Serijalin retrovizor: The Sopranos 2×05 – Big Girls Don’t Cry
Ako je nešto češća tema u modernim serijama od antiheroja, onda su to problemi likova s njihovim očevima. U ovom slučaju, Christopherovi koji se i više nego naslućuju i Tonyjevi koji su samo natuknuti, u vidu povezanosti njegovih napada panike s očevima.
Chris ide na tečaj Acting for Writers koji završava time što napokon uz Adrianinu pomoć shvati da je ključno za pisanje scenarija pronaći vlastite emocije i nakon toga i da se s time ne želi suočavati pa se tako čini da smo za sad čestu temu njegovih želja da se probije kao scenarist u Hollywoodu bacili u smeće.
Odlično je bilo (a odličan je bio i Imperioli) kako se opustio i raznježio u glumi, dok s druge strane svoj dnevni posao utjerivanja dugova u kupleraju nije baš uspješno obavio. Zato Furio stupa na scenu lomeći bejzbol palicom sve pred sobom i uljevajući strah božji (uz jedan metak kroz koljeno) vlasniku. Prije toga, Tony mu organizira zabavu dobrodošlice i rješava posao kod Artieja. Obje ove scene donekle ga prikazuju kao karikaturu – s jedne strane tipičnog mafijaškog nasilnika i s druge neprilagođenog imigranta kojeg oduševljava ponuda na televiziji (dok je AMC-u još glavni biznis bio prikazivanje nepoznatih filmova, a najpopularnija serija bila NYPD Blue) i ne zabrinjava što će mu mozzarella koju nezaintersirano pravi biti puna pepela. Naravno, prema svemu viđenom u seriji znate da neće ostati samo jednostavna karikatura.
Njegovim dolaskom pomalo se mijenja i poredak u organizaciji – Paulie i Silvio su promovirani, a Pussy se osjeća izostavljeno i bezvrijedno u novom režimu – odlično je kako se jada o tome svom handleru u FBI-u i ovaj njemu – u kratkoj i simpatičnoj sceni pokazujući nam njihovim čavrljanjem da su već prilično prisni, odnosno da se već dugo poznaju.
Ne iznenađuje što je u moru odličnih scena emotivni ushit epizode Tonyjev povratak Melfi. Ili bolje reći obrnuto, njen povratak njemu pošto su nas kroz njene razgovore s psihijatrom već pripremili na činjenicu da on njoj treba jednako kao što su nam Tonyjevom eskalirajućom agresivnošću pokazali da on treba nju.
Njoj je povod bio dekonstrukcija sna iz prošle epizode, a njemu neuspješno pokušavanje korištenja Hesha kao surogat-psihijatra (u paru humorističnih scena); što je kulminiralo vjerojatno svačijom srećom scenom u njenom uredu, čija je početna neugodna tišina opravdana situacijom u kojoj dvoje ljudi ne zna s kojom od tisuće tema bi počelo pričati, ali i time da nam da vremena da uživamo u povratku na staru situaciju, slično kao što Tony samozadovoljno uživa u tome što je na kraju Melfi zvala njega nakon što ga je ranije odbila dok joj se pužeći htio vratiti. Naravno fa mu ni ona nije ostala dužna odgovarajući na njegovu bahatost, a čini se i da njihov odnos postaje otvoreniji, odnosno da Tony više ne pokušava sakriti svoje aktivnosti što obećaje novu dimenziju njihova odnosa.
Jeste li i vi imali beskonačni smiješak čitavim trajanjem te scene?
Epizoda: 2×05 – Big Girls Don’t Cry
Originalno emitirana: 13.02.2000
Scenarij: Terence Winter
Režija: Tim Van Patten
