Odlučio sam prestati downloadati serije. I općenito, bilo kakav ilegalni sadržaj. Kako je tomu prigodno vrijeme, nazovimo to novogodišnjom odlukom.
Zašto?
Dva su razloga: zato što jako volim ta sranja, i zato što je pošteno.
Jeste li ikad probali napisati scenarij? Izmisliti vlastite svjetove, ljude koji se moraju činiti stvarnima, imati stvarne karaktere i motivacije? Pogotovo na televiziji, imati priču koja se može protezati godinama, no uz to i dati završiti u slučaju prekida, dati izmijeniti ako neki glumac dobije otkaz? Pronaći ili izgraditi lokacije kako su ih scenarist i redatelj zamislili? Dva mjeseca do savršenstva graditi set koji će se vidjeti na desetak minuta filma? Stajati pred kamerom i praviti se kao da ona ne postoji? Poljubiti nepoznatu osobu dok vam svjetla piče u lice i pedeset ljudi bulji u vas? U deset navečer trčati kroz kišu, i onda opet, i opet? Pokušati uvjeriti ljude koji vam daju novac da su u krivu i kompromisno ubaciti dugi kadar sa novim Fordom Focusom tako da ne bode u oko?
Pogledajte samo koliko su duge odjavne špice filmova i serija, ili lista osoblja koja je radila na nekom albumu — zapravo, što su one kraće, često je i pothvat impresivniji — no, svaka od tih osoba naporno i vrijedno radi za naš trenutak zabave. Da bi im horde ljudi izrezbarile novi šupak ako im nešto nije po volji. I još k tome, zahtijevamo da nam to sve daju besplatno. Ne samo da zahtijevamo, već kad nam ne daju, uzimamo si za pravo da si njihov rad dijelimo besplatno.
Kako bi se osjećali da netko isto tvrdi za vaš rad?
Rekao je Harlan Ellison:
People have been gulled into believing that everything should be free, and that if a professional gets published, well, any thief can steal it, and post it, and the thug feels abused if you whack him for it. Meanwhile, vast hordes of semi- or untalented amateurs festoon the Internet with their ungrammatical, puerile trash, and they think because this ‘vanity’ publication gets seen by a few people, that they are ‘writers.’ Horse puckey!
Naravno, nije sve tako jednostavno: za početak, Harlan Ellison je često pun govana. Reći ćete i: oni su već debelo plaćeni za svoj posao, a glumci pogotovo su često, pogledamo li novine, loše, ohole ili amoralne osobe. Neki jesu, da, no isto vrijedi i za ostatak populacije, samo se nama običnima lešinari rjeđe uvlače u privatnost i dijele je za naše voajersko zadovoljstvo. Mi za to imamo Facebook. I samo vrhovi industrije i to ponajprije holivudske i srednjestrujaške glazbene žive okupani u novcu. Većina vjerojatno živi normalno, a što su zaradili, zaradili su svojim trudom i znanjem i sposobnošću da stvore nešto što netko drugi ne može.
S druge strane, umjetnost mora biti slobodna.
Prekrasan je lajtmotiv u premijeri pete sezone Fringea užasnost budućnosti u kojoj nema muzike i prelijepa scena u kojoj je pjesma dovoljna za zaliječiti rane mučenja. Umjetnost nam čini živote manje sumornima i zašto bi ikome ograničavali uživanje u njoj? No, zašto ne i nagraditi one koji nas njome uveseljavaju?
I u tom smislu, nisu li ljudi koji iz te prekrasnosti rade industriju najveći šupci ikad?
No, piratstvo nije rješenje. Nije ni potpuno loše, no kako je postalo nevjerojatno dostupno i jednostavno, otupjelo nas je. Nekada je barem trebalo kupiti kazetu i imati kazetofon koji ih može presnimiti ili snimiti DVD i razmijeniti ga sa živom osobom ili barem poslati poštom; sada nam treba samo broadband i diskovni prostor.
O, kako volimo puniti te diskove, sadržajem kojeg niti ne stignemo dobro procesirati, a već nas čekaju gigabajti drugoga. Konzumiranje digitalnog sadržaja nekako nam je kolektivno smanjilo attention span, a dodatno, stvaranje i distribucija postali postali su nevjerojatno jednostavni i jeftini stoga sada svatko može biti autor. Ili kako Ellison kaže, umisliti si da je autor.
