Serijalin retrovizor: The Sopranos 1×07 – Down Neck
Jedno je kad vas ne iznenadi da je kritički najhvaljenija epizoda odlična, ali ne sjećam se nekog bitnog izdvajanja ove epizode. Što opet ništa ne znači, jer što je loša epizoda Sopranosa? (Da, postoji i to… prilično sam siguran – zapravo, nevjerojatno bi bilo da u osamdeset i šest ne postoji jedna loša)
Možda kad sam ranije gledao nisam obraćao pažnju na tematske odrednice, ali način na koji ova epizoda prezentira generacijske odnose i nepromjenjivost pozitivnog napretka porodice Sopranosa je fantastičan.
Down Neck je na neki način AJ-eva verzija Collegea – na koji dobijemo nekoliko callbackova i flashbackova (sjajni su oni prebrzi rezovi na “Are you in the Mafia?”) i odlično Tonyjevo slaganje s Carmelinom izjavom “The two of us should sit with Meadow, talk as a family”. Mhm.
Središte epizode su Tonyjeve terapije kod Melfi ispresjecane flashbackovima na njegova sjećanja kako je saznao da mu je otac u mafiji, potaknuta njegovim sumnjama da je AJ prokužio pravu prirodu njegovog posla.
U krasno atmosferičnim flashbackovima na 1967. godinu prvi put upoznajemo Tonyjevog često spominjanog oca i manje spominjane sestre Janice i Barbaru, te mlađe verzije Livije i Juniora. Suprotno pričama, Johnny Boy nema neku karizmatičnu osobnost van generičkog wiseguya, dok se već u kratkom pogledu na Janice osjeti neka napetost među bratom i sestrom (bez brige, tome ćemo se još vratiti), a Barbarina uloga ovdje je gotovo jednako neznačajna kao i kasnije u seriji. Livia zato, čini se, svoju nezamjenjivu osobnost nije izgubila s godinama (možda jedino malo manične energije).
Možda više nego ikad do sad, neusporedivo najveća zvijezda epizode je James Gandolfini. Njegovi odgovori na pitanja kako će se nositi s AJ-evim saznavanjem; njegova mimika, glas i pogledi samouvjerenog čovjeka koji ne zna što da radi; gotovo pripremljeni govor o toksičnom otpadu koji stvaraju legalne tvrtke – pripremljen u smislu da je sigurno već sebi racionalizirao kako to što on radi nije tako loše; na kraju, kada priča kako ne želi isti život za AJ-a, tako je jebeno fenomenalan užitak gledati ga.
Odličan je bio i trenutak između njega i AJ-a (iako ni blizu onima s Meadow) dok mijenjaju gumu na autu. (“We change tires at our house” – svesrdno to podržavam)
Sjetio sam se kasnije priče da su Michaela Imperiolia (Christopher) pitali je li gledao ENOUGH SAID, na što je rekao da je pogledao trailer, ali film neće vjerojatno nikada, jer čini mu se da je Gandolfinijev lik u filmu najsličniji njegovoj stvarnoj osobnosti i da ne bi mogao tako skoro gledati duha svog dragog prijatelja.
No, dosta pimpanja drugih filmova: simpatično mi je kako je ponovno kao i prije par epizoda Tony spomenuo da bi u drugom životu prodavao vrtni namještaj; i kad smo kod namještaja, je li ikoga iznenadilo što Sopranovi u sedamdesetima imaju najlon preko kaučeva?
Tonyjeva zaljubljenost u doktoricu ovaj put je pala u drugi plan, i to Tonyjevim prilično neugodno ljigavim hendlanjem (“I already have a girlfriend, she’s 24, how old are you?”).
Nemojte ni sumnjati da će svoje mišljenje o psihijatrici imati i Livia, kojoj je AJ slučajno rekao za Tonyjevu terapiju prilikom svog “kaznenog” posjeta. Nije li Tony bio rekao da je mrtav ako itko sazna za to?
Epizoda: 1×07 Down Neck
Originalno emitirana: 21.02.1999
Scenarij: Robin Green & Mitchell Burgess
Režija: Lorraine Senna Ferrara
Wikipedia
Playlista pjesama iz epizoda
Daljnje čitanje:
