Serijalin retrovizor: The Sopranos 3×04 – Employee of the Month
Tek smo ušli u drugi tjedan ovog nedjeljnog rewatcha, a već se ne držim rasporeda. Oprostite. Odgađanje obaveza za zadnji čas u najgorem trenutku mi dođe na naplatu. Prije nego počnemo, iako se ne tiče konkretno ove situacije, ne mogu propustiti priliku za preporučiti Film Crit Hulkov esej o tome kako se kao društvo odnosimo prema silovanju. Znam da je beskonačno dugo, ali, kao i sve što Hulk napiše, fantastično je.
3×04 Employee of the Month
Scenarij: Robin Green & Mitchell Burgess
Režija: John Patterson
Originalno emitirana: 18.03.2001
Dario je prošli tjedan primijetio znakovitost toga da je ovaj tjedan samo jedna epizoda na rasporedu: da, jedna je od onih obično slavljenih kao vrhunskih dostignuća Sopranosa. I to s potpunim pravom, iako se dobrog dijela epizode nisam sjećao, niti je bio nešto posebno istaknut. No, o tome kasnije. Zapravo, jedino što mi je ostalo duboko urezano u sjećanje je ova slika s kraja epizode, bolni pogled Lorraine Bracco i njen odgovor “Ne” na Tonyevo pitanje treba li pomoć. Naravno, krajevi su ono što nam obično zakuca poantu neke priče i zato ih se najživlje sjećamo, dok nam u magli ostaje prethodan zaplet koji je do njih doveo. I scene silovanja sjećao sam se kao brutalno prikazane i usprkos tome, opet me šokiralo koliko je naturalistički gnjusno odlična, kako njeni bespomoćni krici čupaju užas iz vas, kako je čitava situacija apsurdno nasumična i time realistična, a s druge strane, potpuno je proračunato sve inscenirano od strane autora. Melfi su morali su dovesti u apsolutno najgoru poziciju na svijetu kako bi joj postavili tu moralnu dvojbu, kako bi imalo smisla da Tonyju kaže da riješi njenog silovatelja, kada bi i nama gledateljima kao što je njoj u snu, rješavanje tog tipa izazvalo osjećaje ugode i olakšanja.
Jer koliko god njen muž i sin stiskali šake i prijetili, teško je reći bi ili išta učinili kada bi oni ugledali tog zaposlenika mjeseca. S druge strane, Tony bi ga pojeo za doručak. Uz komad sirovog celera. Odlično je kako je kadar nakon Richardovih stisnutih šaka Tonyjevo cijepanje drva. Odlično je i kako je Tony u čitavoj epizodi topao i suosjećajan kao dobroćudni medo – fantastične su te njegove tužne oči – pogotovo u sceni kad Carmeli objašnjava svoju zabrinutost za doktoričinu nesreću, a gotovo jednako fantastičan je Carmelin blijedi pogled.
No, i oni blijede pred Lorraine Bracco, jer ovo je njena epizoda. Ta bol na njenom licu kojeg skriva iza usiljenog smješka pred pacijentima, krhkost, strah i nemoć na koju je svedena ta snažna ličnost razarajuća je. U isto vrijeme, i tu krhkost nadvaldava njen karakter, u tom posljednjem “ne”, jednako krhkom koliko i prkosnom, jer za njen lik izdaja bi bila da je izabrala lakši put. Odlično je i indikativno ono “ne” prije toga, “ne” na Tonyjevo pitanje ne želi li ga prebaciti bihevioristu, jer iako zna da je moralno pogrešno iskoristiti ga za osvetu, koliko god je druga opcija teška, ali na kraju svega osjeća se sigurnije kada mu je blizu. Jer ponekad je dobro imati bijesnog psa na svojoj strani, makar ga nikad ne puštali s uzice.
Upada u oko potpuna “običnost” ostatka epizode, gdje se bavimo “business as usual” stvarima: malo više vremena provodimo s Ralphom kojeg usput Tony preskoči za poziciju kapetana, Jonhnny i Ginny Sack se doseljavaju u Jersey, Jackie Jr. nastavlja polako ulaziti u biznis usprkos Tonyjevom protivljenju i najupečatljivije, Janice još uvijek nije vratila Svetlaninu nogu. Bode što taj storyline također završava napadom na ženu, no u ovom slučaju je to bilo očekivano, a priznajmo, pomalo nam je bilo i smiješno i pomislili smo kako je dobila što zaslužuje. Ne sumnjam da je sve to vrlo namjerno bilo tako konstruirano.
Čudno je što je AJ-ev napad panike prošao nezapaženo, iako je na terapijama bilo potpuno prigodno mjesto za ubaciti ga u diskusiju, ali siguran sam da ćemo se još vratiti tome.
Još jednom, moje isprike na kašnjenju (ne ponovilo se), i, što vi mislite, bi li pustili Tonyja s uzice? I jeste li očekivali da će se to dogoditi u epizodi?