Na drugom kraju spektra, omražene su industrije koje kao da žive u devetnaestom stoljeću i nije im jasan taj niz tuba po kojem možete gledati i slušati sve što hoćete i stvari ne idu po njihovom i smanjuju im se prihodi i samo to žele ubiti.
Jedino su kina i koncerti ostali iznimke kao posebni doživljaji, makar i to u što su se kina i njihovi posjetitelji pretvorili… je tema za neki potpuno drugi članak. Zanemarimo to. Idealno, nema bolje opcije da utonemo u film ili muziku, koliko god dobar sustav imali doma. I složit ćete se, neusporediv je doživljaj.
Isto tako, nije li sam proces skidanja omota, otvaranja kutije, mirisa diskova; nedajbože prije toga kupnje u dućanu; pregledavanja pakiranja i ubacivanja diska (nedajbože ploče) puno posebnije i osobnije od dvoklika? Meni jest.
A što se pretrpanosti sadržajem tiče, već sam mnogo puta rekao, vjerujem da će ono što vrijedi preživjeti, a ostalo se izgubiti u prašini (ili pedesetim stranicama Google Searcha). Da negdje ne postoji novi Dylan, Kubrick ili Lynch koji je snimio svoje remekdjelo jadnom kamerom, mikrofonom i laptopom i nikada neće biti prepoznat.
U svemu ovome, mi smo ključni. Jer nije li najljepše od svega kada CD, DVD, kazetu, ploču, knjigu (čak i USB stick ili torrent link) date nekom drugome i kažete: vidi ovo, sjajno je. I kada bih znao savršeni sustav, vjerojatno bih se već obogatio na njegovoj proizvodnji, no na žalost ništa od toga. I makar vjerujem da industrija mnogo toga radi krivo i nije ju briga niti za najbolji interest konzumenata ni autora, nije ni piratluk puno bolji u zadnje vrijeme.
Kako od kraja studentskih dana imam sve manje i manje vremena, posljedično i kronični nedostatak diskovnog prostora, a na kraju i sve manje volje za praćenjem svega novoga, odlučio sam bar na godinu dana prestati s ilegalom. Malo kako bih vratio svoj obol industriji i dao svoja (doslovno) dva centa ljudima koji to zaslužuju i malo kako bih prestao gomilati serije, filmove i muziku na diskovlju.
Kako?
Vjerujte mi, nije nimalo jednostavno. Pogotovo u našem (za pojmove filmske i glazbene distribucije, iako i mnogog drugog) zapećku svijeta.
No, da krenem od onoga što napuštam, a napuštam sistem doveden gotovo do savršenstva: moj pouzdani šest godina star Mac mini, spojen na 40″ televizor i receiver sa pristojnim zvučnicima. OK, sve osim funkcionalnosti Minija ostaje. Mini je upaljen 0 – 24, na njemu Transmission i nekoliko vrlo jednostavnih “skripti” u Automatoru koje bi filtrirale RSS s privatnog trackera specijaliziranog za HD televizijske ripove i automatski srkale torrente. Dodavanje nove serije za praćenje svodilo bi se na dodavanje jedne linije s filterom u skriptu. Transmission bi ih automatski pokretao i sortirao svaku u svoje foldere.
Tu dolazi u igru još jedan gotovo savršen komad softvera – Plex, fork jednako genijalnog XBMC-a. Dovoljno mu je pokazati na foldere u kojem vam se nalazi sadržaj i tip sadržaja (muzika / film / serija), nakon čega on automatikom skida metadatu, označava što je pogledano, što nije, ako ste negdje stali na pola, pamti pozicije, ima vrlo intuitivno i lijepo skinnabilno sučelje jednostavno upravljivo daljinskim. Smatram da tastaturi i mišu na Home Theatre PC-u nije mjesto, jer ako vam oni trebaju, sustav je prekompliciran. Idealni kućni multimedijski centar bi trebao znati što vi hoćete, ne da mu to morate utipkavati.
Moram spomenuti i da Plex ima klient/server pristup, gdje serveru kažete gdje vam je sadržaj, on se brine o njemu, a klijent može biti lokalno, na kompjuteru, mobitelu, tabletu (postoje klijenti za iOS i Android), ili televizoru (noviji modeli LG-a i Samsunga su podržani). Klijenti mogu biti lokalni ili udaljeni, što je dodatni plus (ako imate bandwidtha). Plex ima i tonu plug-inova za pristup sadržaju od Youtubea do TV mreža, no to su više hackovi nego prava rješenja i čak i kad zanemarimo regionalna ograničenja (više o tome kasnije), dobijete manje ili više šugav rezultat. Tako je Plex nažalost potpuno ispao iz priče.
Mala polu-digresija prije nego što krenem na konkretna rješenja: ja ne vjerujem u televiziju. Ne u njenom trenutno prevladavajućem obliku: moj televizor nikada neće imati spojeno ništa na antenski ulaz, niti ikakav IPTV STB. Nemojte me krivo shvatiti, za tehnologije i izvedba koje se kriju iza DVB-x i IPTV-a se ponekad pitam kak se netko sjetio nečeg tako genijalnog i tek retrospektivno, vrlo očitoga. Problem je što mislim da je davno prošlo vrijeme kada će nam netko drugi diktirati u koliko sati se moramo nacrtati pred TV-om da bi gledali što želimo. Ne dajte im. Sport i vijesti jedini su pravi problem, ali za oboje postoje bolja rješenja. Kako ne pratim ni jedno ni drugo, ne bih ovdje trošio riječi na njih.
Dakle, kako legalno slušati muziku, gledati televiziju i filmove? Spotify, Hulu, Netflix, iTunes, Amazon. Vjerojatno ste za sve njih čuli, no svi (osim Amazona, barem za fizičke medije) dijele isti problem: nisu dostupni globalno.
“This video contains content that is blocked in your country”.
Malo je toga na Internetu što mrzim više od pogleda na ovu poruku. Dobro je što ju je prilično jednostavno izbjeći. Loše je što relativno kvalitetno izbjegavanje košta. Riječ je naravno, o VPN-u. Jednostavnije rješenje je korištenje proxya, no oni su, pogotovo oni besplatni, manje pouzdani. VPN ima potpuno drugačiju osnovnu namjenu — ukratko, stvara tunel na čijoj jednoj strani ste vi, a na drugoj VPN server i sav promet između je kriptiran — što je idealno za udaljeni pristup korporativnoj mreži, no činjenicu da nitko drugi ne vidi što se krije iza ulaska u tunel i da drugi kraj tunela može biti, recimo, u SAD-u, iskoristila je sada već poduža lista davatelja usluga nudeći vam time kriptiranje i anonimiziranje vašeg Internet prometa i zaobilazak geografskih ograničenja.
Tako da prvi troškovi kreću ovdje: VPN usluga će vas koštati cca $5 – $10 mjesečno, što nije puno, no time samo osiguravate pristup sadržaju za koji tek morate platiti. Što je suludo, no što je tu je. Problem s VPN-om je i što promet tunelirate kroz servere koji (bar na mom odabranom provideru) vam u nekim slučajevima neće moći iskoristiti vaš raspoloživi bandwidth. Na primjer, ovako kod mene izgleda tipična propusnost T-Mobileovog LTE-a:
Prilično lijepo, ne? A ovako izgleda nakon uključivanja VPN-a:
Što više nije ni približno jednako lijepo i dovodi do svima nam poznatog buffering problema.
Naravno, dva dana nakon što sam uzeo šestomjesečnu pretplatu na Hide My Ass, saznao sam za playmo.tv, koji za sličnu, zapravo, nešto nižu cijenu, nudi DNS servis kojim isto možete zaobići neke regionalne restrikcije i još k tome je bezbolniji za postavljanje (barem teoretski, praktična iskustva slijede za minimalno tri mjeseca). Da, to je puno varanja i zaobilaženja (i novca) da bi tek došli do legalnog sadržaja, za koji u dobrom dijelu tek morate platiti.
Pa, kada smo riješili geografske restrikcije, krenimo sa servisima: najbezbolniji je Spotify. I od svih koje ću spomenuti, pruža najpotpunije iskustvo. Za $0 dobijete ogromnu bazu muzike kojoj instantno možete pristupiti, na bilo kojem kompjuteru. Čak ne morate stalno pristupati putem VPN-a jer vam toleriraju 20 sati “u inozemstvu”. Povremeno reklame prekinu sviranje, no dovoljno su rijetke i neupečatljive da ne smetaju puno.
Za $10 mjesečno oglasi nestaju, dobijete mogućnost downloadanja pjesama za slušanje dok ste offline, neograničeno korištenje “u inozemstvu” (VPN vam u ovom slučaju više uopće ne treba) i najbitnije od svega – puni mobilni pristup (besplatni accounti imaju pristup samo personaliziranom radiju na mobilnim uređajima). Što je prilično dobar deal.
