Zimski dio televizijske sezone tradicionalno je pun novih serija, onih za koje su mreže odlučile da 1) nisu bile dovoljno dobre za jesenski dio sezone i 2) one za koje su smatrale da će bolje proći u drugom dijelu sezone. Televizijska sezona je ovako i onako postala pomalo arhaičan izraz jer svaki dan netko izbacuje novu seriju za koju nemamo vremena. Zato je i sve važniji word of mouth u smislu da ćemo prije pogledati nešto što nam je netko preporučio nego naslijepo krenuti grlom u jagode. Ovaj vodič pokrit će protekla dva-tri mjeseca, a ako vašeg favorita nema — slobodno nam javite. Pogledat ćemo još i to. Pa krenimo.
Nastala prema istoimenom stripu Joea Hilla Netflixova adaptacija Locke & Key (ocjena: 6.5) imala je dugačko i ne baš jednostavno putovanje do malih ekrana. Hillov strip sjajna je priča ispunjena neočekivanim obratima, horor atmosferom i detaljno razrađenim likovima. Locke & Key je pravi mali dragulj iz pera sina Stephena Kinga, a strip je izdan i na hrvatskom jeziku u velikom i standardno tvrdoukoričenom izdanju Fibre. Prava je šteta onda što je Netflixova serija stisnula kočnicu i prilagodila priču nešto mlađim uzrastima. Adaptacija je nažalost izgubila oštrinu predloška, ali Carlton Cuse i njegov scenaristički tim ipak su napravili solidnu seriju koja se samo oslanja na određene poluge iz stripa. Svaka adaptacija se mora i treba razlikovati od originala, ali Locke & Key previše ublažava teme i glavne ideje stripa. Netflixova uškopljena verzija nije loša, čak su i epizode samostalne jedinice — danas gotovo nezamislivo u sezonskim juhama koje samo grabite velikim žlicama dok ne ispraznite tanjure. Likovi su simpatični, iako ponekad nepotrebno glupi, glumci koji ih igraju odlično odabrani, dizajn serije je na visokoj razini, ali sve i dalje djeluje kao “obiteljska” verzija nečeg boljeg. Krije se unutar visokih zidina umjerenosti i pametnija, prirodnija, sirovija i ozbiljnija verzija serije. Možda u drugoj sezoni.
Nakon što su prošle godine ostali bez Mr. Robota USA je predstavio svoju adaptaciju popularnog romana Megan Abbot, Dare Me (ocjena: 7.5). U središtu serije je misterij, a in medias res otvaranje prve epizode gledateljima odmah želi prikazati kako ovo neće biti “obična serija o cheerleadericama“. Dare Me u jednu ruku podsjeća na ozbiljniju i odrasliju verziju Friday Night Lightsa; od malog mjesta gdje se svi poznaju, sportskog tima koji se pokušava probiti do državnog natjecanja pa sve do drive-by kadrova koji prikazuju malu Ameriku. I onda na kraju epizode ugledate masnim slovima ispisano “Peter Berg” kao izvršni producent i sve je malo jasnije. Umjesto footballa Dare Me predstavlja žensku srednjoškolsku navijačku skupinu kojoj se pridružuje nova trenerica, inače bivša prvakinja tog sporta. Epizode se djelomično pouzdaju u pripovjedne vještine protagonistice Addy Hanlon (Herizen Guardiola), a neonski plavo-ljubičastom okupana Dare Me otvara slične teme kao i prošlogodišnja HBO-ova Euphoria, ali to čini ipak nešto fokusiranije. Vješto balansirajući između zrele drame i YA elemenata, Dare Me se bavi temama prijateljstva, ljubomore, ljubavi i opčinjenosti. Odlična glumačka postava predvođena je sjajnom Marlo Kelly (Beth) čije oči i pogledi zaslužuju vlastiti kipić na sljedećim Emmyjima. Nismo posve sigurni hoće li ovo biti samo limitirana serija jer i sam roman ima završetak, ali potencijal nastavka je golem i bilo bi šteta da se ne nastavi sljedeće sezone. Također je šteta što ova serija nije uhvatila zeitgeist vlak jer zaslužuje iz tjedna i tjedan biti tema razgovora. Vidjet ćemo što će biti kad stigne na Netflix.
Jedan od najvećih problema Appleove nove komedije Mythic Quest: Raven’s Banquet (ocjena: 6.5) jest što… nije posebno duhovita. Rob McElhenney (It’s Always Sunny in Philadelphia) tumači osebujnog vođu studija za razvoj videoigara, u ovom slučaju, samo jedne videoigre — World of Warcraftom inspiriranog MMORPG-a, Mythic Quest. Serija započinje pred izlazak novog expansiona, Raven’s Banquet i hektičnom situacijom u kojoj se studio trenutno nalazi. Simpatična je ovo i relativno jednostavna serija koja nedovoljno duboko razrađuje svoje ideje, a nije baš ni sasvim detaljno analizirala i obradila kulturu kojoj se posvetila. Većina toga je prvoloptaška procjena nekoga tko se očito ne snalazi u videoigarama, što je pomalo neobično obzirom da je Ubisoft producirao samu seriju. Glumačke izvedbe su solidne, posebno se ističe F. Murray Abraham kao scenarist igre, ali i Charlotte Nicdao u ulozi glavne inženjerke. Odlična je toliko spominjana i — s razlogom — hvaljena peta epizoda koja bi uz vrlo malo dorade mogla funkcionirati i kao cjelovečernji film. Sve u svemu, Mythic Quest nije impresionirao svojom komedijom, a bome ni pristupom temi, ali ipak ostaje osjećaj da tu ima “ono nešto”. Svaka serija, a pogotovo komedije, trebaju feedback publike i zato se nadamo da će u drugoj sezoni pronaći iskru.
Vrlo dobrom rosteru broadcast serija ove sezone pridružuje se i simpatična, šarena i vesela NBC-jeva Zoey’s Extraordinary Playlist (ocjena: 7). Reklamirana kao perjanica zimskog dijela sezone — Zoey i njena playlista kroz prve tri epizode nisu oduševili originalnošću, gotovo su uništili volju za gledanjem kretenskim rasporedom emitiranja epizoda, ali kad je glumačka postava ovako dobra lako je oprostiti i neke sitne zamjerke. NBC-jeva serija neće biti za svakoga, ali to je serija koja svoje mjesto na rasporedu mora i treba imati. Zadnjih nekoliko sezona broadcasteri nisu imali hrabrosti za odvažnije projekte i zato ova televizijska sezona dobiva i više nego prolaznu ocjenu. Zoey’s prati naslovnu junakinju (Jane Levy), zaposlenicu IT firme u San Franciscu, koja jednog dana može čuti što ljudi razmišljaju, ali u obliku popularnih glazbenih hitova. Da, ovo je polu-mjuzikl, na tragu Crazy Ex-Girlfriend, ali s nešto manje glazbenih točaka. Jane Levy predvodi šaroliku postavu u kojoj se ističu iskusna imena poput Lauren Graham kao šefica firme i Mary Steenburgen i Peter Gallagher kao roditelji. Priča ima i nešto tužniju notu zbog obiteljskih neprilika, ali ipak ništa previše ozbiljno da bi ovu seriju prebacilo u teške drame. U jednoj riječi — zabavno.
Dosta je toga napisano u protekla dva mjeseca o Netflixovom odgovoru na “Igru prijestolja” — The Witcher (ocjena: 5.5). Prvo i najvažnije odmah ćemo odgovoriti — The Witcher nije nikakav odgovor na “Igru prijestolja”, The Witcher nije novo ništa. Jedna od najskupljih serija na servisu iznenađujuće je zastarjela mješavina različitih stilova i žanrova, nespretna simbioza nekoliko jedinstvenih vizija od kojih malo koja funkcionira na nivou na kojem bi ovako razvikana serija trebala. Konfuzna narativna slagalica prvih epizoda potpuno je besmislena, a dužina sezone za ovakvu igru s vremenom radnje ostavlja samo dodatne upitnike nad glavama. Glumačkoj postavi teško je nešto prigovoriti jer svi izvlače maksimum iz apsurdne situacije u kojoj serija varira tonom i atmosferom iz scene u scenu. No, bez obzira na sve nelogičnosti, sulude pjesmice, zastarjeli CGI i loše perike Witcheru treba odati priznanje kako se brzo uvukao u birtijaške razgovore. Van pameti je koliku je popularnost stekla Netflixova trećerazredna serija koja je duhom bliža Xeni i Herculesu nego (boljim sezonama) “Igre prijestolja”. No, usprkos svim zamjerkama i manjkavostima — kraj svake epizode tjerao je stiskanje tog prokletog “play next episode” gumba dok nije svanuo dan i ostavio vas sramotno nokautiranima na podu. Naravno da ćemo gledati drugu sezonu. Jedva čekamo.
Ocjena 5.5 za Witchera, a jedva čekate drugu sezonu? :)