnu seriju. Kasnije je Kelley kreirao još jednu poznatu dramediju Boston Legal, čiji su glumci bili nominirani za najbolji glumački sastav i u komediji i drami (nagrada glumačkog udruženja SAG). No, o popularnost dramedija svjedoče sigurno, sveprisutne Kućanice, koje su jedno vrijeme bile i najgledanije serija na svijetu. Također jednosatna serija uglavnom svrstavana pod komediju.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=g1-9vw8cUi8[/youtube]
Iako je prve velike korake dramedija radila na broadcast mrežama, najveći uspjeh postiže na kabelskoj televiziji, i to ponajprije na Showtimeu. Upravo se zbog Showtimeovih dramedija danas vode polemike među televizijskim kritičarima o uvođenju nove kategorizacije tv serija. Prva u nizu njihovih dramedija bila je nažalost kratkotrajna (ali nadam se svima nam poznata) serija Bryana Fullera Dead Like Me(Tko živ, tko mrtav). Nešto kasnije 2005. kanal počinje emitirati Weeds (Trava), instant-hit i tada najgledaniju tv seriju u povijesti Showtimea. Serija o kućanici koja se nakon suprugove smrti okrene preprodaji marihuane, ispunjena crnim humorom, oduševila je kritičare i publiku. Zahvaljujući Travi, Showtime je stekao širu publiku i preporodio svoj imidž (nasuprot onoga u 90-ima kada je doživljavan soft-core porno kanal) pa tako upravo Nancy Botwin (ali i Dexteru) možemo zahvaliti što Showtime danas proizvodi televizijski program vrhunske kvalitete kao što je Homeland.
No, Showtime nije zaboravio koncept kreatorice Trave, Jenji Kohan, pa smo naizgled obične kućanice koje se suočavaju s neobičnim životnim situacijama (a igraju ih ugledne glumice) imali prilike gledati u još 3 serije. Te žene su Toni Colette kao Tara Gregson, kućanica koja se suočava s problemima disocijativnog poremećaja (višestrukog) identiteta u seriji Sva lica Tare (United States of Tara), Laura Linney kao Cathy Jamison, kućanica koja se bori protiv raka u dramediji The Big C, te Edie Falco u ulozi medicinske sestre i ovisnice o tabletama, Jackie Peyton, u Sestri Jackie (Nurse Jackie). Još neke Showtimeove dramedije uključuju još uvijek aktualne, Californication (Kalifornikaciju) i Shameless (Besramnike). Polusatnu i jednosatnu seriju.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=YKKpDR65naI[/youtube]
Trenutačni sustav nagrađivanja dakako nije savršen, to je sustav u kojem ispaštaju i sitcomi i dramedije. Birajući između 30 Rocka i Trave, glasači će po principu koja serija ih je više nasmijala dakako dodijeliti nagradu za najbolju komediju 30 Rocku – govori Jenji Kohan. Serije poput Trave i Sestre Jackie nisu primjer tipičnog humora kakav se nalazi u sitcomima, ali su zato izrazito uspješne u kreiranju ozračja punog crnog humora i tragikomike. To ne znači da su manje vrijedne, samo da se možda nećete punih pola sata neprestano smijati. S druge strane, glumci i glumice u dramedijama imaju prednost jer u jednoj epizodi imaju mogućnost odigrati izrazito dramatične i histerično smiješne scene pa zahvaljujući većoj težini takvih uloga često kupe velike televizijske nagrade. O tome svjedoči i činjenica da su sve četiri prethodno spomenute Showtimeove dame pokupile nominacije i za Emmyje i Zlatne Globuse (osvjajući 3 Globusa i 2 Emmya). Na taj način pravi komičari često ostaju bez glavnih nagrada (što naravno ne znači da ih glumci i glumice u dramedijama nisu zaslužili). Poznat je i govor Edie Falco koja je prihvaćajući Emmya za najbolju glumicu u komediji izjavila kako njena uloga “i nije tako smiješna”.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=9mWTLjHhIGY[/youtube]
Glavni problem moguće nove kategorizacije koji treba uzeti u obzir je jednostavne “matematičke” prirode, a to je enormno povećanje broja nagrada i nominiranih. Samo povećanjem nagrada u glavnim kategorijama dobili bismo još šest novih kategorija, za seriju, scenarij, režiju te glavnu, sporednu i gostujuću ulogu. Imali bismo čak 18 nominiranih serija kao “najboljih u sezoni”. Tada bi možda najjednostavnije rješenje bilo uvođenje samo jedne zasebne kategorije koja bi odlikovala najbolju seriju u polju dramedije, dok bi se glumci i ostatak posade takoreći “ubacili u koš” s odgovarajućim kolegama iz dramskih odnosno humorističnih serija ovisno o tome kojoj više tematskih odgovaraju (primjerice Girls među komedije, a Harry’s Law među drame). No, budući da već dugi niz godina dramedije popunjuju nominacije i u dramskoj i humorističnoj konkurenciji na Emmyjima, mogla bi se dovesti u pitanje kvaliteta serija koje bi ih zamijenile jer danas velik broj serija, možemo reći, pleše između drame i komedije (poput Uvoda u anatomiju koji izmjenjuje scene tragedije i komičnih ubrzanih dijaloga). Također, ta podjela bi donijela apsurde u kojima bi se za nagradu Emmy suočavali Shameless i Glee.
U konačnici možda je i dobra stvar to što se originalni koncept humoristične serije širi i prestaje obuhvaćati samo klasične sitcome. Dramediju tako možemo shvatiti kao dokaz evolucije i povećanja raznovrsnosti televizijskih programa. Ovo je tema o kojoj sigurno još nismo sve čuli budući da se mnogi televizijski producenti i dalje bore za uvođenje posebne kategorije za dramediju.
Inače ne pratim nikakve filmske niti televizijske nagrade (još manje izbore za (miss) kurac,palac) ali ovo je odličan članak. Pohvale! Uvijek vas rado čitam.
Odličan članak.Definitivno treba naparaviti podjelu,jer ovako su svi u istom košu,a onda dolazi do smiješnih situacija.
Žanrovsko miksanje meni osobno ne smeta, ako tu i tamo neka serija koja balansira 50/50 između komedije i drame upadne u kategoriju komedije, ako ništa, bude mi drago da ne dominiraju sitcomi. Problem za mene nastaje kada lošije serije pobjede, ali to je već tema za drugi članak, naslovljen “Zašto nikad ne pobijedi serija koju ja najviše volim?” :)
Odlican clanak! Drago mi je da zanrovi gube na znacenju (kako u serijama tako i u muzici). Clanak me podsjetio na nesto sto sam rekao prijatelju dok sam mu davao preporuke za serije… Louie je vjerojatno bolja serija od Parks and Recreation, ali je zato Parks bolja komedija od Louie-a.
I kad se vec spominjao, moram napomenuti da mi je zao sto Shameless ne dobija vise ljubavi od kriticara sto dodijeljuju te “prestizne” nagrade. Cisto zato sto bi tako serija vjerojatno dospjela do vise ljudi. A stvarno je nevjerojatna. I jedan od najboljih primjera dramedije.
Shameless je kategoriziran u dramu, pa jednostavno nema mjesta za njega… A draga je i meni. Za Emmy Rossum, doduse, bi se trebalo naci.