Tri su velika problema sa Spotifyem: prvi i najveći, muzičari dobivaju jako malo novaca od njega, kao što je odlično opisano u ovom članku koji se referencira na ovaj lijep (i pomalo tužan) graf.
Drugi problem je – u njihovoj bazi nema svega – Pink Floyd i Led Zeppelin prvi mi padaju na pamet, no može se naći stvarno puno toga, uključujući i (bizarno) puno domaće muzike.
Treće, da bi kupili premium account, morate imati kreditnu ili Paypal s adresom naplate u SAD-u (ili gdje ste već otvorili Spotify account). Isto se da zaobići, kupnjom Spotify gift cardova sa sajtova poput buyfrompowerseller.com ili eBaya. Što je prilično minoran problem, no uzmite u obzir da (na buyfrompowerseller) postoji samo gift card vrijednosti $50, koji ćete platiti $70.
Isti sajt odlična je destinacija i za iTunes gift cardove, koje prodaju sa puno manjom, hm, maržom. Što nas dovodi do sljedećeg servisa.
iTunesi su stvarno odličan i sveobuhvatan servis: muzika, serije, filmovi, knjige, audiobookovi; imaju veliki izbor svega. Muzika je bez DRM-a tako da ju možete kopirati i dijeliti svugdje i sa svima, no to ne vrijedi za ostatak sadržaja. No, ako koristite isključivo Appleove uređaje, nije veliki problem (možete ih registrirati pet), ali DRM je sam po sebi odvratna stvar pa to nije velika utjeha.
Dodatna je gnjavaža što je i na iTunesima sadržaj različit ovisno o državi u kojoj se nalazite: tako u hrvatskom storeu imate pristup samo mobilnim aplikacijama, podcastima i besplatnim knjigama (klasici kojima su autorska prava istekla). Za pristup ostatku, morate se prebaciti na neki drugi store – najbolje američki, ali niti to nije stopostotno rješenje – npr. na britanskom storeu dostupna je čitava druga sezona Homelanda, dok je na američkom tek prva.
Otvaranje accounta na nedomicilnim storeovima je također pomalo iritantno, jer za isto morate imati kreditnu karticu s adresom naplate i dostaviti adresu stanovanja u odabranoj državi. Oboje je relativno jednostavno zaobići: dok u “normalnoj” formi za otvaranje računa nemate opciju izbjeći upisivanje kreditne kartice, ako bez otvaranja računa pokušate preuzeti, recimo, besplatnu aplikaciju, tada se u formi za otvaranje računa nekim čudom pojavi uz kreditnu karticu opcija “none”. Koji kurac, Apple. Sadržaj tada možete plaćati unosom gift cardova koje možete kupiti na već spomenutim sajtovima. Adresu stanovanja, pak, još je jednostavnije riješiti: jednostavno pronađete hotel i navedete njegovu adresu (tako ja živim u Waldorf Astoriji u New Yorku i Four Seasonsu u Londonu).
Primijetite da nigdje nisam spomenuo VPN, jer u ovom slučaju vam isti uopće ne treba.
Ako ste ikad koristili iTunes za kupovanje aplikacija, proces je sličan i za sve ostalo — jednostavno, pregledno, najčešće i sa zdravorazumskim preporukama za sličan sadržaj. Za TV serije postoji opcija pretplate na čitavu sezonu, te vam se u tom slučaju epizode automatski downloadaju čim su dostupne (što je u pravilu dan nakon emitiranja).
Kako gledati sve to? Putem Apple TV-a, naravno. Prilično slabašan u odnosu na mogućnosti media playera poput Duneovih ili Popcorn Houra, no nije mu ni cilj nadmetati se s njima, već prvenstveno biti “streaming conduit” za iTunese. Što radi odlično, a proporcionalno je i jeftiniji. I minijaturan je! Da, slike ga takvim pokazuju, no opet mi je bilo nevjerojatno koliko je malen i lagan. Doći do njega, opet, nije bilo jednostavno, jer na upit domaćem dućanu može li se možda naručiti dobih odgovor od gospodične “ali, znate da vam to ne radi kod nas?”. Um, u tom trenu se okrenuh prema oglasnicima, i nakon malo traženja, sada mi relativno uspješno zamjenjuje Mac mini.
