Serijalin retrovizor: The Sopranos 4×05, 4×06

4×05 Pie-O-My
Scenarij: Robin Green & Mitchell Burgess
Režija: Henry J. Bronchtein
Originalno emitirana: 13.10.2002

Adrianina nova uloga FBI-evog doušnika vraća se u fokus nakon što je nekoliko epizoda ostavljena postrani – i nije joj nimalo lako. Nije sretna niti time što joj sve češće klub služi kao paravan za mafijaške poslove (makar, što je očekivala) niti što ju FBI konstantno pritišće za informacijama. Danielle ju predaje novoj handlerici koja se ne čini ni blizu toliko prijateljska, koja joj usput i odlično otkrije kakve su zapravo bile Richijeve i Pussyjeve sudbine. Postaje paranoična da će ju otkriti i glumi da je bolesna kako bi se što više izmaknula iz doticaja informacija. Znamo da je oduvijek znala otprilike što se događa oko nje i kako Chris zarađuje za život, ali zanimljivo bi bilo znati što joj je bilo u glavi kada je (možda po prvi put) vidjela da to uključuje i prebijanje tipova. Na kraju im ipak nevoljko počne davati informacije, ali i podlegne rješavanju stresa heroinom, kao i Christopher.

Janice počinje bacati svoje udice prema Bobbyju, suptilno mu se uvlačeći u život – i pritom tjerati konkurenciju, uključujući Jojo Palmice – koju smo sad vidjeli vjerojatno prvi put nakon prve sezone kada su ubili Mikeya. Najbolje od svega, iako dijelom to radi iz sebičnih interesa, čini se da je njena pažnja prema Bobbyju iskrena. Slično, Junioru prilično sebično nedostaje Bobby, iako na kraju na Janicein nagovor obavi posao koji ga je tražio – i to prilično efektno, kako ne bi nužno očekivali – i vrati mu se u službu.

I na kraju, Tony i Pie-O-My. Ralphov trkaći konj (odnosno, službeno mu je vlasnik njegova spremačica) omili se Tonyju – gotovo kao svojevrsni nasljednik pataka iz prve sezone. Nakon što je slučajno pogodio ispravnu strategiju za pobjedu, Ralph mu oduševljeno daje dio zarade dok ga ostatak ekipe tapša po leđima. Nije li davno u seriji bio komentar na takvo ulizivanje, nesigurnost u iskrenost svojih podčinjenih?

Zajedničko veselje im nije dugo potrajalo, jer Ralphu nisu baš odgovarali Tonyjevi sve veći prohtjevi za udjelom u zaradama – još jednom, ta njegova pohlepa proviruje, kao i u sceni kad kao hrčak prolazi noću dvorištem u šlafruku do kante s hranom za patke da bi poskrivečki pokupio nešto novca.

Prilično nesvojstveno seriji, pak, nešto mi je bilo totalno neprirodno u scenama trka, ili je njihovo navijanje izgledalo lažno, ili sami rezovi na utrku, ali nešto od toga svakako.

Zato je kraj s Tonyjem i bolesnom Pie-O-My u štali na kraju, praćen pjesmom iz Rio Brava koju smo par epizoda ranije čuli na televiziji dok je Tony gledao film; samo ovoj seriji svojstveno dirljiv.

4×06 Everybody Hurts
Scenarij: Michael Imperioli
Režija: Steve Buscemi
Originalno emitirana: 20.10.2002

Tony Chrisu objavi svoje planove koje je publika već znala: da postupno naredbe daje kroz njega (i to dok Chris dolazi vidno strgan od droge). I dok se prije par epizoda činilo da Chris kuži da policajac kojeg je ubio nije ubojica njegovog oca, sad si je ili odlučio to učiniti istinom (već nekoliko puta je spomenuo “what he did for me”) ili mu je samo heroin pojeo mozak. Ali imao je odličnu repliku na Tonyjev klišej “You’ll take this family into the 21st century – we’re already in the 21st century”.

Usput, u istom trenu Tony kaže da Sil i Paulie nisu njegova krv, a ako se ne varam, nije niti Chris? Jer on je u biti Carmelin rođak.

Carmela Tonyju usputno i ležerno u krevetu, nakon priče o ženi s kojom pokušava spojiti Furia (vjeorjatno da ga sebi izbaci iz misli), spomene da se Gloria ubila.

Naravno, zašto Carmela ne bi to usputno rekla, jednom je vidjela ženu, ali zato Tonyjeva inicijalna shrvana rekacija je fantastična, kao i njegovo suočavanje sa samopridanom krivnjom za njenu smrt u ostatku epizode – s vrhuncem u odličnom snu gdje i Annabella Sciorra ima lijep cameo i gdje je, opet, zvuk ključan za atmosferu.

Zanimljivo je kako ga je njeno samoubojstvo shrvalo i s te strane što ju je nedavno bio spreman sam ubiti, a nadalje, zanimljivo je i kako bi se drugačije odnosio prema Artieju i njegovoj situaciji da se dogodila u neko drugo vrijeme (iako smo već više puta vidjeli da Artieju svašta prolazi) – što mu na kraju Melfi kaže i na terapiji – koja je imala svoj dobrodošli povratak, uključujući i već dugo neviđen Tonyjev bijes u ordinaciji.

Eh, Artie, Artie, jadni Artie. Ostao je bez naušnice. I ponosa. Užasno je tužna njegova priča, iako si je svoju nesreću sam donio svojim konstantnim nezadovoljstvom svojim životom.

Slično bezrazložno nezadovoljnim na kraju ispadne i AJ, s čijim društvom smo proveli dobar dio epizode i prvi put vidjeli i kako se prema statusu njegovog oca odnose njegovi prijatelji – očekivano, sprdnjom i referencama na Kuma. Pomalo neobično ležeran segment o tome kako AJ pokušava naći mjesto za seks toliko daleko da ode do New Yorka žicati sestru za sobu i kasnije kako ga brine što nije dovoljno bogat kao njegova djevojka; izgleda malo neumjsno među ostalim pričama o samoubojstvu, no dovoljno je izoliran i dovoljno simpatičan da ne smeta.

Nevjerojatno, već smo skoro na pola sezone. U sljedećoj epizodi vraća nam se Paulie!