U čemu je problem s iTunesima? Cijena, samo cijena. Iako realno cijene nisu velike, nisu baš ni pristupačne. Nađe se i besplatnog sadržaja (odlično je što većina pilota početkom televizijske sezone bude besplatna), no akcije i sniženja su rijetka, pa se često događa da jeftinije možete proći na Amazonu za fizički medij + “digitalnu kopiju”, nego za sam film ili TV sezonu na iTunesima. Konkretan primjer: Season Pass za prvu sezonu Girls na iTunesima je $28.99, dok sam za Blu-Ray + DVD + digital copy combo set na Amazonu platio $22.49, što nema nikakvog smisla.
Neisplativost iTunesa tako me dovela do Netflix + Hulu kombinacije s jedne (jeftine) i klasično provjerenog Amazona s druge (skuplje) strane. Dodatni minus iTunesima je nedostupnost aktualnih HBO-ovih i Showtimeovih serija, no tu nažalost nema puno pomoći (kada bi HBO Go postojao kao standalone opcija, priča bi bila drugačija).
Dakle, Netflix i Hulu. Svakom je cijena $7.99 (odnosno, $8.70 s porezom – da, izgleda da sada plaćam i porez u SAD) mjesečno. Hulu, doduše, nudi i besplatno gledanje, no samo putem browsera. Za sve ostalo potreban je Hulu Plus.
Oba servisa imaju svoje aplikacije za Apple TV, što je u mom slučaju prilično praktična stvar; uz to, registracijom preko Apple TV-a pretplate se terete na iTunes račun, što je puno jednostavnije od kupovanja zasebnih gift cardova za svaki. Nedostatak je što je za njih nužan VPN, a kako Apple TV ne podržava postavljanje VPN-a, niti mi isto podržava router, završio sam na triper kombinaciji uključivanja VPN-a na interfaceu LTE sticka koji je upiknut u Mini te dijeljenju te konekcije preko ad-hoc Wifi mreže Apple TV-u. Dodatni problem je ograničenje prometa na mobilnom internetu, no Netflix i Hulu su prilično konzervativni: 40-minutna epizoda pojede cca 400 MB (u “720p HD” kvaliteti).
Kvaliteta: da, iTunes, Hulu i Netflix etiketiraju se “HD” naslovima, neki i sa “1080p” i kvaliteta je stvarno u redu, ali od Blu-Raya i Blu-Ray, pa čak i 720p ripova s torrenta je niža. Zvuk je u najboljem slučaju kodiran s Dolby Digitalom, a u velikom broju i samo Pro Logicom.
Vrijede li tih $8 mjesečno? Netflixova baza prilično je velika, no novi naslovi su rijetki i mnogo poznatih naslova fali, a krcato je B produkcijom. Serije su zastupljene u solidnom broju, no opet, ništa aktualno; u najbolju ruku kasne sezonu, ali ako se uhvatite klasika, možete dobro iskoristiti vrijeme (npr. čitavi X-Filesi i katalog Star Treka su gore, Buffy, pa Cheers, Mission Impossible, Twilight Zone, Arrested Development itd). Najgore od svega: njihovi ugovori ističu, a koliko sam malo pratio situaciju, studiji nisu oduševljeni zaradom od Netflixa, pa im neki ne obnove ugovore; pa se može desiti da stavite nešto u Instant queue, a dok do toga dođete, taj naslov nestane.
Hulu je s druge strane primarno okrenut aktualnim serijama, no čak i uz Hulu Plus, ostaju vam reklame. Koje nisu potpuno nepodnošljive (četiri komada u trajanju od 30 do 90 sekundi na act breakovima), ali se vrlo često ponavljaju i neke od njih su potpuno izluđujuće užasne — sve za razne kreditne i debitne kartice i najviše od svega: reklame za Geico osiguranje – ponekad bih gađao televizor kada ih vidim.
FX je potpuno povukao svoj sadržaj s Hulua, CBS je vrlo slabo zastupljen (who cares), ABC, NBC i FOX solidno (iako i oni imaju set serija koje se i uz Hulu Plus mogu gledati samo na webu — od meni bitnih — 30 Rock i Last Resort). Nije najsretnija situacija, no uz to, Hulu Plus nudi i čitav katalog Criterion Collectiona, bez reklama. Što je ogromna, ogromna vrijednost. Criterion, ako ne znate, izdaje odlična (i prilično skupa) DVD i Blu-Ray izdanja bitnih klasičnih i suvremenih filmova (plus Armageddon koji se nekako našao tamo).
Na kraju dolazimo do najskuplje i najkvalitetnije opcije: Blu-Ray. Koja je ujedno i najsporija – sve prethodno opisano omogućuje vam gledanje ili slušanje u istom trenu kad vam se sprdne (što niti torrenti još generalno ne mogu), dok na Blu-Rayeve treba čekati. Ali kada jednom krene film, to je to.
Kada jednom krene film. Jer… prvo, možda je ovaj članak ostavio dojam da se kupam u novcu, što je zapravo dijametralno suprotno od istine i moja se kolekcija filmova može nabrojati na prste ruku (OK, možda i jedne noge); i kada me nakon ubacivanja diska u plejer dočeka FBI warning koji upozorava na kazne za piratstvo, osjećam to kao pljusku u lice; nakon toga kada krenu nepreskočivi traileri za naslove koji me možda i zanimaju, no sada svakako ne jer želim samo pogledati film i dodatke, druga je pljuska; kada uz taj kupljeni naslov dobijem “digitalnu kopiju” koju ne mogu preuzeti jer nisam u ispravnoj državi (zato i imam UK i US iTunes račune), treća pljuska; kada me (iskreno, zbog vlastite neopreznosti) dočeka “This disc cannot be played because of the region setting of this player”, četvrta pljuska. Jebi se, Holivude. Jebi se jer se zbog tebe osjećam kao mazohist zbog kupovanja filmova.
Spomenuta “digitalna kopija” (koja mi puno ne znači u životu, no kada je već tu…) pomalo odlazi u povijest u korist novog sustava “podržanog od industrije”, Ultraviolet kopije. Što je tek najveća katastrofa: za preuzimanje su potrebna dva zasebna accounta (na Flixsteru i Ultravioletu), za svaku platformu poseban klijent (u Adobe Airu) i kako imam naslove sa britanskog i američkog Amazona, vjerojatno ću na kraju završiti sa četiri accounta. Jedina polupozitivna stvar kod Ultravioleta je mogućnost dijeljenja naslova sa maksimalno pet drugih osoba, no i one moraju biti članovi istog servisa pa je i to većinom beskorisno.
Kolika je na kraju računica?
Vrlo varijabilna, no “osnovni paket”: VPN ($8.40), Netflix ($8.70) i Hulu ($8.70) kada se sve zbroji u domaćoj valuti iznosio bi cca 150 kn mjesečno. Što je prilično dobar bang-for-buck, ako usporedite sa cijenama domaćih kabelskih provajdera.
Kada uzmem u obzir da za, kako je Kurt Vonnegut to rekao, “elegantan način suicida” dajem mjesečno šestotinjak kuna, to uopće ne izgleda strašno.
Kako da si to sam složim doma?
Downloadajte torrente. Ozbiljno, ako do sad niste skužili, sve ovo je ogromni pain in the ass. No dobro:
Najjednostavnije i najjeftinije — ako gledate na kompjuteru ili TV-u spojenom direktno na kompjuter, osim tri gore navedene usluge — ništa.
Dijametralno suportno — kupnjom novog TV-a ili linijskog Blu-Raya — što je i najskuplja opcija, osim ako već ne kupujete isti. Ali je i najelegantnija. Gotovo nema proizvođača koji ne nudi nekakvu streaming uslugu out-of-the-box, no nemojte se pouzdati u Internet, već probajte u dućanu isprobati podržava li navedeno.
I treća, middle-of-the-road opcija su sveprisutni media playeri ili media extenderi. Uključujući i sve popularne igraće konzole koje barem za Netflix imaju (skoro pa) out-of-the-box podršku. Roku je lijepa opcija, slična ali puno bogatija sadržajem od Apple TV-a, no naravno, samo ako ga nekako dostavite iz inozemstva.
Kamo dalje?
Dobro pitanje. Zasad ostajem pri kombinaciji svih navedenih s naglaskom na Hulu i Netflix, no tendencijom na prebacivanje na iTunes + hardcopy. Iako je budžet za potonju opciju prilično neizvjestan.
iTunesi bi zapravo bili blizu savršenom digitalnom servisu kada bi nudili neku opciju mjesečnog paušala ili uz ove cijene, izbace DRM. Ili dodaju “share to a friend” opciju. Što se neće dogoditi.
Napredak ćete moći pratiti na http://zbogomtorrenti.wordpress.com iako će cilj tamo biti više moja evidencija nego informiranje puka; a ako bude što vrijedno spomena vezano uz serije, prvo ćete to vidjeti ovdje.
Nastavak slijedi za godinu dana.
